Verdijeva opera "Simon Boccanegra" 14. srpnja na otvorenju Splitskog ljeta (i to prvi put na Peristilu), Shakespeare, "Mnogo vike ni za što", u Komediji, "Šišmiš" u HNK Zagreb za Novu godinu, Brechtova "Mutter Courage" u HNK Varaždin, "Ero s onoga svijeta", ali za djecu u kazalištu lutaka... Kao i obično, timeline projekata na kojima radi je gust pa ne čudi da redatelj Krešimir Dolenčić slovi za jednog od najvećih radoholičara u domaćem teatru. Uz sve to, režira i niz javnih događaja, a stigne raditi i u inozemstvu. Spomenut ćemo samo svečanost otvaranja Azijskih igara na pijesku u Omanu, Verdijevu "Aidu" u Kini s tisućama statista o kojoj mu, kaže, već ide na žice non-stop pričati....
Dolenčić je već godinama i omiljeni profesor na drugoj godini diplomskog studija glume Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a njegovi završni ispiti posljednjih su desetak godina događaj koji se ne propušta jer daju sjajan uvid što sve na sceni mogu mladi talenti koji će baštiniti hrvatsko glumište. Takav je i njegov nedavno izveden "Don Juan se vraća iz rata".
- Bio je to jedan lijepi oproštaj s jednom divnom i nevjerojatno talentiranom klasom. U Molièreovog "Don Juana" ubacili smo tekstove Bertolta Brechta, esej Ulrike Meinhof, Voltaireove "Razgovore s bogom", "Zamislite nezamislivo" Izeta Kike Sarajlića, kao i tekstove s proba i radionica u sklopu klase. Dobro je ispalo i nadam se da ćemo ga igrati opet najesen - priča mi Krešo. Lani je pak velik interes izazvao s "Matijašem Grabancijašem" Tituša Brezovački kojeg je tumačila debitantica Dea Presečki i za ulogu dobila Nagradu hrvatskog glumišta, nagradu na Festivalu glumca, Marulićevim danima….
- "Matijaš", "Čini barona Tamburlana" i "Cigle Svete Elizabete", dijelovi su moje kajkavske trilogije. Matijaša sam radio sa sjajnim ansamblom HNK Varaždin i svojim bivšim studentima. Radi se o zbilja duhovitom komadu koji neki "Institut" sad želi prevesti na štokavski, što bi bio kulturocid. Igrali smo ga u Splitu i publika se smijala, dobili smo stajaće ovacije. Razumjeli su sve. Štkavski zna biti nerazumljiv, naši jezici su itekako razumljivi I nadopunjuju se. Da bi funkcionirala, hrvatska komedija mora biti na dijalektu - smatra Dolenčić, rođen u Zagrebu 1962. u obitelji liječnika. Možda baš zato voli citirati svoju Anu koja kaže da, kada režira predstavu, voli ne samo postaviti dijagnozu, već i ponuditi terapiju.
- Nije baš da nismo u familiji imali kreativaca. Roditelji su me kao dijete vodili na sve opere u HNK, a završio sam i srednju glazbenu. Moj otac Petar, rodom iz Đurđevca, glumio je u amaterskom kazalištu u Koprivnici. Brat moje majke Vesne, moj ujak Tomislav Sporiš, bio je animator u Zagreb filmu, crtao je Baltazara i druge legendarne crtiće - priča.
Da će se posvetiti režiji odlučio je u Klasičnoj gimnaziji gdje je upoznao teatar od njegovih antičkih temelja te pohađao dramsku grupu sa zanimljivom ekipom.
- Moja su generacija bili Anja Šovagović, Hrvoje Hribar, Lada Ćale Feldman, Vanja Matujec, ... Već tada, u srednjoj, osnovali smo svoju alternativnu dramsku grupu jer nam ova regularna nije bila dovoljna. Radili smo Plautove "Bakhide" u Kulušiću, a većina nas je skupa upisala Akademiju dramske umjetnosti. Kad sam se vratio iz vojske, osnovali smo grupu Lift ("Lažljivi i fantastični teatar") gdje sam režirao "Oženih se vješticom" i "Dunda Maroja" kojeg smo postavili na Histrionskom ljetu i Dubrovačkim ljetnim igrama - prisjeća se početaka Dolenčić. U početku i sam je glumio u predstavama.
- Mislim da je to za redatelje prirodno. Negdje smo svi nerealizirani glumci. Volim glumiti, biti na sceni... Često sam uskakao u epizodne uloge u raznim projektima jer me to zabavljalo. Ali danas mi više paše kada me netko snima nego kada sam na sceni. Volio bih se okušati i u sinkroniziranju crtića, no nikako da me pozovu. Svašta sam radio na sceni. Jedino još nisam pjevao i plesao pred ljudima. Plesati bih još i mogao, ali od pjevanja imam strah - priča Krešo. Fobiju od javnog pjevanja, objašnjava, vuče još iz drugog osnovne.
- Imao sam osam godine i primali smo prvu pričest u crkvi na Kaptolu. Dobio sam zadatak da solo otpjevam dva stiha, no od tada imam traumu od pjevanja pred ljudima. Sve drugo mogu, osim toga - ispričao mi je Krešo. Kao mlađi, dodaje, imao je i strah od visine, no njega se riješio počekom devedesetih.
- Skakao sam s padobranom i bilo je fenomenalno! Ozbiljni padobranci me ne bi priznali jer, da bi službeno postao padobranac, iza sebe moram imati više od pedeset skokova. Svima savjetujem da skoče barem jednom u životu, ako ne solo skok, onda u tandemu. Biti gore i skočiti neopisivo je dobar osjećaj - kaže. Bilo je to baš negdje u vrijeme kada je stupio na dužnost ravnatelja Dramskog kazališta Gavella gdje će provesti deset godina.
- Tog se vremena sjećam kao jednog od najljepših razdoblja u životu. Obnovili smo kazalište i doveli mladu ekipu koja danas nosi Gavellin repertoar. Kako je Zagreb moj dom, tako je Gavella moj kazališni, a HNK Zagreb operni dom - ističe Dolenčić koji je u Gavelli za svoga mandata režirao nezaboravnu "Brezu" Slavka Kolara. Bila je to jedna od prvih uloga tada netom diplomirale Bojane Gregorić, dok je Marka Labudana tumačio jednako upečatljiv mladi glumac Boris Svrtan. U vrijeme njegova mandata u ansambl Gavelle ušla je i glumica Edita Majić koja se prije dvadesetak godina odlučila zarediti. S Editom je, kaže, još uvijek u duhovnom kontaktu.
- Jako sam vezan uz red karmelićanki. Poslala mi je jedan križić na dar. Editu sam doveo u ansambl iz Splita jer je to svojim talentom zaslužila. Zanimljivo, posljednja uloga koju je igrala u Gavelli bila je uloga časne sestre u Vitezovom "Kroatenlageru". Puno sam mislio o Editi kada sam režirao operu "Razgovori karmelićanki" Francisa Poulenca u HNK Zagreb, u Houstonu, Londonu I Mariboru. To mi je jedna od omiljenih režija jer je opera nastala prema istinitom događaju. U vrijeme Francuske revolucije čitav samostan karmelićanki je giljotiniran jer se nisu htjele odreći svoje vjere. Dok su išle na stratište, čitavo su vrijeme pjevale, a čitav je Pariz to šutke promatrao. Divna je to opera, o idealima i hrabrosti da ih se slijedi bez obzira na sve - govori Krešo. "Razgovor s karmelićankama", kaže, radio je četiri puta. Pamti i onu u Houstonu kada su na pozornici pjevali mormoni, židovi, šintoisti, protestanti i svi su, kaže, razumjeli poruku te opera.
Uz karmelićanke i kinesku "Aidu", Dolenčić je režirao pedesetak opernih naslova. Neki od njih, poput "Ere s onoga svijeta" i "Nikole Šubića Zrinskog", na repertoaru su više od 30 godina. U HNK Zagreb prije nekoliko godina uspješno je postavio i Mozartovu "Čarobnu frulu".
- To su tri sata čiste ljepote. S Mozartom sam i počeo, bila je to moja prva operna režija 1989. a snalaženju u operi učio me legendarni Vlado Habunek kojemu sam dugo bio asistent. A "Frula" zbilja je posebna. Mozartova glazba ljekovito djeluje na ljude, nerođenu djecu, biljke, životinje... - kaže. U svojim ranim dvadesetima Krešo Dolenčić iza sebe imao niz uspješnih predstava i režijskih asistencija velikanima poput već spomenutog Vlade Habuneka, Paola Magellija, Ivice Boban, Joška Juvančića, Ivice Kunčevića... Kada je čuo da se u 1987. Zagrebu priprema Univerzijada, kaže, sam se javio da sudjeluje.
- Bio sam asistent režije svima, a zatim i inspicijent, što je bio dosta odgovoran zadatak. Ma nema što u kazalištu nisam radio, od scenskog radnika do ravnatelja kazališta - smije se. Iskustvo rada sa 13.000 sudionika koje je stekao na Univerzijadi, bilo mu je dobra škola za režiju javnih događaja, čime se također bavi od 1987. Od tad, veli, nema prostora u Zagrebu gdje nije nešto postavljao. Prvi gradski ulični događaj koji je režirao bila je Kavana Zagreb 1989. Sudjelovalo je 15.000 ljudi, a smatra se i prethodnicom Markovog sajma i uličnog festivala Cest is d'best. Od tada je samo u metropoli režirao stotinjak javnih manifestacija, desetak glavnih proslava Novih godina, priredbe povodom 900. obljetnice grada, vojne mimohode na Jarunu povodom Dana državnosti, otvaranje Svjetskog rukometnog prvenstva, Vlak za Vukovar, 100. godišnjicu Dinama, svečanost otvorenja Muzeja suvremene umjetnosti, pogreb prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, inauguraciju prve predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, doček vatrenih 2018.... Ipak, priznaje, omiljena manifestacija koju ne propušta je Picokijada u Đurđevcu. Uz taj je podravski grad vezan od djetinjstva koje provodio kod bake.
- Picokijada je najveća predstava u Hrvatskoj i u njoj beskrajno uživam. Uprizorili smo poznatu legendu o picoku ispaljenom iz topa koji je spasio grad od turske opsade. Igra 350 ljudi i spektakularno je! A Đurđevčani su se toliko saživjeli s njom da ju moraju odigrati svake godine. Pa čak i da nitko ne dođe, a svaki put dođe desetak tisuća ljudi, oni bi je igrali. Uspjeli smo ju čak nekako progurati u vrijeme pandemije - ponosno će Krešo, dok mi pokazuje trailer Picikojade koja će se održati iduće subote, 25. lipnja. To će biti pedeset i četvrta Picokijada.
Spektakularno je bilo i u Muscatu gdje je režirao otvorenje Azijskih igara na pijesku koje je uživo pratila čitava Azija.
- Organizatori su me strašno prekasno pitali "Krešo, can you do it?" Odgovorio sam potvrdno i napravio otvaranje sa kompletnom produkcijom i puno izvođača iz Zagreba. Najviše volim raditi tako, po principu ključ u ruke, a taj je pristup sve rjeđi. Danas se traži sedam potpisa za jedan zvučnik pa mi više nije gušt - navodi.
Zbog iskustva i temeljitog poznavanja domaće kazališne scene i dobrih organizacijskih sposobnosti, mnogi ga vide i kao idealnog kandidata za novog ravnatelja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. On se sam, kaže, na toj funkciji ne može zamisliti.
- Svašta se priča i diskutira, ali takve se stvari ne dogovaraju na šanku i na ulici. A da budem iskren, nitko me do sad nije pozvao na razgovor niti mi ponudio takvo što. A i da mi ponude, ja to ne bih prihvatio jer nisam bio sretan niti kao ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. To treba raditi netko mlađi. Puno je tu upravih poslova i administracije koja te potroši, a premalo kreativnosti - iskreno će Dolenčić. Osim u fotelji drame glavne nacionalne kazališne kuće, ne može se zamisliti ni kao filnskog redatelja.
- Čest je problem u Hrvatskoj u zadnje vrijeme to da ljudi rade stvari koje ne znaju raditi i ne želim podleći tom trendu. Da bih napravio dobar film, bile bi mi potrebne godina ili dvije u kojima bih se posvetio samo tome. U istom tom periodu napravim desetak dobrih predstava - kaže. Međutim, ima naznaka da bi se i to moglo dogoditi. Prije pandemije, naime, s Nenom Belanom i suprugom Anom Tonković Dolenčić napravio je mjuzikl "Bambina" prema glazbi Đavola iz osamdesetih.
- To je džuboks mjuzikl u kojem postojeće pjesme ubaciš u neku priču. Ana je napravila sjajnu priču o tankeru "Bambina" koji u splitskom škveru grade za grčkog naručitelja, međutim, nije puno igrao jer zbog korone, no igrat će. Neno je pak predložio da odemo korak dalje i "Bambinu" pretvorimo u film, a nama se ideja svidjela. Dobili smo poticaj od HAVC-a za razvoj scenarija, a ja se, naravno, neću puno petljati u režiju, već ću se baviti radom s glumcima. Za sad je Ana napravila najveći dio posla. Bili smo već i na pregledu terena. Splitski škver, glavno mjesto radnje, i dalje izgleda kao i u osamdesetima. To je jedan golemi projekt i pred nama je još puno posla, i ne bih o tome puno govorio da ne ureknem, no nadam se da će zaživjeti i da će Hrvatska dobiti svoj prvi pravi mjuzikl na velikom platnu - otkriva.
Otkako je početkom milenija ušao u brak s dramaturginjom Anom Tonković, vrlo često skupa rade na projektima. Osim "Bambine", postavili su Gogoljeva "Revizora" i "Umišljenog bolesnika" u Gavelli, Machiavellijevu "Mandragolu" na Splitskom ljetu, "Sherlocka Holmesa" u ZKM-u, "Ondine" na Dubrovačkim ljetnim igrama, dobili zajedno nekoliko nagrada za najbolje predstave... Kada skupa rade, kaže Krešo, ne surađuju kao supružnici, već kao redatelj i dramaturg. Ana i on imaju troje djece koja također pokazuju umjetničke sklonosti.
- Marta je treća godina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a sve češće se bavi i scenografijom, Đuro je upisao psihologiju u Nizozemskoj, gdje vodi i školu za break-dance. Pasionirani je plesač i baš mi je krivo što je ta scena u Zagrebu nekako zamrla u zadnje vrijeme. A Nikola završava sedmi razred i svira violinu. Oni su razlog zbog čega radim ovo sve što radim.
VIDEO Ivan Huljić: Glazbom želim pridonijeti izlasku iz ekonomske krize
A to je onaj što je isključio mikrofon Marku Perkoviću na dočeku srebrnih nogometaša?