Glumica Nataša Dorčić ne kupuje novine i ne gleda televiziju pa se nada da će jednom kada dođe do nuklearne katastrofe to na neki način doznati i sama. I kada to kaže, nije ironična, već kod nje to jednostavno tako jest, a sve zato što bi ona radije da ljudi gledaju promjene u prirodi i sade biljke nego da bulje u kutiju ili se truju informacijama koje ih nepotrebno opterećuju. Film “Show must go on” redatelja Nevija Marasovića koji 28. travnja dolazi u kina, a u kojem Nataša glumi neurotičnu televizijsku urednicu budućnosti, s njezinim životom nema nikakve sličnosti, ali je sjajan povod za razgovor. A žena koja kaže: “Tko ima petlje, može me pitati i kakve gaćice nosim i ja ću mu možda i reći” iskreno je progovorila o djeci, suprugu od kojeg se rastala prije sedam godina, karijeri, strahovima...
Film “Show must go on” znanstvenofantastična je drama, prvi film takve vrste u vašoj karijeri. Jeste li se ikada zamišljali u takvom žanru?
– Baš u trenutku kada smo snimili film dogodio se vojni puč na Tajlandu i stanovnici “Big Brothera” ostali su zarobljeni tamo u kući. Redatelj filma Nevio Marasović bio je uvjeren da mu nitko neće vjerovati da je sličan scenarij za film unaprijed snimio, što je zgodna koincidencija koje se rado sjećam. A što se tiče želja i zamišljanja, uopće nemam nikakvih želja ni projekcija u vezi budućeg posla. Ja živim samo sada i kada mi nešto dođe, to je došlo. Ali i kada sam bila mlađa i kada nisam još znala da živim samo sada, nisam gajila želje tipa: “Joj, ja bih igrala Juliju ili Ofeliju...” Ono što bih dobila, to sam morala odigrati i to sam automatski u tom trenutku i željela igrati. Isto se to odnosi i na ZF film. Iako, smatram da je on tematikom više film o bliskoj budućnosti nego ZF.
Zanimljivo je da su svi glumci u tom filmu na suradnju pristali ne tražeći ni kune isplaćenog honorara.
– Istina je. No, bez obzira na to, da pristanem na ulogu u tom filmu potaknula me kao i uvijek ta mlada energija u kojoj se osjeti ljubav i predanost filmu. I ovaj film kao i “Mirta uči statistiku” ili “Mondo Bobo” snimljeni su bez honorara ili sa simboličnim honorarom, a energija koja se na setu rodi između ljudi najbolja je naplata. To je za mene umjetnost. To je taj energetski naboj koji volim osjetiti i od kojeg svi mi živimo, a koji se javljaju u pojedinim trenucima.
Biste li pristali da vam, kao u radnji tog filma, na 180 dana netko oduzme slobodu i snima vas u reality showu?
– Ajme nikada! Nikako ne bih u neki reality show, to me apsolutno ne zanima. Osim toga, i dok sam ovako slobodna život mi je reality show i imam osjećaj da me ljudi gledaju i čitaju i prate kada hodam po placu ili tramvaju... Štoviše, baš bih voljela da postoji neki antireality show u kojem bi me netko stavio bez kamera na neki pusti otok i da me svi zaborave barem deset godina. E to bi bio zanimljiv psihološki eksperiment za mene.
Doista vam toliko smeta popularnost i prepoznavanje?
– Ma ne, već sam se naviknula, i to vrlo rano, još sa serijom “Dirigenti i mužikaši” u kojoj sam glumila, a poslije koje sam godinama odgovarala na pitanje: “Zakaj niste dali krstiti dete?”. Nije mi problem što sam poznata u javnosti, ali nekada jednostavno nisam spremna na osmijeh ili razgovor jer imam milijardu misli u glavi, a svoja stanja jako teško prikrivam. Kada sam loše, onda sam loše i ne želim biti pristupačna ili šarmantna. Kada sam takva, bolje je ne prilaziti mi, jer ako mi tada priđeš, dobit ćeš što ćeš dobiti.
Sudeći po svemu bespredmetno vas je pitati pratite li aktualni “Big Brother” ili ipak...?
– Pa moja djeca prate taj show, tako da znam što se unutar BB kuće događa. Moji klinci imaju pravo na televizijskom programu izabrati jednu emisiju koju gledaju. Do tog “Big Brothera” zanimale su ih “Najbolje godine”, što je stvarno blesava serija, ali oni su to pratili i ja to poštujem. Stoga i BB znam s njima pogledati. Oni su tinejdžeri od 14, 12 i deset godina i njima su ljudske intimnosti trenutačno sigurno najzanimljivije tema u životu. Naravno, oni mi neće to priznati, ali po njihovim reakcijama znam kako dišu i dijele si mobitelima fotkice onoga što se vidjelo ispod popluna... Tako i ja znam sve o Marijani i Nemešu. I Nemeš je zgodan, i ima lijepi glas, i malo nalikuje muškarcima tipa Dragana Nikolića. I ja bih se tamo zaljubila u takvog, pa ne osuđujem ničije ponašanje ili odluke.
Brine li vas kao mamu što vaša djeca gledaju takvu vrstu showa?
– To je valjda novi tip odrastanja, a ako je to danas u svijetu opća kultura i ako to ljudi prate, smatram da onda i oni moraju to pratiti da bi uopće mogli o takvim temama razgovarati te eventualno jednog dana zaključiti – ne, ali to me zaista ne interesira.
Jednom ste otkrili da volite glumiti žene na rubu živčanog sloma. Što vas privatno može dovesti najbliže tom psihički nestabilnom stanju?
– Obožavam, mislim da mi je to zapisano u atomu! Privatno me ne prebaci tako lako, ali kada me prebaci onda je gadno. A ono što me stvarno može iznervirati ljudska je glupost, egoizam i neosjetljivost prema drugima i njihovim potrebama. U biti rijetko kad sam bila na rubu živčanog sloma, pa nije da volim glumiti takve žene jer sam i ja doista takva. To mi je glumački izazovno i volim stvoriti tu živčanu energiju. Mogu proizvesti da sama od sebe poludim i volim biti glasna, ali privatno mi nije životna terapija da se derem na nekoga.
U filmu “Show must go on” prvi put poslije razvoda glumili ste s bivšim suprugom Svenom Medvešekom. Kako ste funkcionirali ponovno kao par na filmu?
– Da. Rekla bih da je to neka vrsta životne bonus situacije u kojoj za partnera opet dobiješ nekoga tko ti je bio životni partner. A meni je interesantno pratiti mene samu nasuprot stvari koje Sven radi ili o čemu priča ili kako ja reagiram na njega i prisjetim se kako sam na to isto nekada reagirala. Mi smo u dobrim odnosima pa je to bio jedan lijepi “revival” nečega što je nekada bilo. Ali to možeš raditi samo onda kada si svjestan sebe.
Sven je vaš bivši životni partner, suprug i otac vaše djece. Vas dvoje dobro funkcionirate, ali koji je vaš status trenutačno, jeste li prijatelji?
– Ne, ne. Ja više nikome neću roditi troje djece. Ja mogu eventualno nekome roditi još jedno, maksimum dvoje djece, ali troje ne. Tako da će on uvijek ostati čovjek kojem sam rodila troje djece i mislim da je to puno bliže nego da smo prijatelji. Mislim da imamo neku ljubav koja je jednostavno takva jer ljubav može funkcionirati i ako nisi tjelesno aktivan s nekim. On zna doći kod nas, jesti kod nas i hvaliti moju juhu ili reći da sam je previše zasolila... Dakle, sve je tu, ali opet smo otišli stepenicu dalje u odnosu. A i danas se teže jedno na drugo ljutimo i praštamo si puno lakše. Kada smo se Sven i ja rastali, naš odnos se i dalje nastavio razvijati u nekom pravcu. Ja volim kako nas dvoje funkcioniramo i kako se poštujemo i kako svatko poštuje život ovog drugog.
Vjerujete li da jedna ljubav može trajati cijeli život?
– Da. Naime, ljudi ljubav shvaćaju kao vezu, pa prekid, pa novu ljubav, pa... Ne, to je krivo. Ljubav nije osjećaj, ona je ono što postaješ. Ja sa svim svojim bivšim dečkima imam predivne odnose. Nikada više ne bih s njima bila ili im se vraćala, jer vjerujem u to da jednom kada ta nit pukne na taj ljubavnički način, nastavljaš je na drugi. Ali sve ih neizmjerno volim i poštujem te ih rado čujem i stvarno se razveselim kada ih vidim. Svi oni su dijelovi mog života koji su me učinili ovakvom kakva trenutačno jesam.
Kada se prisjetite razvoda braka, koja misao vam prva prođe kroz glavu?
– Da je razvod proces koji traje i traje i traje... Nakon sedam godina braka, dobrih sedam godina sam prebolijevala razvod. Ali ne u smislu da sam nekoga krivila i plakala, nego sam u novim životnim situacijama ponavljala samu sebe i otkrivala što sam to i ja krivo radila u toj vezi. Meni je razvod bio ogledalo mene same. Nikada nije dobro reći da je netko drugi kriv, uvijek treba tražiti krivca u sebi zato što nismo neke “njegove” krive stvari možda mogle razumjeti i na kraju je važno sve si oprostiti – govoreći generalno. Uglavnom, dugo sam radila na sebi da me to prestane boljeti i uvjerena sam da tako treba biti sa svim u životu. Jer čim te nešto boli, znači da još uvijek nemaš čistu situaciju.
Je li razvod na kraju ispao kao nešto dobro i ispunjavajuće za vas?
– Prolazeći put od rođenja do smrti čovjeku se svašta događa i vrlo je važno osvijestiti da su sve lijepe stvari lijepe, ali i da su sve tvoje boli, mržnje ili razočaranja jednako važni i čine te čovjekom koji jesi ili koji ćeš tek postati. Stoga mislim da je razvod najbolje što mi se dogodilo jer da mi se to nije dogodio, sada bih drugačije razmišljala o životu. Na taj sam način sebe učinila boljom osobom, a samim time bolja sam i prema drugima.
Djelujete kao vrlo duhovno biće, ali jeste li religiozni?
– Nemam religiju koju slijedim. No, odgajajući troje djece, otkrila sam duhovnost. Jedina ovisnost koja me u životu opsjela ovisnost je o porođajima. Zato sam svoje troje djece i rodila tako brzo jedno za drugim, sa svega dvadeset mjeseci razlike između svakoga. To je najveće duhovno čudo koje mi se u životu dogodilo.
Možete li nam objasniti svoju viziju slobodnog braka u kojem biste, jednom ste otkrili, mogli funkcionirati?
– Kada sam to prvi put izjavila, puno muškaraca zvalo me ili kontaktiralo na neki način ili se počelo drukčije ponašati prema meni. Valjda svi oni hoće imati neke slobodne veze ili ljubavnice? A ja sam po njihovoj reakciji shvatila koliko je ovo društvo u stvari užasno bolesno. Pod pojmom “slobodni brak” ne mislim da se svi trebaju međusobno seksati. To apsolutno ne! Kada sam s jednim tipom, s njim sam i vjerna sam mu dokle god smo u vezi i drugi me ne interesiraju. Kada mislim na slobodu, mislim na povjerenje između dvoje ljudi i na to da je normalno da ti se netko drugi svidi, ali i da imaš slobodu o tome komunicirati s osobom s kojom si u vezi ili braku. Jer ljubav nije potreba – nego sloboda. Potreba za pažnjom, za brigom, za zaštitom i anticipacijom potreba – četiri su osnovne dječje potrebe, a ne ljubav. Ali slobodna ljubav ne znači slobodni seks.
Vidite li se još jednom braku?
– Mislim da sam sada već dosta starija, a time i komotnija i da bi mi teško bilo pristati na to da svoj komoditet podijelim s nekim. Nije lako biti u dvoje, posebice kada osvijestiš i zavoliš to da si sam. Tada teško opet ulaziš u odnos, a pogotovo u loš odnos. Ljudi su radije u lošem odnosu nego sami, a ja ne razumijem zašto niti čega se boje. Ali opet, život ne možeš isplanirati, neuhvatljiv je i hvala Bogu da je takav – može se svašta dogoditi. Ja sam uvijek spremna za princa na bijelom konju ili još bolje bijeloj jedrilici!
Biste li bili ljubavnica oženjenom muškarcu?
– Ne zaljubljuješ se u ono što čovjek nosi sa sobom, već u čovjeka kakav je. Tako da se ni to ne može planirati. Ali morao bi to biti stvarno fenomenalan tip da se odlučim na takav odnos jer takvo ljubavništvo smatram najtežim oblikom veze koju si možeš priuštiti. Uvijek si drugi, nikada nemaš prava glasa i moraš se zadovoljavati s trenucima koje uhvatiš, a to je frustrirajuće i nije slobodna ljubav.
Koji je najbolji savjet koji ste nekome dali, a i sami ga se strogo držite?
– Uvijek budite iskreni. Koliko god vas koštalo, to je jedini način na koji idete dalje. Laž je puno bolnija i teža i može imati teške posljedice za vaš život i život drugih.
Što vas u Hrvatskoj posebno frustrira?
– Nacionalizam. Što je narod gladniji, što je više frustriran i što se njime više manipulira... podloga za nacionalizam je veća. Čak mislim da će nacionalizam postati globalni trend sudeći po svemu što je oko nas i toga se bojim. Prema mom mišljenju nacija je nešto izmišljeno, kao i granice, i to nije nešto čime bi se trebalo busati u prsa.
Što po vama može pomoći lošoj općoj društvenoj situaciji?
– Trebali bismo svi doći do malog komadića zemlje i početi ga obrađivati za sebe i svoju obitelj tako da imamo hranu za jelo i koju možemo zamijeniti za nešto drugo. Trebalo bi ukinuti banke i novac, ne bismo trebali ući u Europsku uniju i trebalo bi dati duhovno osviještenim mladim ljudima da s ljubavlju vode ovaj planet, ne države. Ne treba imati religiju, nego samo ljubav i suosjećanje i apsolutno se povezati sa zemljom. To je jedini način da opstanemo jer živimo na okidaču koji smo si sami smjestili. Majčica Zemlja potresom u Japanu pokazala nam je što se dogodi kada se ona samo malo počeše jer ju je zasvrbio taj parazit odozgora. Autor David Icke vrlo dobro zna o čemu priča i preporučila bih čitati ga i razmisliti o čemu piše.
A sada malo lakše teme. Što danas tražite u muškarcu?
– Partnera, u smislu nekoga tko je odlučio s tobom provesti ovaj dan, pa onaj sljedeći dan, pa ti dani dođu do mjeseca, pa do godine... Mora imati strpljenja, svjesnosti i dati ljubav za koju većina nas na žalost ne zna što znači. Ja sam zaljubljena cijeli život u život i otkad sam se u njega zaljubila puno mi je lakše gledati na muškarce i više mi zapravo nitko ne treba.
Po čemu pamtite djetinjstvo u rodnoj Rijeci i kakva ste bili klinka?
– Bila sam ratoborna, tukla sam se, verala po stablima. Imala sam predivno djetinjstvo u velikom vrtu i golemom parku. Gradila sam kućice, radila kavu od zemlje, jela cvijeće...
Danas ne odlazim baš često u Rijeku, ali moji roditelji imaju staru kuću od nonića na otoku Lošinju u Nerezinama. To je moja oaza i predivno mjesto u kojem molim Boga da se neće ostvariti “javni interes” kojim će 90 posto mjesta postati marina i to na mjestu na kojem jugo tako tuče da u more treba sasuti goleme količine šute i zemlje da se napravi nasip. To bi bila ekološka katastrofa i ako to mjesto ne ostane ribarsko, neće biti ništa.
Tamo imam vrt u kojem želim uzgajati peršin, mrkvu, grašak. Nema uloge, kazališta, režisera ili putovanja koje me veseli koliko zasaditi biljku i gledati je kako raste.
Mama ste klinaca u pubertetu, kako se nosite s tom situacijom?
– Učimo se i oni i ja. Oni osamostaljenju, a ja pomoći im na tom putu. Najstariji Tomo upisuje se u srednju školu, Roza je u većem pubertetu nego je s njenih dvanaest godina itko u njemu bio. Sluša samo muziku, pere kosu svako malo i visi u kupaonici satima... A najmlađi, desetogodišnji Tit Emanuel pjeva i pleše i glumi i život mu je samo kazalište. Ne znam kako će opstati u petom razredu jer njega ništa ne zanima, on kaže da bi najradije sve predmete pjevao. Uglavnom, jedva čekam da se osamostale da mama bude malo sama i da ne mora baš svaki dan kuhati.
Koliko se pouzdajete u intuiciju?
– Ona mi je sve. Ja živim od nje, moja se gluma temelji na intuiciji. Jednostavno imam nos što da, a što ne. Ja i intuicija smo najbolje prijateljice.
Uskoro ćete proslaviti 43. rođendan. Zračite mladenački. Jesu li za to zaslužni geni, sreća, stil života ili...?
– Ima tu i genetike i načina života. Ali – imati djecu i živjeti njihov život prirodni je botoks. Pravi ne bih nikada ubrizgala niti bih ijednu boru ispeglala jer držim se onoga što je jednom rekla Simone Signoret: “Toliko sam se napatila da dobijem bore, zašto bih ih sada skidala?” A i moj posao je fenomenalan jer ti pruža mogućnost transformacije. A transformacija i ne biti siguran već stalno biti izvan ravnoteže daje ti mogućnost da si stalno alertan i živ. A kada si živ, onda si mlad.
Film koji predviđa moguće
Splitskom premijerom 26. travnja u domaća kina dolazi prvijenac Nevija Marasovića “The Show Must Go On”. Filmom je prošle godine otvoren festival u Puli, prvi je igrani film ZF tematike koji je osvojio Zlatnu arenu za najbolji scenarij i specijalne efekte, nagradu kritike Oktavijan za najbolji film i Brezu za najboljeg debitanta. Radnja je smještena u budućnost i prati reality show “Housed”, nalik na “Big Brother”, u kojem šest ljubavnih parova boravi u kući. Tijekom trajanja showa započne globalni rat i Europa postaje bojno polje, a producent Filip Dogan (Sven Medvešek) ulaže sve napore kako bi sačuvao natjecatelje od istine o vanjskome svijetu.
Da li Sven plača alimentaciju ?