Nagrada hrvatskoga glumišta za najbolju glumicu i nagrada na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci te Festivalu glumca zasluženo su pripale glumici Neli Kocsis za maestralnu izvedbu Laure Lenbachove u predstavi “U agoniji”.
Osim u tom djelu, Slavonka je gledatelje osvojila u seriji “Prava žena”, ali i u predstavama zagrebačkog kazališta Gavella, u kojem je članica ansambla. Takav tempo rada nije uvijek lak pa nasmijana Nela otkriva kako se borila s iscrpljenošću, ali i je li netko osvojio njezino srce.
Iza vas je godina obilježena nagradama...
Što se tiče poslovnih ponuda, nagrada i priznanja, bila je to jedna od najuspješnijih, ali ujedno i jedna od najnapornijih godina. Bilo je trenutaka kada sam padala u nesvijest od umora. Glumcima se često dogode dvije odlične poslovne ponude istodobno, što se i meni dogodilo sa serijama “Prava žena” i “Nemoj nikome reći”. Snimala sam paralelno na dva seta, budila se u četiri sata, išla na snimanje jedne serije do 14 sati, a potom me vozač vozio na drugu lokaciju gdje sam znala snimati do jedan-dva sata u noći. K tomu, bio je svibanj i sezona kazališnih festivala, a kako je predstava “U agoniji” gostovala na svim festivalima u Hrvatskoj i regiji, stalno smo bili na putu. Ne znam kako sam to fizički izdržala. S predstavom “Matilda” gostovali smo u Osijeku, a nakon predstave morala sam se vratiti na snimanje, ali bila bih toliko umorna da se nisam usudila voziti pa sam do Zagreba putovala s tehničarima šibenskog kazališta. Spavala sam naslonjena na vrata kombija i kad smo stali na benzinskoj postaji, izišla sam van i srušila se od umora. Bilo je naporno i vrlo iscrpljujuće svih šest mjeseci snimanja. Čak mi je bilo smiješno do koje sam se granice iscrpljenosti dovela.
Kako ste uspjeli glumiti nakon samo sat-dva spavanja?
Razvila sam mehanizme spavanja u najneudobnijim položajima i mjestima. Bilo mi je dovoljno 15 minuta dubokog sna da se dovoljno odmorim i stanem na noge. A s tekstom nisam imala problema unatoč umoru.
Jeste li se u međuvremenu odmorili?
Ne dovoljno – imala sam predah od deset dana. No 9. siječnja počele su probe za novu Gavellinu predstavu “Komet” u režiji Aide Bukvić, čija će premijera biti 10. ožujka. Snimanje je završilo, ali i dalje radim dvokratno – proba prijepodne, a navečer predstava. Glumci su u pogonu cijeli dan pa trpi privatni život koji je zbog toga prilično kaotičan i zbog čestih gostovanja nalikuje nomadskom. Slobodnog vremena gotovo da i nema i divim se kolegicama koje stignu uskladiti sve poslovne obveze i pritom imati djecu i obitelj. Skidam kapu.
Ostajete li pri stavu da je lakše biti u vezi s glumcem?
Da. Glumcima i osobama zaposlenim u kazalištima radni dan počinje u osam ujutro, a završava noću. Teško je naći partnera koji će tolerirati takav poslovni ritam i shvatiti da nakon predstave morate imati barem pola sata predaha, izaći iz uloge i da vam je potrebno vrijeme čišćenja. Ljudima koji se ne bave sličnim poslom teško je to objasniti.
Jeste li sada s nekim tko je iz vaše struke?
Ne, ta osoba nije iz moje struke.
Sretni ste i zaljubljeni?
Jesam.
Iako nije iz struke, uspijevate li sve uskladiti?
Da. On je čovjek koji, iako mu je teško, razumije kakav je moj posao i da ja ne mogu iz ove kože.
Spomenuli ste da vam nakon predstave treba vrijeme čišćenja od lika. Je li vam se ikad dogodilo da ne možete izaći iz uloge?
Ima uloga koje vam “legnu” na psihu. Kada radite komediju, ne suživite se toliko sa psihološkim profilom lika, ali ako tumačite neki kompleksan lik, onda 24 sata dnevno razmišljate kako ga odigrati. Prvi put mi se to dogodilo kada sam u Osijeku radila “Heddu Gabler”, lik koji ima specifičan način poimanja stvarnosti. Morala sam ući u srž njezina problema pa sam ta dva mjeseca dok smo radili predstavu i u privatnom životu postala Hedda – vrlo hladna, zatvorena, nisam mogla izići iz lika. Drugi put mi se to dogodilo kada sam radila Marthu u predstavi “Virginia Woolf”, a treći kada sam radila “U agoniji”.
Je li vam predstava “U agoniji” obilježila karijeru jer, osim brojnih nagrada, tim ste tekstom položili prijemni ispit na Akademiji?
Mogu reći da jest, ali Lauru Lenbachovu napravila sam na temeljima Marthe koju sam dvije godine prije radila s redateljem Damirom Zlatarom Freyom u predstavi “Virginia Woolf”. Kroz nju sam osjetila da sam svoju glumačku letvicu dignula za deset centimetara. Na temelju tog iskustva napravila sam Lauru. Predstava “U agoniji” autorski je projekt Ozrena Grabarića, Darka Stazića i moje malenkosti. Predstavu smo radili bez redatelja, što je meni bila sretna okolnost jer često kao glumac morate ispuniti redateljevo, a ne svoje viđenje lika.
Nakon brojnih uloga i više od 80 kazališnih premijera, jeste li ikad osjetili zamor glumom?
Nakon ove iznimno naporne godine nalazim se u maloj krizi, ali znam da je prolazna. Razlog tome je što nisam dovoljno napunila baterije. Netko misli da je glumački posao samo glamur i pojavljivanje na crvenim tepisima, no da vidi kako uistinu izgleda naš dan, bio bi jako začuđen. Danas sam nenašminkana, raščupana i prljava od valjanja po podu na probama. Najvažnije je ono što date publici na pozornici i osjećaji s kojima će ti ljudi otići doma; da dotaknete dušu gledatelja i da oni dožive neku katarzu. Volim kada se netko poistovjeti s likom koji tumačim i tako riješi neke svoje probleme. Primjerice, „Sjećanje vode“ govori o tome da najčešće naslijedimo upravo ono što najviše mrzimo kod roditelja. Geni nas sustignu kad-tad i izbiju na površinu.
Što ste takvo naslijedili od svoje mame?
Već su me u vrtiću zvali “svekrva” jer sam stalno prigovarala i govorila: “To tako ne treba”, “Moja mama to drukčije radi”. Tako je nas ona ispravljala pa sam odmalena to pokupila. U čovjekovoj je prirodi da ne vidi svoje pogreške, ali tuđe vidi. Od mame sam naslijedila i crte lica – nevjerojatno joj nalikujem. Ne mislim ni da sam lijepa ni ružna, već da je moje lice “plastično” u smislu da na sceni mogu biti i lijepa i ružna. Pruža mi mogućnost tumačenja raznih godišta – mogu glumiti mamu kolegama koji su stariji od mene, a ovisno o šminki, mogu biti i ljepotica. Zahvalna sam i na fizičkoj građi jer mi tijelo omogućuje da mogu biti baba, zavodnica, sredovječna žena... Krenula sam težim putem i teško je ljudima pokazati i dokazati da jedna plavuša s atributima može biti pametna i dobra glumica, ali ja ne želim odustati od svoje duge plave kose.
Što ne stavite intervju s nekim potlačenim radnikom koji radi za crkavicu, a ne stalno razvlačite ove plitke plastičnjače po novinama.. Tko je ova, što je ova, i što to ona nama znači, osim što se prči s ovim sisamaa po novinama? Ljigavo sve skupa!!