Na Novoj TV počela se prikazivati nova humoristična serija “Kad susjedi polude” u kojoj je uloga Tomislave pripala Anđeli Ramljak. Glumica, koja je posljednjeg dana ožujka proslavila 32. rođendan i godinama je u vezi s kolegom Igorom Kovačem, otkrila nam je zašto je jednom ponijela nadimak lude susjede, ali i na kojim predstavama joj je bilo najljepše raditi.
Kako je došlo do vašeg angažmana u seriji “Kad susjedi polude”?
Telefonski poziv, nepoznat broj, čujem o čemu je riječ, svidi mi se plan, pošaljite tekst, molim vas, svidi mi se i tekst, dolazim na audiciju. Za dva lika - Mirelu i Tomislavu. Ali čim sam odigrala Tomislavu i nakon redateljeve upute da je vidimo s hercegovačkim nagalskom, samo su navirale ideje i izrazi izvučeni iz naftalina. To je bilo to.
Rekli ste da nemate lude susjede, nego ste vi “luda” susjeda. Što je najluđe što ste napravili?
Bilo je to davno. Živjela sam s tadašnjim dečkom i posvađali smo se. U afektu i ljutnji odlučila sam se iseliti. Po kratkom postupku. A očito je za mene bio najkraći onaj kroz prozor. Furiozno bacam svoje stvari na ulicu, kao da nisu moje nego njegove, biljke ne mogu baciti, kako ću njih? Osjećam se kao divokoza. Skačem s prozora visokog prizemlja s fikusom u rukama, penjem se opet po tom prozoru, zaboga, može li to visoko prizemlje biti malo manje visoko?! Vraćam se po drvo života, e života mi, to mu ne ostavljam! Je li ostalo još što… Ako i jest, ma eto mu, drvo života je spašeno. Sestra dolazi autom - hitna intervencija, Sve to porazbacano s pločnika trpam u auto i odlazim s “mjesta zločina”.
Imali ste i problem sa susjedom koji vam je ostavio prijeteću poruku na biciklu. Jeste li se tada uplašili, htjeli preseliti?
Bicikl prije svega nije smetao nikome jer je bio zavezan u podrumu i oko njega je bilo mjesta da traktor prođe ako treba. Inače nisam svadljiva, ali dirneš li mi bicikl…
Topla dobrodošlica, lijepo. U zgradu sam se tek doselila i nije mi padalo na pamet preseliti se. Nije lako naći stan koji odgovara mojim prohtjevima - lokacijom, cijenom i izgledom, pa još i susjedi da štimaju, to je već lutrija. U svakom slučaju, kada sam našla stanara, vlasnika rukopisa, i pitala čemu prijetnje, zašto ne mogu parkirati bicikl u stubištu, rekao je da ne može jer on tu parkira motor. Ali, gospodine, imate mjesta i ako stavim bicikl. Ne, to je njegovo mjesto i ako stavim bicikl pokraj, smanjujem mu manevarski prostor. A nije bila ni južina taj dan.
Nova serija bavi se susjedskim odnosima. Koliko se proces rada razlikuje od rada na kazališnoj predstavi?
Kazališna predstava dugo se “mijesi”, oko mjesec i pol do dva, za razliku od serije gdje je vremenski prostor isprobavanja puno kraći. I u tom kazališnom razdoblju imam vremena za istraživanje, dodavanje i uklanjanje. Prespavati napravljeno pa sutradan korigirati. A kada i iziđe premijera, tu predstavi nije kraj, nego se i dalje razvija i raste unutar zadanih okvira. Kada se serija snimi, to je to. Montaža je iduća stepenica nad kojom nemam kontrolu.
Druga je stavka prostor. Za predstavu isprobavaš koji će naposljetku biti taj igrajući prostor i prirodno je da ga nakon dva mjeseca poimam kao svoj i poznat, dok za rad na seriji ili filmu najčešće nemaš mogućnost isprobavati u realnom prostoru s igrajućom rekvizitom. Zato taj rad od mene zahtijeva drugu vrstu koncentracije u kojoj brzo moram usvajati novo kao da je već poznato. Koliko god dobro pripremim materijal kod kuće, na setu su uvijek novi uvjeti kojima se treba prilagoditi. Stoga mi je veoma važna kombinacija kontrole i spontanosti, kao i mogućnost da mogu kreirati s redateljem i partnerima.
Treće, za rad u kazalištu ne moram se dizati u pet. I četvrto, vremenski uvjeti. U kazalištu ne kisnem, ne smrzavam se, ne krepavam od žege i ne grizu me životinje kao katkad na snimanju. Ali to su draži snimanja. Akcija do akcije.
Iz predstave u predstavu hvaljene su vaše uloge. Je li vam rad na nekoj ostao u posebnom lijepom sjećanju?
Posjedujem onu vrstu memorije “pamtim samo sretne dane”. Tako da ako je proces bio mukotrpan, sjećam se samo užitka igranja. Pamtim uloge koje su me obilježile neovisno o užitku, one koje su me naučile i pogurale korak dalje u shvaćanju posla kojim se bavim ili u shvaćanju sebe same. Pamtim ispit na Akademiji “Tramvaj zvan čeznja” u klasi Željka Vukmirice, “Noćni život” u režiji Paola Magellija, “Alise u zemlji čudesa” u režiji Renate Carole Gatice. Ima još kandidata u toj utrci, ali danas iz izloga broj tri biram ove.
Prije nekoliko mjeseci objavljen je film “The Guardian Angel” u kojem glumite. Zainteresirani ste za međunarodnu karijeru?
Naravno, no u ovom životnom razdoblju ne bavim se intenzivno ili organizirano ostvarivanjem toga, što ne znači da je ta mogućnost isključena. Ostvarivanje međunarodne karijere put je koji se odabire i traži određena odricanja od onoga što si ovdje stvorio. Na tome se ustrajno i mukotrpno radi.
Vidite li se jednog dana ponovno u rodnom Mostaru?
U Mostaru se uvijek vidim, ali ne vidim ga kao stalno mjesto prebivališta. Mostar, ljudi i Neretva puno mi znače. To je moj punjač, moja ishodišna točka i mjesto velike emotivnosti. Sklona sam ga idealizirati, iako je situacija ondje daleko od idealne. No volim način na koji se ljudi s tim nose, volim njihovu mogućnost da težinu pretvaraju u smijeh. Oni su zapravo alkemičari.
Kakvi su vam planovi za ljeto, hoće li biti radno ili ćete imati vremena za odmor?
Ovo se ljeto isključivo odmaram. Odmor mi treba i zaslužila sam ga. Želim rehabilitirati nogu koju sam ozbiljno ozlijedila ove zime. A i ne samo nogu.
Imate li danas vremena za krojenje i šivanje?
Ono malo slobodnog vremena koje imam posvetila sam učenju sviranja trube, što je rezultiralo potiskivanjem krojačkih avantura u drugi plan. A i imam novu foru, zove se minimalizam. Koristim mali broj stvari koje nosim i perem u krug. Prednosti - jednostavnost i brzina.
Normalno naslov sugerira da su muskarci divljaci, a ona je eto njezna biljcica koju treba njegovati i koja je normalno uvijek u pravu. Jos jedan propagandni pamflet za "zenska prava".