Glumici Ljubimir i Jan Kerekeš uhodan su tim na kazališnim daskama, a u novoj seriji "Kad susjedi polude" na Novoj TV prvi se put na televiziji pojavljuju kao otac i sin. Otkrili su nam kakvi su privatno susjedi, svađaju li se, koje projekte imaju u planu te, među ostalim, kako se odnos otac - sin odražava u njihovu privatnom i poslovnom životu.
U novoj humorističnoj seriji na Novoj TV "Kad susjedi polude" igrate oca i sina. Je li vam to prvi put da glumite obitelj u predstavi ili seriji?
Jan: Nije. Glumimo oca i sina u predstavi "Bogi Ivač znova" u matičnom kazalištu HNK u Varaždinu tako da smo već uhodan tim na kazališnim daskama, a sada prvi put i na TV-u.
Ljubomir: Prvi put u seriji, a siguran sam da ne i posljednji put na malim ekranima.
U seriji ste glasni, katkad svadljivi, no neizmjerno zabavni, jeste li takvi i u privatnom životu? A kakvi ste susjedi privatno?
Jan: Glasni malo manje, svadljivi samo kad je potrebno, a zabave ne nedostaje ni kod kuće. Kao susjed volim si misliti da sam dobar - glasan i svadljiv nikada, a zabavan tijekom druženja u susjedstvu, no to je zbog obveza u posljednje vrijeme nažalost rijetko.
Ljubomir: Izbjegavam svađe i povišene tonove kod kuće, što zasigurno i susjedi cijene. Za zabavu sam uvijek, premda, kada je riječ o poslu, tu sam i vrlo ozbiljan. Mislim da me u susjedstvu svi poznaju kao mirnog i dobroćudnog susjeda, kojeg često na ulici možete vidjeti u društvu sa psima.
Jeste li se kad žestoko posvađali? I kako ste riješili svađu, kako inače rješavate razmimoilaženja?
Jan: Ne pamtim baš da smo se žestoko ikad posvađali, više su to konstruktivne prepirke. Najčešće je tema posao, a tu mjesta svađama baš i nema. Stavovi su nam nekad različiti, ali to možemo gotovo uvijek pripisati razlici u godinama.
Ljubomir: Nikakve koristi od svađe, i u poslovnom i u privatnom životu. Ako pak i dođe do nje, rješava se najčešće u istom danu.
Možete li sami sebe pisati, kakav ste karakter? U čemu ste slični, a u čemu se razlikujete?
Jan: Karakterno smo dosta slični, ipak krv nije voda. Sličnog smo svjetonazora i volimo vrlo slične stvari. Gotovo ćemo se uvijek složiti u politici, sportu i humoru.
Ljubomir: Jan je u nekim situacijama malo brži pa ta brzina postane eksplozivna. Naravno, takva su vremena. Mene vodi ona "strpljen-spašen" jer sve uvijek dođe na svoje.
Volite li glumiti u paru i na koliko ste dosad projekata zajedno radili?
Jan: Na desetak sigurno, a ponajviše je riječ o predstavama u Kerekesh Teatru, koji zajedno i vodimo. S tatom je uvijek zanimljivo raditi, pogotovo ako imamo privilegij improvizacije. Samo se pogledamo i razumijemo se u potpunosti.
Ljubomir: Radili smo na puno projekata, ali još si nismo dosadili. Nevjerojatno je koliko možete naučiti od mladih ljudi. Tako je i s Janom, od njega u svakom projektu mogu otkriti nešto novo. U planu su i nove predstave koje trenutačno "stavljam na papir", puno je tu ideja. Samo vrijeme prebrzo ide.
Kako funkcionirate u vlastitom Kerekesh Teatru - tko vodi glavnu riječ i donosi odluke te kako birate predstave?
Jan: Radimo predstave prema tatinim autorskim tekstovima i tu tata definitivno ima glavnu riječ. Kada je riječ o operativi, promociji, modernizaciji i svim onim popratnim stvarima koje treba uskladiti da bi kazališna trupa funkcionirala i mogla gostovati više od 200 puta godišnje, tu vjerojatno ja preuzmem kormilo.
Ljubomir: Sve je u dogovoru nas dvojice, ali i s ostalim članovima tima. Bez toga teško bismo mogli realizirati toliko programa godišnje u cijeloj Hrvatskoj. Već četiri godine volontiramo kad je riječ o organizaciji. Ponekad je vrlo teško, ali opet kad sve realiziramo, znamo da sljedeće godine možemo još više i bolje.
Po čemu je Kerekesh Teatar poseban i drukčiji?
Jan: Kerekesh Teatar jedino je kazalište u Hrvatskoj koje nema svoj prostor, a ima više od 200 gostovanja u godini. I sigurno po tome što u Kerekesh Teatru radimo samo komedije. E da, imamo i najizvođeniju hrvatsku predstavu "Dimnjačar", koju je tata izveo više od 1270 puta.
Ljubomir: Dodao bih tome što smo jedni od rijetkih kazališnih organizacija u Hrvatskoj koja se ne libi gostovati kako u velikim središtima, tako i u malim općinama i mjestima, čak i u ondje gdje kazališnu predstavu publika gleda rijetko ili prvi put u životu. I posebno nam je drago što organiziramo najveći i najposjećeniji kazališni festival u Hrvatskoj - "Tjedan smijeha", koji je ove godine imao čak 50 predstava u 10 dana, a u kazalište je došlo više od 12.500 ljudi.
Što nam novo pripremate u teatru i kako ćete provesti ovogodišnje ljeto?
Jan: Radno. Pripremamo više od stotinu predstava na četiri kazališne manifestacije pod vedrim nebom na sjeveru Hrvatske i na dvije ljetne turneje u Slavoniji i Dalmaciji.
Ljubomire, kada ste uočili da će Jan krenuti vašim stopama?
Ljubomir: Kada je bio malen, znao je reći - kaj bum bum, glumac ne bum! No kad je u srednjoj školi počeo glumiti u školskoj kazališnoj družini, znao sam da bi mogao krenuti mojim stopama. Definitivnu potvrdu dobio sam onog dana kada me zamolio da vidim što je pripremio za prijamni ispit na ADU. Tada sam znao da će postati glumac, jer on kada nešto naumi to i ostvari.
Kritizirate li jedan drugog, dajete savjete o glumi, pohvaljujete? Komentirate li svoje uloge i razgovarate što ste mogli drukčije napraviti?
Jan: Kada radimo zajedno, obavezno. A čak i kada nismo zajedno u projektu. Tata mi je velika podrška te životni i kazališni učitelj za sva vremena.
Ljubomir: Kada je Jan bio na početku karijere, često sam ga usmjeravao, no sada to izbjegavam činiti jer je on samostalan glumac i profesionalac. Povremeno mu kažem neku uputu ili opasku. Vidim da me još sluša.
Zanimljivo je da ste obojica veliki ljubitelji glazbe. Ljubomir je kao mladić pjevao u bendu Elektra, odnosno Autoput, a Jan ima svoj bend Cold Snap. Ide li tata na sinove koncerte i pjevate li možda zajedno? Razmišljate li o nekom zajedničkom hitu?
Jan: Tata je otpočetka najveći fan Cold Snapa i tu imam njegovu bezrezervnu podršku. Vrlo često ga vidim u prvim redovima na našim koncertima. A najekstremnije je bilo kad je došao iz Varaždina u Zadar pogledati naš nastup, popio s nama piće, sjeo u auto i vratio se u Varaždin. Respekt do neba.
Ljubomir: S obzirom na to da se pjevanjem više ne bavim, uz Jana i Cold Snap proživljavam tu svoju drugu veliku ljubav. Zajedno možda jedino otpjevamo neku pjesmu AC/DC-ja na nekoj svadbi gdje nas pola ljudi gleda kao da nismo normalni.
Kazalište ili film ili TV?
Jan: Na prvom mjestu kazalište, na drugom film i onda TV.
Ljubomir: Kazalište. Uvijek i zauvijek.
Prva predstava u kojoj ste glumili te prva u kojoj ste igrali glavnu ulogu?
Jan: Prva veća predstava s glavnom ulogom bila je "Revizor" u režiji Jerneja Lorencija na Dubrovačkim ljetnim igrama. Tada sam još bio student i to je uloga koju ću definitivno pamtiti do kraja života. Ne samo zato što je bila prva nego zato što je bila velika u svakom smislu te riječi.
Ljubomir: Naslovna uloga u predstavi za djecu "Maksimilijan Zviždukalo" 1980. godine.
Najdraža nagrada?
Jan: Jedna od dražih mi je nagrada publike na festivalu Monokomedije u Krapinskim Toplicama 2016. godine. Osim same nagrade, prekrasne statue crne mačke sa zelenim kristalima, darovali su mi i dvodnevni odmor u Villi Magdaleni na koji sam poveo suprugu Viku.
Ljubomir: Svaka nagrada mi je draga, no ona koja dolazi od publike uvijek je posebna.
Koliko vam brojne obveze ostavljaju vremena za obitelj?
Jan: U posljednje vrijeme malo jer uz seriju, kazalište i pripremu za snimanje filma, tu su i obveze vezane uz Cold Snap. Ove godine izdajemo novi album i snimili smo dva velika videospota tako da mi slobodnog vremena ostaje vrlo malo. No obitelj je uvijek uz mene, a ja to uvijek i kvalitetno nadoknadim.
Ljubomir: Ponekad malo, ponekad malo više. Jako mi je važna jutarnja kava sa suprugom Jasenkom jer je to vrijeme u kojem s njom mogu razgovarati o svemu i tu nastaju najveći planovi koje zajedno želimo realizirati.
Tko kuha u vašoj kući, jeste li vični krpi i kuhači? Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Jan: Ne stignem baš kuhati, tu je ulogu preuzela moja žena. Uostalom, ne bih se htio u tome natjecati s njom - sigurno bih izgubio. Slobodno vrijeme volim provoditi u prirodi, najčešće na ribolovu ili pogledati neki novi film.
Ljubomir: Slobodno vrijeme rezervirano je za obitelj i prijatelje. No najopušteniji ću uvijek biti na ribolovu.
Što vas u životu čini sretnim i postoji li nešto što biste promijenili?
Jan: Obitelj me čini najsretnijim. Kada su svi oko mene sretni, zdravi i veseli, i ja sam miran. Promijenio bih puno toga, no to nisu faktori koji me čine sretnim ili nesretnim, to su samo stvari koje bi mogle olakšati svakodnevni život.
Ljubomir: U privatnom životu ne bih ništa mijenjao. No izvan tog privatnog mijenjao bih mnogo toga.
Jan, upravo ste proslavili treću godišnjicu braka – "gnjave" li vas roditelji oko potomstva?
Jan: Ne gnjave me uopće. Znaju da će sve doći u svoje vrijeme.
Kako ste proslavili godišnjicu i jesu li vam roditelji čestitali na neki poseban način?
Jan: Proslavili smo je u prirodi, na raftingu na Mrežnici. Taj dan Vika i ja uvijek ostavimo samo za sebe. Roditelji su nam čestitali, a sestra Ema nam je i tortu napravila.
Koja vam se osobina najviše sviđa kod onog drugog, a koju biste najradije promijenili?
Jan: Predanost mi se najviše sviđa kod tate. Predan je obitelji, a i poslu. Ponekad je malo tvrdoglav, no to mu nikada ne zamjerim. Ljubomir: Upornost. To je ono što vidim u Janu od prvog dana.
Volite li sport, pratite li zajedno utakmice ili idete na njih?
Jan: Ne stignem baš pratiti sport, ali volimo zajedno pogledati utakmicu kada igra naš Varteks. Ako bude slobodnog vremena, možda uspijemo pogledati i koju utakmicu Svjetskog prvenstva.
Ljubomir: Navijam za Varteks i njihov sam vjerni navijač. Ako stignem, pratit ću i Svjetsko nogometno prvenstvo.
Vaša prognoza: kako će Hrvatska proći u Rusiji?
Jan: Mislite na Agrokor?
Ljubomir: Nadam se što bolje.
