Kada sam prošli ponedjeljak pristupio onom aparatu s rednim brojevima u jednoj velikoj banci na Trgu bana Jelačića i izvukao redni broj veći od broja nezaposlenih u Lijepoj našoj, mislio sam da sam najnesretniji čovjek na svijetu.
U redu ispred mene, koji je, nota bene, bio duži i od onoga koji se formira ispred Europatradea kada u Zagreb dođe marokanski iscjelitelj Mekki Torabi, ili za mlađe čitatelje: onog ispred Sokola oko dva iza ponoći - nalazilo se otprilike pedesetak naših starijih sugrađana koji su s čuđenjem na licu i štednom knjižicom u ruci promatrali mlađahne uniformirane bankarske službenice kako ih, jednoličnim i monotonim tonom u glasu, pokušavaju nagovoriti na takozvano "M" ili "E" bankarstvo te ih savjetuju da u sklopu njihove velike obljetnice pohrane neke svoje privatne stvari na sto godina u trezor pod Jelačić platzom...
"Ma, molim Vas...", odbrusio im je poprilično oštro jedan od tih pedeset umirovljenika vidno uzrujan i, nema sumnje, u velikoj žurbi, "za koji dan će pohraniti mene!"
Osim njih, u redu ispred mene bilo je još i nekoliko Azijata, dva mrmota koja su ovršena zbog neplaćanja HRT-ove pristojbe i sada se čude gdje im je nestao novac s računa, te još par ljudi koji su uslijed dugog čekanja i zaboravili zašto su zapravo tu.
Sve u svemu, bilo je to jedno ne baš pretjerano veselo društvo zbog kojega sam u toj velebnoj poslovnici zaglavio nekoliko dugih sati i zbog kojega sam, kao što sam na početku ove priče već naveo, proklinjao svoju sreću...
Međutim, nakon doživljaja s mladom uposlenicom za šalterom koja je prozvala moj broj - a koji me podsjetio na onu staru izreku o čovjeku koji je bio tužan jer nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nema stopala - shvatio sam da ova moja situacija i nije toliko loša. (Da slučajno ne bi bilo zabune, bankarska službenica o kojoj je riječ imala je stopala, oba, i to po ostatku njezine figure sudeći zasigurno prekrasna, a nekoliko od onih ranije nabrojanih Azijata je vjerojatno samo zbog toga i bilo u banci, ali ono što ona nije imala - to je sreća! Čitaj dalje…).
Ja, Dopisnik iz centra, u tu sam banku spomenutog dana zapravo ušetao s nakanom da ugasim sve svoje postojeće račune i poništim kartice, ali nakon što se moj broj napokon okrenuo, te nakon što sam u labirintu šaltera pronašao onaj pravi, s mojim brojem, a za kojim je u onoj njihovoj strogoj, no ipak privlačnoj uniformi sjedila simpatična bankarska službenica u ranim tridesetima koja mi je uz zavodljiv osmijeh poželjela dobar dan - meni se nekako više nije prekidalo baš sve veze s ovom bankom pa sam pristao na njenu ponudu da saslušam sve o njihovom paketu bankarskih usluga i pogodnosti pod nazivom: "Lepeza usluga banke".
Elem, dok je ona po tko zna koji put vrijedno izgovarala te unaprijed naučene rečenice koje su me trebale uvjeriti u kvalitetu tih usluga, ja sam bio zaokupljen ostavljanjem dojma zainteresiranosti te glumljenja ravnodušnosti prilikom njezinog spominjanja iznosa koji bi za to svaki mjesec trebao izdvojiti. A, naravno, tu i tamo bacio bih oko i na drugi gumb njezine bijele, poslovne košulje, koji je jedini hrabro stajao na putu mome neometanom pogledu u prekrasni dekolte dublji, kako mi se učinilo, i od Marijanske brazde...
Ipak, ono što nisam mogao ne primijetiti, pa i da je spomenuti gumb kojim slučajem olabavio, činjenica je da mi je djelatnica banke nakon svake dodatne usluge koju bi mi nabrojala, kao što je, na primjer; besplatna pomoć na cesti u slučaju kvara auta, a na koju imam pravo zahvaljujući ovoj lepezi, nadodala da to sigurno dobro funkcionira, pa čak i bolje od HAK-a, rekla je, jer se, eto, baš njoj to nedavno dogodilo...
"Meni je isto trebao staklar...", rekla je navodeći i dodatnu uslugu hitnih intervencija koje dobivam uzimanjem te kartice, "kad sam razbila prozor jer mi se slomio ključ u bravi!"
A i bravar joj je, bezbeli, stigao veoma brzo zahvaljujući ovoj lepezi.
Slušao sam je tako kako dalje nabraja i, na njenu nesreću, lepeza je zaista pružala mnogo dodatnih usluga, a ona je - valjda po naputku nekog voditelja smjene - morala za svaku ponuditi neki primjer iz vlastitog života...
Na skijanju je, kaže, slomila nogu, ali zahvaljujući lepezi te banke, imala je dobro osiguranje i, osim besplatne medicinske skrbi, od odštete koju je dobila kasnije je kupila neku skupu francusku šminku. Kreme protiv osipa koji joj je ta šminka uzrokovala, kaže dodirujući svoje lijepo lice, dostavili su joj u roku od 24 sata zahvaljujući toj odličnoj dodatnoj usluzi.
"Pa, lijepo ste se oporavili...", ubacio sam lagani kompliment u naš razgovor, ali ona se nije dala smesti i bez pardona je nastavila nabrajati sve dobrobiti koje će mi izbor ove financijske usluge donijeti u mome daljnjem, ovakvim pehovima ispunjenom životu.
Dečko ju je ostavio, a shopping s ovom karticom utješio. Na kladionici ju je zeznuo jedan par, talijanski Lazio, pa je podižući novac ovom njihovom karticom bez provizije s bankomata uplatila novi i, vidi čuda, ostvarila velik dobitak. Na aerodromu su joj izgubili prtljagu, nakon toga i otkazali let, a privremeni smještaj u hotelu joj nikada ne bi osigurali da se kojim slučajem nije pretplatila na lepezu ovih usluga njezine banke. Na otvorenoj cesti ostala je bez goriva, od kolegice je, kaže, pokupila koronu iako je nosila masku, a potpetica na najdražoj štikli joj je puknula dok je ulazila u taksi koji ju trebao odvesti na svadbu najbolje prijateljice…
Pehovima jednostavno nije bilo kraja, ali lepeza usluga njezine banke, kako me uvjeravala, nudila je efikasno rješenje za svaku situaciju u kojoj bi se neko nesretno čeljade poput nje moglo zadesiti.
Nisam imao želju sačekati do dijela kada će spomenuti posmrtnu pripomoć, kao jednu od usluga koje uz ovu lepezu također dobivam, a za koju bi šalterska službenica koju u proteklo vrijeme očito baš i ne služi neka pretjerana sreća, zasigurno morala ustvrditi da joj se, eto, baš i to dogodilo.
Prihvatio sam stoga, dok je žena još uvijek živa, sve što mi je ponudila.
Lepeza koju sam dobio, pokušao sam si to duhovito vizualizirati, bila je tolika da bi, kada bi bilo riječ o toj pravoj rashladnoj napravi koja svoje porijeklo vuče iz antičke Grčke, a ne još jednom ispraznom bankarskom proizvodu koji dobijete uz kreditnu karticu, mogla rashladiti cijelu, toplotnim valom zahvaćenu hrvatsku obalu.
Ja sam se zbog ove, uzgred kazano, samo preznojio…
Umjesto, dakle, da ugasim sve svoje račune kao što sam prvobitno planirao, nakon nešto više od dva sata otkako sam ušetao u poslovnicu banke na Trgu bana Jelačića, kućni broj 10, iz nje sam, baš poput svih onih na početku navedenih penzionera, Azijata i ovršenih mrmota, izašao s još jednom, sasvim novom karticom.
A to će mi, nema nikakve sumnje, donijeti više nevolja u životu nego što je u posljednje vrijeme zadesilo ovu, zasigurno najnesretniju šaltersku službenicu u centru grada.
VIDEO Alen Vitasović javio se nakon pada s bine: 'Bio sam trijezan, koljena su mi popustila zbog bolesti'
Izmišljena priča ili prikrivena reklama? Štednih knjižica nema već desetak i više godina.