Svaka umjetnost koja nije relevantna larpurlartizam je, besmislen posao, sama sebi svrha, naprosto - onanija. Uvijek sam bio protiv takve umjetnosti. Klanjam se i štujem estetiku i estete, ali meni estetika nikad nije bio glavni cilj ni svrha. Oduvijek sam smatrao da je najvažnije ono Shakespeareovo: "Zašto, dragi viteže?". U vremenu kada postaje sve napetije, taj zašto ima još dublji smisao, rekao je redatelj Kosta Spajić Večernjakovom novinaru i uredniku Branku Vukšiću u svibnju 1988. sažimajući jezgrovito i duhovito svoj pogled na misiju kazališne umjetnosti kakvom se bavio.
Na tom tragu, Mani Gotovac Spajićevu redateljsku metodu sažela je u pet točaka: uvijek pitajte zašto, čuvajte dostojanstvo kazališnog čina, glumac je u središtu teatra i života, predstava je uštimani orkestar u kojem je svaki glumac prva violina i bez nacionalne drame nema hrvatskog glumišta.
U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prošle je subote obilježen stoti rođendan istinskog velikana hrvatskog glumišta, učenika Branka Gavelle i Tita Strozzija, HNK-ova intendanta i profesora čije su režije obilježile drugu polovicu 20. stoljeća u hrvatskom teatru. Kao redatelj i profesor odgojio je generacije vrhunskih kazališnih umjetnika. Kada s njima razgovaram, mnogi od njih s radošću se prisjete svog omiljenog profesora i redatelja koji je u karijeri postavio oko 130 dramskih i opernih naslova iz svih stilskih razdoblja u gotovo svim hrvatskim kazalištima, te na Dubrovačkim ljetnim igrama čijim je bio umjetničkim ravnateljem, Splitskom ljetu, Skoplju, Beogradu, Mostaru i Novom Sadu, a gostovao u europskim gradovima Nottinghamu, Helsinkiju, Berlinu, Baselu, Vicenzi, Düsseldorfu, Luzernu, Karlsruheu, Moersu, Beču te Dallasu (SAD). Njegove režije Shakespearea i komedija Marina Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama još se danas prepričavaju iako su od toga prošla desetljeća, baš kao i antologijsko uprizorenje romana "Kiklop" Ranka Marinkovića koje još uvijek nitko nije nadmašio.
HNK-ov dramski prvak Dragan Despot rado se sjeća svog profesora kojega je upoznao na prvoj godini na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. - Mi studenti stajali smo oko srebrnog Jaguara. Bila je 1977. godina, a u kazalištu "Kiklop". Gledao sam ga 50 ili 60 puta i kada me profesor Spaić pozvao da uskočim u ulogu, to sam napravio bez ijedne probe. Znao sam ulogu napamet i zato nikada neću zaboraviti čovjeka koji mi je vjerovao više nego što sam ja vjerovao sebi - često zna ispričati Despot.
Na subotnjoj komemoraciji Spajića se prisjetila i glumica Branka Cvitković. - Bio je moj prvi intendant, i to prvi koji mi je dao angažman. Svaki rad s profesorom Spaićem je zapravo bio pandan, kao da ste još jedanput upisali studij glume - ispričala je.
Spajića se u razgovoru koji smo nedavno vodili za Ekran prisjetio i Boris Svrtan. Sve što zna o režiji, rekao je, naučio je od njega. - Kosta je bio svjetionik, bedem hrvatskog glumišta. Tečno je govorio osam jezika. Dobro pamtim kako su mu novinari, cijela dvorana, u Parizu ustali i pljeskali nakon konferencije za novinare kada smo ondje gostovali, mislim s "Kraljevom". Uz to, poznavao je ulicu, svaki kutak Trešnjevke, ma bio je faca - prepričava Svrtan. A što se režije tiče, još uvijek se drži tri savjeta koje mu je dao Kosta Spajić.
- Rekao mi je: "Ak napraviš predstavu za svoju ulicu, napravio si ju za cijeli svijet." Toga sam se prisjetio kada sam u Kerempuhu prije 15 godina postavljao "Metastaze", ondje sam počeo od Kostine upute. Drugi savjet glasio je: "Moraš režirat tak da svi glumci mislile da su se sami tog setili" Treća, koja možda nije za novine, glasila je: "Ak nemreš više j*bat, nemoj režirat' jer bu dosadno u p... materinu" - smije se Svrtan.
Kao redatelj, Kosta Spajić nije puštao kada glumac prijeđe preko nekog teksta a da ga ne razumije, rekao je pak HNK-ov glumac Dušan Gojić. - On bi ga zaustavio i rekao mu: "Čekaj, čekaj, ništ' te ne razmem, kaj si to rekel?" Govorio je da je to stvar pristojnosti, a ne talenta, jer gledatelj kad kupi kartu, mora razumjeti što glumac govori. Ako ga ne razumije, to znači da je glumac nepristojan. Zato smo mi jako inzistirali na čistoći i razumljivosti teksta. No to se s godinama malo-pomalo gubilo, a tome su pridonijeli i krivi akcenti, kojima se iskrivljuje smisao teksta. Škiljan je, pak, dolazio na probu odlično pripremljen, sa stotinjak figurica, pomoću kojih nam je pokazivao što i kako trebamo raditi. Kosta Spajić je dolazio s osnovnim kosturom, koji je onda nadopunjavao na sceni. Znao je napraviti sjajnu predstavu sa 50 ljudi, što je vrlo teško. Zato je taj njegov "Kiklop" tako velik jer je on znao sve uglaviti - rekao je jednom prilikom Gojić.
Oni koji su ga poznavali, pamte ga uvijek sa šiltericom na glavi i smeđom kožnom torbom. Za sebe je govorio da je glazbenik po struci, romanist i lingvist po naobrazbi, kazališni redatelj po zvanju, humanist po uvjerenju. Zavidnu književnu i glazbenu naobrazbu stekao je na Filozofskom fakultetu i Muzičkoj akademiji, a rodio se u Zagrebu, prije sto godina i koji dan u siječnju 1923.
Najveća uvreda za njega je bila nepoznavanje glazbe, napisala je u eseju o Kosti Spajiću muzikologinja Jana Haluza.
"Tako za snobove u publici Dubrovačkih ljetnih igara kaže da je 'određeni sloj ljudi koji ne razlikuje violinu od kontrabasa, Chopina od Bacha', a i svoje je suradnike često kritizirao da ne znaju ništa o glazbi, da nedovoljno slušaju, pa ih često testirao pitalicama o prepoznavanju glazbe ", ističe Haluza.
Kosta Spajić rođen je u zagrebačkoj građanskoj obitelji, a od najranijih dana svira violinu. "Volio ju je i mrzio naizmjence. Kao malo kome, ostao joj je vjeran do kraja života. Ljubav prema violini usadio mu je otac, austrougarski časnik Alexander von Spaitz koji ga je tjerao vježbati, zaključavao u sobu, prema austrougarskim društvenim mjerilima, svaki je pripadnik srednje građanske klase morao znati svirati neki glazbeni instrument, po mogućnosti najtežu i najprofinjeniju violinu", napisala je u monografiji Koste Spajića "Redatelj veličanstvena opusa" kazališna kritičarka Večernjeg lista Marija Grgičević.
Njegov otac, nastavlja ona, nije volio redatelja i Spajićeva prijatelja Vladu Habuneka koji ga je "odvlačio prema kazalištu" i u čijim je komadima ponekad glumio, i to na hrvatskom i francuskom 1940. u njegovoj Družini mladih. Zbog oca je upisao i Tehnički fakultet koji ga uopće nije zanimao pa ga je nakon očeve smrti napustio. Ipak, umijeće sviranja violine koje može zahvaliti strogom očevom odgoju, spašavalo ga je od gladi u najgorim ratnim godinama.
Od svoje 20. do 25. profesionalno je djelovao kao violinist HRT-ova ansambla, stoga je njegova glazbena struka prethodila onoj kazališnoj. U ansamblima HRT-a djelovao je od 1943. do 1948. Ondje je upoznao svoju prvu suprugu, sopranisticu Janju Hanžek koja je započela karijeru kao zboristica u radijskom zboru, a kasnije je postala prvakinja opere HNK. Svjedoci onog vremena, zapisala je u svom osvrtu Haluza, kazuju kako je Spajić često nakon proba i noćnih snimanja vozio kući na biciklu. U braku s Janjom Hanžek dobio je i kćer Sandru.
Orkestar je nakon završetka rata priređivao spektakularne glazbene večeri u velikoj dvorani Zagrebačkog velesajma. Prvi je nastup bila izvedba "Male Floramye" kojom je dirigirao sam Ivo Tijardović. Izvedba očito nije ostala u sjećanju mladom Spajiću jer je kasnije od opereta bježao kao 'vrag od tamjana", a žanr operete često u retorici spominjao kao pojam neželjenog u umjetnosti.
Nakon toga, u proljeće 1948. HRT-ov ansambl u kojem je svirao je raspušten. Pola godine bez honorara mladog je Spajića preusmjerilo prema kazalištu pa je napustio orkestar i pridružio se studiju HNK u Zagrebu gdje će uskoro zabljesnuti njegove prve kazališne režije - jedna od njih je i ona "Traviate" Giuseppe Verdija u proljeće 1952.
Dvije godine ranije, postao je asistent legendarnom Branku Gavelli u HNK Zagreb i na Akademiji dramske umjetnosti gdje će od 1962. do 1970. biti dekanom, a kasnije profesorom režije (1979. -1989.). Umro je u Zagrebu, 24. travnja 2004.
"Sagraditi kazalište uspio nisam, to je činjenica koju doživljavam na svakom pokusu kao poraz četrdesetogodišnjeg bavljenja ovim poslom od proučavanja glume i glumaca, scenskog prostora do opernog fenomena i oranja mora koje se zvalo aktivizam u društvenim djelatnostima", rekao je nekoliko godina prije svoje smrti. Kao redatelj, bio je poznat i po svom profesionalizmu.
- On je bio režiser koji kad bi obavio svoj posao bi otišao iz kazališta, nije se družio, nije silazio u birtiju, ne, on je bio onako režiser gospodin - istaknula je na subotnjoj komemoraciji dramaturginja Sanja Ivić.
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
