“Trenutačni životni tempo podnosim vedro i veselo. Često jurim mračnim cestama i vrtim monologe i scene u glavi. Zbog dobrih uloga glumac dobije dodatnu snagu i inspiraciju, nosi ga kreativna snaga i zanos. Imam svoju malu i kompaktnu žensku obitelj: mamu, sestru i nećakinju, s kojima sam stalno u kontaktu i u dnevnom odnosu. Podržavaju me, kao i ja njih, pa je uz njih sve veselije i jednostavnije”, govori Nela Kocsis o tome kako uspijeva izdržati žestok tempo i činjenicu da već neko vrijeme živi na relaciji Zagreb – Pečuh. Uz obaveze u svome matičnom kazalištu Gavella i snimanje TV emisije “Tri, dva, jedan – peci!”, 47-godišnja glumica koju pamtimo iz filma “Zagreb Cappuccino” i serija “Nemoj nikome reći” te “Prava žena” radi u Pečuhu na predstavi “Povratak Filipa Latinovicza” s kolegama Matijom Kačanom, Vlastom Ramljak, Monikom Berberović i Damirom Lončarom.
Predstava “Povratak Filipa Latinovicza” vratila vas je u Pečuh...
Da, vraćam se u meni beskrajno drag Pečuh. Sve mi je ovdje emotivno povezano. Kad sam prvi put stala na pozornicu 1990. godine, bilo je to u Pečuhu, u također Krležinom komadu “Kraljevo”. Ušla sam u struku i bila stalna gošća na pozornici Hrvatskog kazališta u Pečuhu tijekom punih deset godina. To malo kazalište postalo je važno mjesto hrvatske kulture u Mađarskoj. Ponosni smo na to, kao i na činjenicu da ovih dana dobivamo novu, prekrasnu zgradu u povijesnoj jezgri Pečuha. I upravo za otvaranje, taj epohalni događaj, ponovno radimo Krležu. U “Povratku Filipa Latinovicza” glumim jednu od najvažnijih uloga, ponovno sam kod kuće, presretna sam.
A usto imate i mađarske krvi. Što vam je ostalo od mađarskih korijena? Temperament? Jezik? Običaji?
Sve to i mnogo više. Najmađarskija je u meni brzina reagiranja, vatreni temperament i životna radost. Kad se naljutim, psujem; kad sam sretna, pjevam; ne smeta mi ljuta hrana, dapače; volim direktne odnose i stvarne ljude. Moj otac, rođeni Mađar, bio je velikodušan i otvoren čovjek te se nadam da sam od njega naslijedila neposrednost, hrabrost i vedrinu.
Redatelji su vam skloni davati uloge jakih, intrigantih žena – Laure Lenbach iz “U agoniji”, Valerije iz “Bečkih šuma”... Koliko na podjelu uloga utječe stvaran karakter?
To ovisi o načinu na koji redatelji vide mene osobno. Oni koji me manje poznaju, češće će se opredijeliti za uloge jakih žena jer ih poistovjećuju s dojmom koji ostavljam kao osoba. Ali moja dobra prijateljica i omiljena redateljica Nina Kleflin, koja režira i Filipa Latinovicza, često mi je davala velike uloge nježnih, submisivnih žena, žena koje pristaju na ulogu žrtve. Takve su me uloge izgradile i otvorile. U njenoj režiji igrala sam Julku u “Liliomu” i Helen u “Krivom Billyju”, žene neuke, jadne, tiho plemenite i svoje. To mi je dalo priliku da istražim i drugu stranu ženstvenosti, svoje i tih likova, pritajene snage i posebnih dubina koje nose likovi koji su izazov upravo po tome koliko su daleko od mene privatno.
Koja vam je od uloga jakih žena najzanimljivija, u smislu da je ne možete shvatiti?
Svaki lik na kojem radim moram u potpunosti razumjeti. Racionalno ga analiziram, razvijem posebnu empatiju prema liku, prema postupcima koje radi, moram se uživjeti u svjetonazor koji često nije moj. Teško je bilo poistovjetiti se s Heddom Gabler ili Martom, ali kad sam ih opravdala i razumjela, samo sam se upustila u njih. I tada nastupa ono čudesno, iracionalno. Na sceni živim kao taj lik, osjećam iz njegove kože, plačem iz njegovih očiju, kako – to je zaista nedohvatljivo.
Kažu i da je prava ljepota ona koju ne možemo do kraja razumjeti, uhvatiti...
Da, takva je ljepota moga posla. Doza mističnosti, neobjašnjivosti, nedohvatljivosti. Svakom sam ulogom korak dalje u tom predavanju, a korak bliže sebi.
Je li vas to što ste jaka žena, koja je svoja i zna što hoće, nekada koštalo u odnosima sa suprotnim spolom?
Teško je reći što nas je u životu koštalo. Nikako nisam slaba i pokorna žena, a birala sam partnere koji su jaki, karizmatični, posebni. Borba s njima bila mi je zanimljiva, erotična i uzbudljiva. Davali smo si i uzimali. U muškarcima sam tražila sparing-partnera, u intelektualnom i emotivnom smislu. I uglavnom i nalazila. Jedino što nisam pronašla jest bajka sa sretnim krajem, u kojem, ako nisu umrli, žive sretno do danas. Ali bajke svakako nisu stvarnost.
Treba li žena pokazati svoju ranjivost, krhkost?
Treba. Gdje pokažemo ranjivost, tipujemo na svoju snagu. Podložiti se nekome, pokazati mu ljubav nije slabost, nego veličina. Time se ponosim.
Jeste li možda zbog kazališnih angažmana zanemarili TV i filmske projekte?
TV i filmski projekti dolaze u svom tempu i ritmu, koji nažalost uopće ne kontroliram. Ako je filmska ili televizijska ponuda zanimljiva, rado ću je prihvatiti, ali moja je glavna inspiracija i pogonska snaga kazalište. Dramske uloge u predstavama moj su osnovni motiv bavljenja ovim poslom – i ušla sam u ovaj posao zbog umjetničkog života na sceni, uživo, pred publikom, zbog te emotivne razmjene. Možda mladi ljudi danas precjenjuju moć televizije, slave, javnog pojavljivanja; za mene je umjetnost na sceni neponovljiv doživljaj koji uvijek iznova tražim i nalazim.
Osim predstava u Gavelli i ove nove u Pečuhu, angažirani ste i na specijalnom izdanju emisije “Tri, dva, jedan – peci!”. Imate li tremu pokazati svoje umijeće spravljanja slastica pred kamerama?
Nisam ekspert za slastice, pa sam imala malu tremu zbog činjenice da se nije kuhao ni gulaš, ni sarma, ni moja čuvena goveđa juha. Oni koji su na mojoj vikendici na Dunavu, u Batini, probali moj fiš – rijetko ga zaboravljaju. Srećom, pomagao mi je moj dobri prijatelj Slaven Špišić; vježbali smo recepte za kolače, kuhinja je bila puna mirisa, smijeha i zafrkancije. I šlaga na nosu.
Kako ste zadovoljni svojim kulinarskim kreacijama?
Sasvim su dobro ispale, zbog treme nešto lošije nego kod kuće, ali pojele su se u tek na obje adrese. Za partnericu me pozvala moja dobra prijateljica Snježana Mehun. S njom se volim družiti i izvan kuhinje, pa nam je po običaju bilo veselo i zabavno.
Mnogi vaši kolege virtuozi su u kuhinji, a neki su objavili i knjige. Kako objašnjavate tu ljubav?
Time da je kuhanje kreativno, pa glumci često vole kuhati. I pričati o kuhanju. Pričati, doduše, vole malo više.
U Zagreb ste došli iz rodnog Osijeka, gdje ste bili angažirani u tamošnjem HNK-u. Je li to bio iskorak za vas?
Bila sam spremna za korak dalje. U HNK-u u Osijeku odigrala sam niz glavnih uloga i izgradila se, pa sam poželjela zaigrati i s drugim partnerima, doći u Zagreb. Poželjela sam spojiti najbolje od obaju svjetova. Danas me Zagreb ponekad odvoji od mojih kolega u HNK-u u Osijeku i čeznem za tim, ali vjerujem da je tako moralo biti. Nedostaje mi da dnevno zagrlim svoju obitelj, popijem kavu u svom kazalištu, ali opet... to se dovoljno često događa da tu povezanost osjećam kao trajni kontinuitet.
Niste se udavali. Je li to bio svjestan odabir ili splet okolnosti?
Tko može reći da je sam gospodar svog života? Svojim sam odnosima uvijek pristupala kao da su za vječnost, kretala sam u njih pošteno i do kraja. Nisam se udala, ali bila sam životna podrška. Nisam majka, a s nećakinjom imam tako prekrasan odnos da me gradi svaki dan, cijeli dan. Otvorena sam budućnosti. Možda ostarim s nekim sjajnim muškarcem, s kojim će buduće godine izgledati kao novi početak.
Postoji li trenutačno netko poseban u vašem životu?
Uvijek postoji netko poseban. Ljubav je moje pogonsko gorivo. A kad tankiram, tankiram full.
Dakle, ne vjerujete da je moguće biti sam i sretan.
U samoći nema sreće. Živim s drugima i za druge. Za prijatelje, za obitelj, za kolege, za onog prvog drugog. U krizama ne tržim nikoga da pati sa mnom, u veselju zovem na dijeljenje. Za sada je dobro tako.
Voljeli ste tulumariti i izlaziti. Kako danas izgledaju vaši izlasci?
Najdraži su mi rođendani bliskih prijatelja, zabave i večere, kad u kućnoj atmosferi jedemo, sviramo, pjevamo i vrtimo teme iz kazališta i stvarnosti. I smijemo se. Tad se osjećam slobodno i zaštićeno. Tad sam zadovoljna, sretna i među svojima.
VIDEO: Bile su najljepše glumice Hollywooda i onda su lice uništile botoksom
Daleko ćeš dogurat. Nitko ne ostaje vječno mlad.