Prvu violinu David Garrett dobio je s četiri godine, sa sedam je pohađao konzervatorij u Poljskoj, s deset je debitirao uz Hamburšku filharmoniju, a kad mu je bilo 11, tadašnji predsjednik Njemačke Richard Von Weizsäcker darovao mu je Stradivarijevu violinu. S 13 godina postaje najmlađi solist koji je potpisao ekskluzivni ugovor s prestižnom diskografskom kućom Deutsche Grammophonom, a sa 17 odlazi od kuće, upisuje Kraljevski glazbeni koledž u Londonu s kojeg je izbačen zbog izostajanja sa satova. Slijedi New York gdje upisuje glazbenu školu Juilliard.
Danas mu je 36 godina, prodao je više od tri milijuna albuma diljem svijeta i osvojio 23 zlatne i 16 platinastih ploča, a među njegove obožavatelje ubrajaju se i britanska kraljica Elizabeta, Barack Obama i Angela Merkel. Uz sve to, strašno je zgodan i nalikuje Kurtu Cobainu pa se bavio i modelingom i snimao kampanje za Armani. Ne zaboravimo da je upisan i u Guinnessovu knjigu rekorda u brzini sviranja violine, a danas nastupa s najznačajnijim orkestrima kao što su Wiener Symphoniker, London Philharmonic Orchestra, Filarmonica della Scala, RAI Torino, Accademia di Santa Cecillia i Izraelska filharmonija. Sve to na jednom mjestu čut ćemo i vidjeti u zagrebačkoj Areni gdje nastupa 13. listopada u sklopu turneje “Explosive”.
Ovo nije vaš prvi dolazak u Hrvatsku.
Prošlo je već dosta od toga, ali u Hrvatskoj sam gostovao na festivalu klasične glazbe u Dubrovniku na poziv svojeg prijatelja violinista Juliana Rachlina. Svirao sam s velikanima poput Mische Maiskog i Yurija Bashmeta, bilo je divno i jedva čekam povratak. Predugo me nije bilo u Hrvatskoj.
Što zagrebačka publika može očekivati na koncertu?
S pratećim bendom izvest ću neke od svojih najvećih crossover hitova sa zadnjeg albuma, naravno i s prijašnjih tako da sam uvjeren da će to biti večer u kojoj će glazbeno uživati sve generacije. Pokrit ću žanrove od popa do rocka i, kao i uvijek, završiti iznenađenjem s repertoara klasične glazbe.
Kombinirate klasiku s popom i rockom. Smatrate li se pionirom takvog miješanja žanrova?
Oduvijek sam radio samo ono što sam prirodno osjećao da moram i što me zabavljalo tako da mi danas laska kada me netko u tom smislu spomene kao glazbenog idola. Na neki sam način srušio neke glazbene granice i na to sam ponosan.
Violinu ste počeli svirati kao četverogodišnjak. Kada vam je rock-glazba ušla u život?
Postala mi je važna negdje oko 17. godine, kada sam se odselio iz obiteljskog doma. Naime, moji su roditelji klasičari – mama je bila balerina, a otac violinist – i na neki način bili su mi uskraćeni ostali žanrovi glazbe. Kada sam se otisnuo u svijet, sve se promijenilo.
Klinci danas lako mogu ‘raditi’ glazbu zahvaljujući programima poput Abletona, Garage Banda... Je li to loša ili dobra stvar?
Ma to je sjajno jer mladi se tako uče lako glazbeno izražavati. Glazba, kakva god bila, uvijek spaja ljude i divno je ako je upravo ona ta koja okupira mladi um.
Vjerujete li u brzi uspjeh?
Uspjeh može brzo doći, ali to ne znači da će trajati. Pravi uspjeh uvijek se bazira na jako, jako teškom i dugotrajnom radu.
Bavili ste se modelingom kako biste financirali studij na Juilliardu. Stanete li još koji put pred objektiv?
Samo za cover albuma ili ako neki magazin baš inzistira na tome.
Gdje vam je danas dom – u Njemačkoj ili u New Yorku?
Dom mi je tamo gdje su moji prijatelji i obitelj. Sretan sam što su ljudi koje volim sa mnom na svakoj turneji kao dio ekipe pa nikada ne patim od nostalgije za domovinom.
Još uvijek na nastupima koristite Stradivarija iz 1716.?
Imam nekoliko stvarno dobrih violina i da, najbolja među njima je ta iz 1716., idealna je za klasične koncerte. Ima snažan zvuk i savršena je za velike romantične koncerte kada trebate jak instrument da nadglasa orkestar. Na ovoj turneji uključio sam u repertoar i e-violinu. Čut ćete, bit će sjajno!
Što je za vas glazba?
Daje mi mogućnost komuniciranja s publikom, ona je jezik kojim svijetu prenosim sve svoje emocije.
Što biste radili da morate prestati svirati?
Zbilja ne znam i nadam se da se neće dogoditi da o tome moram razmišljati. Barem ne uskoro!
Često vas uspoređuju s Paganinijem. Osjećate li da doista postoji sličnost?
Uvjeren sam da svaki violinist želi biti pomalo nalik Paganiniju. Ništa čudno, on je legenda i na neki je način redefinirao violinu. Volio bih vjerovati da sam i ja svojim radom dao sličan doprinos te da sam kroz to redefinirao i samoga sebe.
Pogledajte Semiotiku s 2 Cellos:
Šampion, možda nastupi i njegova mlađa sestra Elena:))