Na sveučilištu Eurasia, u kineskom gradu Xi'anu, predavačica na školi za kulturu i medije hrvatska je profesorica, glumica i doktorica znanosti Vitomira Lončar. Njezin suprug Ivica Šimić na istom je sveučilištu profesor na humanističkim studijima, a velika, uzbudljiva pustolovina zagrebačkog bračnog para počela je prije šest godina. Zbog korone na hrvatskom tlu nisu bili od kolovoza 2020., ali svestrana Vitomira ne krije kako im život u Kini toliko prija da im zapravo nedostaje jedino obitelj. S našom poznatom glumicom razgovaramo o tome kako izgleda svakodnevica 8000 kilometara daleko od domovine, je li teško biti stranac u zemlji koja je i bez pandemije nešto sasvim drukčije od Hrvatske, kako Kinezi gledaju na rat u Ukrajini i drugim aktualnostima.
Nemoguće je ne započeti razgovor koronom, kakva je trenutačno situacija u Kini s tim virusom?
U našoj provinciji virusa nema. Radimo uživo, skenira se pri ulasku u javni prijevoz i sva javna mjesta gdje je i obavezno nošenje maski. Premda smo provincija s nula slučajeva, zamoljeni smo da ne putujemo za praznike. Upravo smo otkazali planirano putovanje na planinu Hua. Situacija u cijeloj zemlji je šarena, ima mjesta gdje nema virusa, a ima i gdje je potpuna blokada. Velika je zemlja…
U vašem gradu s 13 milijuna stanovnika, nakon strogog lockdowna krajem prošle godine, situacija se normalizirala?
Kod nas je situacija za sada pod kontrolom, ali s virusom se nikad ne zna. Trenutačno je u Kini omikron koji se mnogo brže širi pa je vjerojatno to problem. Tijekom travnja imali smo zatvaranje kojim su uz svakodnevno testiranje i praćenje bliskih kontakata zaustavili potencijalno novo žarište. Hitno smo bili evakuirani sa sveučilišta, a četvrtog dana navečer stigla je obavijest da smo na nuli i da se dižu restrikcije. Ukratko, i dalje je sve neizvjesno, ali pod kontrolom.
Kinezi su se prema COVID-19 postavili s nultom tolerancijom, većina svijeta lockdown poput kineskog nije upoznala. No, prema onom što se moglo čitati u europskim medijima, dojam je da su kineski građani sad već prilično frustrirani. Je li njihovo strpljenje uistinu pri kraju?
Na to pitanje ne bih znala odgovoriti. Kineski građani… Što bi to uopće značilo? Kineza ima gotovo milijarda i pol. I tko je taj koji može reći što misle kineski građani? U Hrvatskoj netko tko živi na Trgu bana Jelačića vjerojatno ne misli isto kao i netko tko živi u Konavlima ili u Đulovcu. Samo što u Kini sve brojeve valja pomnožiti s brojem s mnogo nula. Ono što znam jest da je kod nas, u Xi'anu, smijenjen gradonačelnik nakon što je u samom početku krize bio kaos, nakon toga je jedno prijepodne kod za skeniranje bio izvan funkcije i drugi je gradonačelnik promptno smijenjen. A treći je gradonačelnik smijenjen kada je čovjek umro od infarkta jer su mu tražili test, nije ga imao i nije primljen u bolnicu. U bolnici je također smijenjen ravnatelj i bila je zatvorena tri mjeseca. U našemu gradu nije bilo situacija kakve vidimo u Šangaju iz kojega stranci odlaze u sve većem broju. Kao što Amerika nije New York, tako ni Kina nije Šangaj. Šangaj je sasvim drukčija sredina od nas ili gradova izvan financijskih i poslovnih središta. Način života je drukčiji, a također imaju veliku i snažnu međunarodnu zajednicu. Kina je velika zemlja i govoriti da su kineski građani frustrirani malo je preuzetno. Trenutačno, unatoč tome što je Šangaj u blokadi, veliki dijelovi zemlje žive normalno. Ako se ta riječ više može rabiti u bilo kojem kontekstu i bilo kojem mjestu na svijetu.
Kako kineski epidemiološki i zdravstveni stručnjaci objašnjavaju činjenicu da se Kina ni uz najstrožu preventivu ne uspijeva riješiti koronavirusa?
Ne pratim previše te rasprave, ne trošim energiju na stvari nad kojima nemam kontrolu. Očito je stvar u tome da se ova inačica virusa širi neusporedivo brže i na više različitih načina.
Vi dolazite iz podneblja u kojem se rogobori protiv svega, pa i, u odnosu na Kinu, posve blagih mjera u borbi protiv COVID-19. Je li vam bilo teško podnositi kineski pristup koji je podrazumijevao zatvaranje u stanove i potpunu fizičku izolaciju od drugih ljudi?
Nisam baš prava osoba za takvo pitanje. Suprug i ja smo i tijekom najžešćeg zatvaranja imali svoj život i svoju dnevnu rutinu. Imamo svoje obveze, interese, svoje knjige, imamo kućnu teretanu u kojoj smo vježbali, kao i uvijek, pet puta tjedno. Suprug je pisao knjigu, ja sam učila kineski i pripremala se za predstavu koju sam upravo počela režirati, čitala sam, završila sam istraživanje o utjecaju pandemije na mentalno zdravlje mojih studenata, oboje smo stalno zaokupljeni nekim aktivnostima, a što je najvažnije, zajedno smo. Ni inače ne izlazimo previše osim na koncerte i kazalište. Imamo jedno drugo i tako već šest godina. Mi nemamo nešto što se zovu drugi ljudi u našim kineskim životima. Ja sam članica jedne ženske organizacije u Xi'anu i, osim tijekom prosinca i siječnja, održavale smo naše susrete te razgovarale o raznim temama (zadnja tema bila je – starenje), išle smo u zajedničke šetnje i slično. Sudjelovala sam na nekim online konferencijama, bilo je aktivnosti kao u priči!
U Kinu ste prije šest godina stigli kao, po sili zakona, netom umirovljena pedesetšestogodišnjakinja s više nego skromnom mirovinom od 1700 kuna. Kinezima niste bili za mirovinu?
Odluka da odemo u Kinu donesena je u studenom 2015., a umirovilo me točno mjesec dana prije toga. Da, mirovina je bila 1700 kuna, ali su mi dali 400 kuna iz drugog stupa, tako da je skočila na 2100. Kinezi trebaju stručnjake. Naša je dijaspora ovdje visokoobrazovana. U Kini ne možete dobiti radnu dozvolu ako nemate završen fakultet i reference. S doktoratom sam u Kini poželjan stručnjak. Suprug je u dva mandata bio glavni tajnik svjetske organizacije kazališta za djecu, dakle, imao je najvišu moguću poziciju na svijetu u svome području. Takve ljude ovdje ne pitaju za godine.
U međuvremenu ste naučili kineski, a nedavno odigrali i svoju prvu predstavu za djecu na kineskom u kojoj ste sami na sceni punih 47 minuta. Kakvo je bilo to iskustvo, jeste li ponosni na samu sebe?
Bio je to velik izazov, ali je moja najvažnija karakteristika da sam uporna. Ne odustajem. I kad je bilo najteže, nisam se uzrujavala, znala sam da moram uspjeti. Ne pobjeđuju ni najljepši ni najpametniji ni najspretniji nego samo – uporni. Imaju Kinezi jedan idiom, Bo Bie Qian Li, koji govori o sporoj kornjači koja stiže do cilja, polako, ali sigurno. E, ja sam ta kornjača, ha-ha-ha.
Tijekom lanjskog lockdowna napisali ste knjigu, a sada se, prvi put u životu, spremate i režirati kazališnu predstavu. Možete li s nama podijeliti neke detalje?
Upravo sam završila audicije i krenula sam s pokusima. Prošle godine sam sa studentima napravila nekoliko kazališnih radionica koje su bile odlično primljene pa je bilo logično da idemo korak dalje, u produkciju predstave. Nije problem što ja nemam iskustva s režijom, problem je što moji studenti nikada nisu bili u kazalištu i uopće ne znaju što je kazalište! Dvostruki izazov, hahaha. Korak po korak… Svakakve se zanimljive stvari događaju. Pogledajte kako nam ide na mom vlogu Vita's life in China koji je upravo izašao.
Kinezi su o vama i suprugu nedavno snimili i dokumentarni film...
Da, televizija Shaanxi javila se našem Sveučilištu i pitali su jesmo li voljni da nas prate nekoliko dana i da o nama snime dokumentarac. Pristali smo, a meni je to bio osobit izazov jer sam sve intervjue tijekom snimanja davala na kineskom. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Dokumentarni film prikazan je jedne travanjske nedjelje navečer, prije središnje informativne emisije i jako je dobro primljen.
Poznato je da Kinezi jako poštuju i uvažavaju svoje starije, kada se u toj zemlji uopće odlazi u mirovinu?
Što se tiče starijih ljudi, Kina je dijametralno suprotna Zapadu. Njihovi stariji sugrađani su njihovo bogatstvo, nevjerojatno ih poštuju i paze. Obitelji žive integrirano, više generacija zajedno. Ako nisu u istome stanu, onda su u stanu pokraj ili u bližem susjedstvu. U slučaju da žive u različitim gradovima, a kada se sin oženi i snaha ostane trudna, majka se odmah doseljava kako bi se brinula o zdravoj prehrani obitelji i ostaje najmanje do treće godine djeteta. Dakle, suprugova majka glavna je za odgoj djece. Djed i baka po očevoj strani zovu se djed i baka, a roditelji supruge su "vanjski djed i vanjska baka". Doslovno tako, vanjski. K njima se ide u posjete s vremena na vrijeme, za praznike, ali najčešće nemaju previše kontakata s mladom obitelji. Dakako, sve što govorim običaji su moje provincije, ali i većeg dijela zemlje u koji ne spadaju veliki gradovi. Žene uglavnom odlaze u mirovinu već oko pedesete godine života, kako bi se mogle brinuti o unucima, a muškarci nešto kasnije. Nakon šezdesete rijetko tko više radi.
Negdje sam pročitala da u Kini ne postoje starački domovi, čak ni jaslice, što je iz europske perspektive prilično teško zamislivo. Tko se brine za najmlađe i najstarije članove obitelji?
Kinezima je nezamislivo da bi stavili svoje stare u starački dom, kao i da bi male bebe slali u jaslice. Stranci koji ovdje rade, a dobili su dijete, od početka imaju ayi. To je žena koja se brine o djetetu (preveli bismo s – teta). Većina djece stranaca ovdje prvo progovori – kineski. To zna biti urnebesno smiješno, osobito u obiteljima u kojima roditelji uopće ne govore i slabo razumiju kineski. Porodiljni dopust traje tri mjeseca, a nakon toga se žene vraćaju na posao. Stariji su ovdje korisni i zato su dugovječni. Kada čovjek ode u dom, njegova se korisnost znatno smanjuje. A kada nismo korisni, gubimo smisao života.
U toj mnogoljudnoj zemlji s gotovo milijardu i pol stanovnika liječnički pregledi se zakazuju za sutradan, liste čekanja ne postoje. Kako je to moguće?
Ne znam kako je moguće, ali je tako! Suprug je ovoga proljeća imao dvije operacije. Mi smo se odlučili za regionalnu bolnicu, prijavili smo supruga preko aplikacije i dobili termin sutradan u osam ujutro i mogli smo birati liječnika. U dan i pol napravljeno mu je desetak pretraga (to su bili petak i subota!) i naručili za operaciju odmah u ponedjeljak. Kako smo imali nekih obveza, odgodili smo prijam u bolnicu za utorak. U srijedu su još bile neke pretrage i pripreme, a u četvrtak je operiran. Bili su mi rekli da dođem iza 14 sati, a ja sam s noge na nogu došla u 13.30. Već su me čekali da idemo u operaciju. Ne možeš ići u salu a da netko ne ide s tobom. Nakon što sam ostavila supruga pred salom, poslali su me čekati na polukat s desecima ljudi koji su također čekali da njihovi članovi obitelji završe operaciju. Posvuda su monitori, pratiš ime pacijenta, je li uspavan, je li operacija u tijeku, je li završena i je li se pacijent probudio. Točno znaš što se u kojem trenutku događa. Kada se upali žuta lampica kraj imena, znači da se pacijent probudio i onda te pozovu da dođeš po njega. Kad su me pozvali, dočekao me liječnik koji je operirao mog Ivicu, objasnio mi je sve što se događalo, nakon toga sam ga ja preuzela i išli smo na odjel.
U bolnicu s oboljelim ide i neki član obitelji?
Da, to je bilo jako smiješna situacija. Kada je suprug trebao ići u bolnicu, svi su naši poznanici počeli su slati poruke i pitali tko ide s njim. Ja odgovaram, nitko, naravno. Dođemo u bolnicu, a tamo nas prvo pitaju tko ostaje u bolnici sa suprugom. Mi kažemo, nitko, naravno. Kažu oni, to je nemoguće, pa tko će se brinuti za njega? Naime, ovdje u bolnicama nema hrane, obitelj se brine za prehranu bolesnika, a medicinske sestre su zadužene za lijekove, injekcije i slično. Treba li mu čaša vode ili bilo što drugo, to je dio koji radi obitelj. I spavaju u bolnici, neki čak i zajedno u krevetu, a može se unajmiti i krevet koji se stavi pokraj kreveta bolesnika. Ukratko, ni slično našem sustavu. Mi smo se nekako nagodili da ja donesem hranu dva puta dnevno i da mu sve što treba pripremim na stolić te da ne moram biti u bolnici. Sve je dobro prošlo, ali se Kinezi nikako nisu mogli načuditi kako sam ostavila supruga samoga!
U Kini vas je, kako ste izjavili u jednom intervjuu, oduševila jednostavnost života. Kako to u stvarnosti izgleda?
Nema keša, nema kartica, sve se plaća mobitelom. Nema uplatnica, opomena, koliko unaprijed platiš, toliko struje, plina i vode imaš. Nešto ti se pokvari u kući, nemaš paniku s majstorima jer u dvorištu u kojem živiš postoje svi majstori i samo javiš – oni dođu za deset minuta. Sve se kupuje i naručuje preko aplikacije i stiže u rekordnom roku. Sve je krajnje jednostavno.
Zanima li Kineze politika?
Koliko vidim – ne.
Kako kineski mediji izvještavaju o ratu u Ukrajini i svrstava li se prosječni kineski građanin na neku od zaraćenih strana?
Ja ne mogu baš reći što misli prosječni kineski građanin, ali nitko u mom okruženju ne spominje rat. Čak bih rekla da i ne znaju da se događa. U međunarodnim grupama je u početku bilo komentara, ali kako ovdje imamo i Ruse i Ukrajince i Armence i Kazake i ljude iz cijeloga svijeta koji žive u Kini i koji svi imaju slične probleme bez obzira na nacionalnost, rat se ne komentira. Osobno sam u više ex-Yu grupa i razmjenjujem informacije sa svima. Ne postoje podjele. Ne vidim ni na portalima koje pratim vijesti o Ukrajini. Kineze se ne tiču tuđi životi, brinu svoju brigu. Njih je briga samo za njihovu obitelj. Unutarnja integracija nezamislivo je jaka, ali sve ostalo je – vanjsko, ili kako bi oni rekli, wai. A što je wai, njih se ne tiče.
Taj rat već je izazvao ekonomske potrese u mnogim zemljama, je li se i kako odrazio na kinesko gospodarstvo?
To ćemo tek vidjeti u izvještajima. U svakodnevnom životu, za sada, nema promjena.
Kakav je danas životni standard kineskih građana?
Svakim danom sve bolji i bolji. Kupnja im je najdraža zanimacija. I putovanja.
U Hrvatskoj je do pandemije broj kineskih turista bio u porastu, kakva su trenutačno pravila oko dolazaka u Kinu i putovanja kineskih građana u inozemstvo?
Trenutačno nema putovanja u i iz Kine. Prestroga su pravila. Nikome tko ne mora ne pada na pamet putovati izvan zemlje. Samo šest posto Kineza ima putovnicu, ali to je više od 80 milijuna turista, a kako vole trošiti, najpoželjniji su turisti kamo god dođu.
Koronavirus je izazvao velike potrese za turističku industriju i posve prekrojio mape turističkih kretanja, mnogi se ne odvažuju na daleka putovanja. Kako razmišljaju Kinezi, privlače li ih nakon pandemijske stanke ponovno Europa i, što nas posebno zanima, Hrvatska?
Nakon što sam sa studentima imala Zoom konferenciju s njihovim vršnjacima iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, potpuno su poludjeli za idejom da posjete našu obalu, ali i ostale države koje su upoznali. Kinezi jako vole Hrvatsku. Prije nekog vremena na jednoj od najgledanijih kineskih postaja bio je film o Hrvatskoj i mislim da odlično kotiramo. Kinezi vole Pariz i tamo su odlazili napraviti vjenčane fotografije i u kupnju. Sada nitko ne razmišlja o putovanjima.
Prethodnih godina pokazalo se da goste iz Kine ne zanimaju previše plaže i kupanje, već kulturni turizam i definirane ture, pa i Drugi svjetski rat i Tito. Što znaju o današnjim hrvatskim političarima, sportašima, kulturi...
Kinezi su poznati da u jednom danu trebaju obići barem deset mjesta i da se posvuda fotografiraju. Ne vole gubiti vrijeme. Rijetko koji Kinez zna plivati pa im kupanje nije napeto, a pomisao da bi pocrnjeli na suncu nezamisliva im je. Tako da sunce i plaže definitivno nisu magnet koji ih privlači! O političarima ne znaju ništa. Nogometaši su im omiljeni i kad netko ne zna gdje je Hrvatska, samo kažem nogometno prvenstvo 2018. i odmah krene – Modrić, Rakitić i ekipa, a bome i Šuker. Kultura ih asocira na Maksima Mrvicu koji je ovdje nevjerojatno popularan. Kada je 2018. bio u Xi'anu, objavila sam fotografiju s Maksimom i jako sam porasla u očima svojih studenata, hahahha! A što se tiče Tita, kada čuju odakle dolazim, stariji Kinezi se totalno oduševe i smo govore Tietuo, Tietuo, friend, friend!
Kako je kulturna scena u Kini preživjela pandemiju?
Pandemija je odlično došla kineskim kulturnjacima. Kako nitko nije mogao doći iz inozemstva, kineski su umjetnici imali neusporedivo više posla nego prije pandemije. To je, zapravo, bila njihova velika prilika koju su iskoristili! Prije pandemije sve moguće svjetske trupe i orkestri dolazili su ovamo, a sada imamo samo kineski program.
Pogled iz Kine na kulturnu scenu u Hrvatskoj? Žalite li što trenutačno niste njezin dio?
Ne.
U Hrvatskoj ste ipak na neki način prisutni, i to kroz jedan zanimljivi zajednički projekt s kćeri Bugom Vestallls, možete li našim čitateljima reći o čemu se radi?
Uskoro će biti godina dana da me Buga nagovorila da krenemo s edukacijskom platformom kojoj smo dale ime VestaLLLs. Zaključile smo da ima jako mnogo (mladih) umjetnika ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu kojima nedostaju znanja o tome kako napraviti vlastiti projekt ili organizaciju. Imaju problema s osnovnim pravilima struke. Naša platforma nije predviđena samo za umjetnike nego i za sve one koji žele promijeniti svoj život. Tijekom proteklih devet mjeseci snimala sam videa na hrvatskom i engleskom, napravile smo edukacijske module i počele s radom. Prvi polaznici su jako zadovoljni. No, tek smo na početku. Unutar VestaLLLS snimam i svoj vlog Vita's life in China i prate me ljudi iz više od 40 zemalja svijeta. Eto, neki novi izazovi. Unutar VestaLLLS jako je korisna i knjiga "Vrijeme za promjenu" koju sam napisala prošle godine.
Planirate dolazak ovog ljeta u svoje Ustrine na Cresu?
Ne planiramo. Nije moguće. Odnosno, možemo izaći iz zemlje, ali je povratak praktički nemoguć. Nema aviona, karantene su dugotrajne, a s obzirom na to da radimo, takve si rizike ne možemo i ne želimo priuštiti. Neće Ustrine pobjeći, znamo gdje su! Doći ćemo kada bude moguće.
VIDEO Pucnjava ispred Arene u Puli tijekom snimanja scena za seriju FBI: International
Ako pođeš u prijevremenu mirovinu (s 30-ak godina staža) , a uplaćivao si malo, tad ni ne možeš očekivati visoku mirovinu.