Posložila je kockice života. Hrabrija je nego prije, emotivno ogoljena, ne skriva se iza paravana na kojem piše da je sve u redu. Od nje možete očekivati puno, puno strasti u novim epizodama – kazala nam je svojevremeno Judita Franković o liku novinarke Lucije Car koju glumi u hit seriji “Počivali u miru”. Odlična vijest je da upravo snima njenu treću sezonu. Bavit će se sumnjivim smrtima pripadnika hrvatske zlatne mladeži, djece istaknutih stupova društva koji su obilježili prvih dvadesetak godina mlade države. Snimat će se oko tri mjeseca, uglavnom na zagrebačkim lokacijama, a deset novih nastavaka na programu HTV-a možemo očekivati početkom 2018. U svojoj posljednjoj istrazi, novinarka Lucija Car ulazi u samo “srce tame”, u pokušaju da iza senzacionalističkih naslova otkrije istinu o silama i tajnim nitima koje su povlačeći poteze iz sjene okovale čitavo društvo.
Većina ljudi još je na moru, a vas je gotovo nemoguće uhvatiti zbog posla?
Baš razmišljam o tome da bi ljeto zapravo trebalo biti samo za odmaranje. Vjerojatno zato što već nekoliko godina nisam bila na odmoru ni na moru malo mi nedostaje. Ove ću si godine priuštiti nekoliko dana i veselim se tome kao malo dijete.
Uskoro ćemo vas gledati u seriji, ali gledali smo vas i na festivalu u Puli i gledat ćemo vas u kinima u filmu Anđela Jurkasa “Fuck off I love you”. Sam redatelj opisao ga je kao film o ljubavi i preživljavanju ljubavi. Kako vi i vaš partner, majstor fotografije Marko Brdar, “preživljavate” u dugogodišnjoj ljubavi?
Poštujemo se!
Na sceni je svoje mjesto našla i plesna predstava “Room N* 7”, koju autorski potpisujete s Andreom Solomun i Emom Janković. Kako se dogodio vaš baletni angažman?
Daleko je to od baletnog angažmana! Iako jest počelo mojim odlaskom na rekreativni balet. Andrea i Ema vidjele su moju zainteresiranost za ples i fizički teatar i počele smo spominjati mogućnost ostvarenja nekog zajedničkog projekta. U jednoj fazi čak sam donosila i neke književne klasike jer mi se činilo da bi to bilo zanimljivo istraživati kroz ples i pokret, ali ništa nije sjelo. I onda se dogodio taj članak u New Yorkeru i rekle smo to je to. Predstava je koncipirana po principu mozaične strukture što nam otvara mogućnost za dug vijek predstave.
Njezin je podnaslov “Voajerizam naš svagdašnji” jer se temelji na priči objavljenoj u New Yorkeru o čovjeku koji je u svojem motelu napravio rupe u zidovima i 30 godina gledao što ljudi rade u sobama. Jeste li i vi pomalo voajerka?
Taj okvir priče učinio nam se zanimljiv upravo zato što je sveprisutan. Mislim da su ljudi usamljeniji nego prije, ovakva vrsta dostupnosti i naklonosti koja se mjeri lajkovima i followersima čini nas usamljenijima jer daje privid o tome da smo voljeni i željeni s jedne strane, dok s druge preusmjeravamo fokus na druge koji dopuštaju biti gledani. Njihovi životi postaju naš bijeg od svakodnevice i problema. Realnost više nema uporište u samoj sebi, nego u konstruktu, reality show je utjelovljenje. U suludom nastojanju da sve bude zabilježeno radije nego doživljeno intima je danas gotovo nestala, kako kaže Willy Pasini. Intima pojedinca postaje zajedničko dobro, dano svima da gledaju, komentiraju i iznose mišljenje, ali bez bilo kakve odgovornosti prema izrečenome.
Simpatična mi je vaša svestranost. Bavili ste se stepom, tangom, suvremenim plesom, boksom, ali trenirali se i ženski nogomet... bili ste lijeva vezna i solidna tehničarka. Kako biste se danas snašli s loptom?
Za glumca je dobro da se susreće s različitim vještinama, svako je znanje u glumi iskoristivo jer tvom liku može dati osobnost, posebnost. Važno je izbjegavati općenitost. Svašta volim naučiti i isprobati i to je nešto što mi je u glumi divno. A što se lopte tiče, mislim da sam malo zahrđala.
I dalje ste slobodnjak, ali, nasreću, imate angažmana. Plaši li vas neizvjesnost sutrašnjice?
Angažman mi se ne čini ništa sigurnijom opcijom. Slobodnjaštvo za mene ima više pozitivnih komponenata, održava me budnom. Pa vidite i sami kakva su vremena, sutra čovjek može ostati bez ičega iako je u svojoj domovini bio cijenjeni doktor. Time kako se život okrene naglavačke bavi se i film “Dom” Darija Plejića, u kojem glumim.
Do predstave o kojoj smo razgovarale, oko dvije godine nije vas bilo u kazalištu. Kakvim zamišljate kazalište budućnosti? Hoće li ga progutati novi mediji?
Citirat ću Hans-Thiesa Lehmanna, kazališnog teoretičara:”… ta već gotovo zastarjela institucija ipak još iznenađujuće stabilno nalazi svoje mjesto u društvu i u susjedstvu tehnički naprednijih medija. Kazalište očito ispunjava neku funkciju koja je povezana baš s njegovim manama”. Kazalište nikada neće nestati, u budućnosti će eventualno preuzeti subverzivnu funkciju, predstave će se odigravati u nekakvim podrumima u koje će dolaziti ljudi koji vjeruju u humanost. Istina je, dogodilo se da sam više snimala i nisam imala dovoljno kvalitetnog vremena da se posvetim kazalištu. U međuvremenu mi je jako počelo nedostajati.
Što ste novog naučili u New Yorku na školovanju u William Esper Studiju?
Željela sam istražiti i bolje se upoznati s Meisner glumačkom tehnikom, imala sam neke ušteđevine i odlučila da je pravi trenutak. Bilo je lijepo, podsjetila sam se početaka. U ovoj životnoj fazi nije više toliko stvar naučiti nešto novo koliko podsjetiti se stvari.
Ali spoznali ste i da ste, kažete, prava balkanska Europljanka. Po čemu točno?
New York je intenzivan grad. Postoji na jednom zidu grafit: “Svaki dan podsjeti grad zašto si dovraga ovdje. A tu si da uspiješ”. A ja se ipak volim i malo odmoriti. Nisam osoba koja može producirati materijal od 0 do 24 i “minglati” beskonačno sakupljajući kontakte.
Je li sljedeći projekt komedija?
Ne znam je li baš sljedeći, ali voljela bih da jest. Mentorica u New Yorku uputila me na to da bih trebala istraživati u tom smjeru, da imam osjećaj za komediju. To mi je bilo zanimljivo čuti jer raditi komediju nije lako. Svakom je glumcu noćna mora kada mu netko kaže: “Ajde nešto smiješno, sad nas moraš nasmijati”. Tad se uvijek primiš onih najgorih klišeja. Pretpostavljam da komediju uvijek trebaš igrati kao ozbiljnu dramu.
Muškarci koje poznajem doživljavaju vas kao femme fatale. Jeste li se ikada osjetili takvom ili je realnost potpuno drukčija?
Javnost nikada u potpunosti ne vidi vaše pravo lice. Svako se od nas u javnosti pojavljuje u određenim kontekstima. Nemam pretjerano neugodnih iskustava s prodiranjem u svoju privatnost niti mislim da to privlačim. Kada je riječ o poslovnim i promotivnim obavezama vezano za projekt, to napravim profesionalno, a ostalo i nemam potrebu dijeliti.
Ove godine postali ste i akademska građanka, diplomirali ste komparativnu književnost i kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Zbog roditelja, papira ili sebe?
U srednjoj školi imala sam divnog profesora iz hrvatskog jezika i jako zavoljela književnost. Ta mogućnost da putuješ u mislima, da živiš živote tih likova, to me obuzelo. Nekoliko ljeta zaredom prala sam stakla na benzinskoj pumpi, čitala bih Zagorku cijelu noć i onda buđenje u šest sati i miris benzina. Dakle, kazalište i gluma zainteresirali su me vrlo kasno, a i puno sam učila gledajući najbolje. Naime, kad sam krenula na glumačke radionice u Teatru Exit, nedostajalo je djevojaka za rad u garderobi i ponudili su mi posao. Meni je to odgovaralo jer sam besplatno gledala predstave i pritom zarađivala za radionice.
Nisam bila pretjerano ambiciozna, nekad su mi predavači znali reći da bi bilo dobro da se »malo više guram«, ali to mi je uvijek bilo neugodno. Sve ima svoje vrijeme, čini mi se da je najvažnije konkretizirati svoje želje. Nikada se nisam opterećivala formalnostima.
Upisala sam Filozofski fakultet jer sam to željela, međutim put me odveo u drugom smjeru, glumi. Jedno vrijeme balansirala sam obje stvari, ali onda me gluma preuzela i potpuno sam se posvetila tome. Nekoliko godina unatrag dogodila se pauza, trebao mi je odmak i odmor od glume, pa sam se primila knjige. Iako me to nikada nije opterećivalo, zatvorila sam diplomom važno poglavlje u životu. Učenje i znanje uvijek su mi bili važni. Ono što me zanimalo sam učila, a ono što me uopće nije zanimalo gotovo sam ignorirala.
Možete li se zamisliti da u školi predajete hrvatski jezik?
Mogu, u nekom filmu!
Jeste li ikada osjetili drukčiji tretman u glumačkom svijetu jer nemate diplomu ADU?
Nisam planirala takvu situaciju jer sam zbilja željela ići na Akademiju. Još i danas dobro se sjećam prijemnog ispita: pripremila sam Strindbergovu “Gospođicu Juliju”, Pirandellovu “Odjenuti gole” i po jednu Šimićevu, Kiševićevu i Tadijanovićevu pjesmu. Osjetila sam odlične vibracije i čak nisam bila previše tužna kad me nisu primili, namjeravala sam ići dalje...
Međutim, iste godine dogodio se glumački studio u Exitu gdje sam zapravo prošla audiciju. Svidjelo mi se, počela sam raditi i tako postala “odmetnica od zakona”. Za mene to nikada nije bio nedostatak, dapače bila je prednost jer sam zbog te činjenice uvijek smatrala da moram puno raditi i učiti kako bih to kompenzirala.
Na radionice sam često odlazila bolesna i s temperaturom. Dok radiš, ne razmišljaš o tome kako će stvar ispasti, u procesu si, boriš se s dnevnim izazovima, sa scenama i rješenjima koje u tom trenutku moraš ponuditi, a tek poslije dođu strepnja i iščekivanje reakcija. Svi smo mi ponekad robovi očekivanja. Međutim, od očekivanja drugih gora su samo očekivanja nas samih, njih je najteže dostići, ona su uvijek nestvarna i neuhvatljiva, a opet bolno stvarna. Na kraju uvijek ostaneš s njima sam i u toj borbi najčešće gubiš. Ali mislim da se to ne treba izjednačiti s time da uvijek iznova težiš boljemu.
Imam sreću da surađujem sa sjajnim ljudima koji mi daju prilike i žele iz mene izvući najbolje, a to mi se čini kao dobra kombinacija. To, naravno, ne znači da je sve uvijek lako i da ide kao podmazano. Naprotiv, frustrira, tjera u suze, ali i ispunjava. Ovaj je posao svojevrsni opijat koji vas, kada ga konzumirate, odvede u nepregledna prostranstva mašte, a po povratku u realnost zakuca u zid.
Ha!Ha! Ova je skroz prolupala. Najprije je nisu primili na akademiju, pa je frustracije ispuhala na drugim mjestima za koje ona misli da su značajna, no nisu uopće. i onda na kraju čista jedinica iz zemljopisa. Planina Balkan (ili Balkan,, bug.: Стара планина/Stara planina; u starogrčkom jeziku Αίμος je planina u Bugarskoj i istočnom dijelu Srbije. Ako je ona tamo rođena, široki joj putevi Europe, ali to neće postati nikad, a možda ni tada.