Vladimir Kočiš Zec jedno je od zaštitnih lica legendarnih Novih fosila, ali i hrvatske estradne scene uopće. Nakon desetljeća uglavnom uspona, i tek pokojeg pada, ove godine ima dvostruko slavlje – 70 godina života i 50 godina karijere. Sjajan povod da protresemo pola stoljeća života na turnejama, u studijima, na pozornici.
Cijelo vrijeme živite samo od glazbe?
Da, i to bez obzira na to što sam završio Pedagošku akademiju i trebao biti nastavnik fizike i tehničkog obrazovanja. Ljubav prema glazbi bila je ta koja je prevagnula i 50 godina kontinuirano stvaram glazbu i živim od nje. Ovo je sad idealna prilika da obilježim taj jubilej. Pokojni Arsen Dedić jednom je rekao: „Kada ti počnu nešto posebno dodjeljivati i počneš slaviti neke jubileje, onda si pri kraju“. Međutim, ja ne mislim da sam pri kraju pa ću ovaj jubilej obilježiti jednim koncertom kojim bih se htio predstaviti kao Vladimir Kočiš bez “stigme” koja se zove Novi fosili. Naime, ljudi me nekako vežu uz to veliko ime. Iako mi je to, naravno, čast, ali to nekako umanjuje sve ono što ja jesam, kao autor, kao kantautor i kao aranžer. Od 1976., kada sam došao u grupu Novi fosili, pa sve do danas radio sam kao autor. Pišem i iza sebe imam 11 vlastitih CD-ova. Tako da ću se na tom koncertu ove godine, ako Bog da zdravlja, predstaviti kao autor koji je pisao za mnoge tamburaše, “pleh” glazbu, za klape, za rock’n’roll izvođače pa da moja publika, koja se ne broji u milijunima, ali je najvjernija publika, vidi tko je zapravo Vladimir Kočiš Zec.
Postoje li Novi fosili još uvijek?
To je tema o kojoj ne bih htio puno govoriti. Da, bend postoji i radi, ali pod teškim uvjetima. Taj je bend apsolutno obilježio više od dva desetljeća na ovim prostorima, i to zahvaljujući sretnoj kombinaciji ljudi koji su se u danom trenutku našli zajedno i koji su pjesmama vrlo talentiranog Rajka Dujmića dali svoj osobni pečat. Zbog toga te pjesme jesu to što jesu.
Što vi danas radite, kakvi su vam glazbeni planovi?
Ja mislim da je čovjek-umjetnik sretan ako s istim žarom što dulje obavlja svoj posao. Bitno je da si još uvijek dovoljno lud i da još uvijek iskreno voliš to što radiš. I kad dođeš u neke godine, više nisi opterećen da moraš napisati neki hit, da to moraš prodati… Ja ne trebam više ništa. Dostigao sam vrhunce i padove. Hvala Bogu, bilo je više vrhunaca nego padova. Tako da sam ovime što sada radim i glazbom koju stvaram sasvim neopterećen. Kad pošaljem neku pjesmu na natječaj za festival i ona ne prođe, to me ne zanima. Prava pjesma uz pomoć pravih urednika koji to prepoznaju uvijek nađe svoj put do publike. Mnogi mladi kolege kojima to danas govorim to ne shvaćaju, već troše silnu energiju… U tom poslu čovjek mora imati i jako puno sreće, ali bez krvavog truda i zalaganja nema uspjeha. Svi koji su igrali samo na kartu sreće vrlo su kratko trajali.
Novi fosili prodali su milijune ploča i diskografski su jedan od najuspješnijih sastava u povijesti bivše države. Možete li danas dobro živjeti od tantijema?
Reći ću vam iskreno, da sam se isključivo oslonio samo na izvođačke honorare i svoju mirovinu od 2900 kn, živio bih, ali vrlo teško. Zahvaljujući mojem autorskom radu kojim sam se intenzivnije počeo baviti 1990., mogu reći da se mogu osloniti na svoje autorske honorare od kojih solidno živim. Zadovoljan sam time. Moglo je bolje, ali i lošije. Zato govorim mladima da, ako imaju talent, neka se toga prime jer to je budućnost.
Zašto ste dobili nadimak Zec?
Nadao sam se da mi nećete postaviti to pitanje. Postoji nekoliko teorija. Nadimak ti puno puta u životu koristi jer ljudi brže pamte nadimak, a time i tebe. Ja sam se već u osnovnoj školi bavio atletikom. Igrao sam i rukomet. U to sam vrijeme trčao dobro i bio brz pa su uvijek govorili da sam brz kao zec. Postoji i druga priča na koju su me lani na godišnjicu mature podsjetili moji kolege. Bili smo na nekoj fešti u Bizovcu i družili se s nekom grupom mladih dama. Ja sam među prvima otišao s jednom od njih i jako brzo se vratio. I zato sam ostao Zec. A sad neka ljudi zaključe i uzmu onu priču koja im je bolja.
Je l’ netko u vašoj obitelji svirao, kako ste se uhvatili gitare?
U obitelji je jedino moj pokojni otac Vinko svirao trubu u vatrogasnoj “pleh” glazbi. Taj sam gen naslijedio od njega. Gitaru sam prvi put primio u osnovnoj školi i to, naravno, pojavom Beatlesa i groznicom koja je zahvatila cijelu generaciju. Tada, kada bih upitao nekoga zašto se počeo baviti glazbom, dobio bih odgovor koji ću i ja sada dati – zbog djevojaka (smijeh). Evidentno je da je to u ono vrijeme jako palilo. Danas ne. Danas su glazbenici zadnja rupa na svirali. Kad kažeš nekoj dami da si glazbenik, ona ti okrene leđa i ajde bok. Druga je stvar ako si neki tajkunčić ili nogometaš, to je danas u igri. Ali, svako vrijeme nosi svoje.
Kako je izgledao taj prvi susret s Novim fosilima? Došli ste zajedno vi, Rajko Dujmić i Đurđica...
Grupa Novi fosili postojala je još od 1969. Osnivači su Marinko Colnago, koji još i sad svira u Novim fosilima, Slobodan Momčilović i Arsen Dedić koji je kumovao tom prefiksu Novi. Njih trojica “zaljuljala” su se u nekom kafiću i trebalo je izabrati ime benda. Tada je Arsen rekao da su već užasno stari, kao fosili, i da stoga budu Novi fosili. Godine 1976. ili 1977. dolaze prvo Rajko Dujmić i pokojna Đurđica Barlović, a ja šest mjeseci nakon njih. I tada počinje de facto proboj i uspon tog malog kolektiva od pet luđaka, zanesenjaka. Ono što je bilo odlučujuće da uđem u bend jest to da su oni bili izuzetno profesionalan bend i dobro su zarađivali. Počele su i turneje po SSSR-u, prvi diskografski uspjeh s pjesmom „Sanjaj me“ i lavina je nepovratno krenula. Izuzetno sam ponosan što sam bio i što sam još dio tog kolektiva koji je iza sebe ostavio puno emocija, puno lijepih pjesama. Mnoge te pjesme nadživjet će i mene i mnoge generacije iza nas.
Mnoga naša poznata imena nastupala su u SSSR-u, kako to da su Sovjeti voljeli našu glazbu?
Treba reći otvoreno. Mi smo bili s ove strane zavjese. Danas si oni naruče jednog Eltona Johna, naruče koga god žele. Najveće zvijezde u svijetu odmah idu u Moskvu na Crveni trg. Nekad to nisu mogle. Mi smo im bili jedna tampon-zona, jedan filtar između pravog zapada i onoga gdje su oni tada živjeli. Naši nastupi uvijek su imali jednu političku konotaciju, htjeli mi to priznati ili ne. Nažalost, to je sve trajalo dok se nisu stvari postavile na pravo mjesto. Imali smo mnogo koncerata diljem SSSR-a i bili svugdje prekrasno prihvaćeni. Tadašnje stanovništvo SSSR-a jako je voljelo našu muziku. Moram reći da smo mi prije svega zahvaljujući tim nastupima riješili mnoge probleme u životu, materijalno gledano, ali i puno smo toga naučili. Jer, sovjetska umjetnost i njihova tadašnja estrada bili su na vrlo visokom profesionalnom nivou.
Jeste li imali kakvih problem na tim turnejama?
Nikad nije bilo nikakvih problema, ali zato je bilo puno anegdota koje se pamte. Uz našu grupu uvijek je bilo dvoje ljudi koji su se predstavljali kao naši obožavatelji. Kasnije smo shvatili da su to policajci koji nas prate i čuvaju. Jednom sam pitao jednoga, kad je putovao s nama avionom i vozio se 1200 km, što on u životu radi. Odgovorio mi je da je radnik u nekom metalurškom gigantu, da je uzeo dopust da može putovati s nama, slušati i diviti se izvođačima tadašnje jugoslavenske estrade.
Turneje su bile duge?
Jednom sam bio na turneji tri mjeseca. Poslije se to profaniralo, već se slutio taj politički moment, da zavjesa pada, i automatski je to zamrlo. Puno puta čuo sam neke od naših obožavatelja iz tadašnjeg SSSR-a koji se rado sjećaju tih nastupa. Mi smo često tamo davali više nego kod kuće, na svom terenu. Pretpostavljam da bi, kad bi se netko pobrinuo i danas organizirao takve nastupe s imenima kao što su Zdravko Čolić, Novi fosili, Srebrna krila i mnogi drugi, koncerti bili puni bez obzira na smjenu generacija. Publika dobro pamti ono što im se svidjelo.
Kažu da je tadašnja pjevačica Novih fosila Đurđica Barlović, iako je silno željela biti supruga i majka, uvijek profesionalno radila turneje i navodno joj nikad nije “pukao” glas?
Ne, ne sjećam se da joj je ikada “pukao” glas. U bendu su uvijek bila tri bika, Marinko, Đurđica i ja, a kasnije i Sanja kad je došla, kontra jednom lavu, Rajku Dujmiću. Đurđica je bila vrhunska pjevačica i interpretatorica, zaljubljenica u to što radi. Ona nikad nije igrala ulogu zvijezde. Htjela je prije svega biti normalna žena, majka i supruga, a to je po meni bio jako težak zadatak. Pogledajte danas sve te zvijezde, nijedna nije u braku i sve su u nekim čudnim vezama. Nažalost, to je cijena profesije. Đurđica se o nama brinula kao da nam je majka. Koliko je puta znala doći i odvući nas sa šanka u 3-4 sata u sobe da se odmorimo i ujutro u 7 utrpati nas u avion. Sva ta putovanja, pa bila ona i po najvećoj hladnoći, izdržavala je i puno puta bila jača od nas muškaraca.
Jesu li Novi fosili u toj fazi bili bend koji je mogao biti primjer drugima – je li bilo alkohola, droge, seksa?
Naravno, bilo je svega. Drogu sam probao, ali na svu sreću organizam je nije prihvatio. A o drugim kolegama neću govoriti.
Kakvi su bili odnosi unutar benda?
U početku sve je tako sjajno. Tako počinju stihovi jedne naše pjesme. Kao i svi bendovi na ovom svijetu, tako smo i mi od velikog uspona krenuli nekom krivuljom prema dolje. Nije nas to zaobišlo. Nažalost, nismo svi ostali u dobrim odnosima. Ne bih htio puno o tome. Uglavnom, u posljednje vrijeme nastupamo i dalje, ali ne smijemo koristiti ime Novi fosili. To je veliki problem jer je potražnja za bendom još uvijek velika. Ljudi zovu i mi bismo mogli sve velike gradove regije napuniti do zadnjeg mjesta. Ali tu imamo taj problem, zapravo nesporazum između Rajka Dujmića i ostatka benda. Vjerujem da će se on riješiti na obostrano zadovoljstvo.
Bili ste i na Euroviziji i osvojili četvrto mjesto. Što je razlog da hrvatske pjesme više ne osvajaju visoke pozicije na Eurovizijama? Jesu li se pokvarile naše pjesme ili Eurovizija?
U ono je vrijeme Rajko jako dobro osluškivao što se događa na glazbenoj sceni. Mi smo na sceni izgledali tako da nikom nije bilo jasno tko je to sad došao. Nismo neki pretjerani ljepotani, ali publika je osjetila tu izvedbu, tu interpretaciju. To se valjda sve i spojilo. Onda još nije bilo igara kao sada. Ovo danas nisu pjesme, već cirkuske akrobacije. Dolazi pjevačica u klizaljkama na binu i pravi salto mortale i – gdje je tu pjesma? Po meni taj festival više nema smisla.
Što smatrate vrhuncem Novih fosila?
Upravo to četvrto mjesto. Došli smo u inozemstvo i odlično izveli pjesmu. Da smo, recimo, došli iz Njemačke i zauzeli četvrto mjesto, danas možda ne bih živio ovdje, nego recimo na Tahitiju, ali mi smo došli iz jedne male zemlje, tada je bila Jugoslavija, i u svjetskom šoubiznisu nismo ništa predstavljali. Prvo zato što smo pjevali na ljudima potpuno nerazumljivom jeziku. Da se onda moglo pjevati na njemačkom ili na engleskom, što propozicije tada, nažalost, nisu dopuštale, možda bismo sklopili ugovor s nekom diskografskom kućom i možda bismo bili, ‘ajmo reći, jedna mala ABBA, što bi bila strašno velika stvar.
Tko vam je tada bio najžešći rival na jugoslavenskoj pop-sceni? Jesu li to Srebrna krila, Bijelo dugme, Parni valjak…
Bijelo dugme je pastirski rock’n’roll bend, ma što to značilo. To je i sam Bregović rekao. Nikad nismo nekom bendu bili neka direktna konkurencija. Bijelo dugme je dobro radilo i ostale su odlične pjesme iza njih, premda je moje poimanje rocka malo drukčije. Možda su nam u jednom momentu bili konkurencija momci iz Srebrnih krila. Međutim, zemlja je bila velika i publika si je mogla odabrati koga želi. Došlo je do tog nesretnog rata i svi smo ostali u svojim malim getima. Došla su nova tehnološka otkrića, čuda koja služe publici da konzumiraju glazbu. Mi smo valjda bili interesantni jer nismo bili tipične zvijezde i nismo glumili zvijezde. Mi smo iz te male zemlje došli u Bruxelles u kojem smo imali prijam kod belgijskog kralja i kraljice. Znali smo što nas čeka i tu se potrošio posljednji novčić, Armanijevi sakoi, tri vrste garderobe, imali smo i svojeg šminkera. Kad su nas vidjeli, mislili su „ovi su puni k’o brod“. Mi smo se znali prodati, ali nismo glumili zvijezde. Radili smo puno koncerata godišnje i mogli smo dobro uzdržavati svoje obitelji. Ali i to ima svoju cijenu. Sva ta silna putovanja, na neki način, mene su koštala prvog braka. Sve stvari uvijek idu paralelno, lijepa i ružna stvar, samo se izmjenjuju i to je takvo pravilo života.
Kakav je bio rastanak s Đurđicom kad je odlazila iz benda?
Presudan faktor njezina odlaska bio je to što je htjela pomiriti puno toga što je ponekad nepomirljivo – ulogu zvijezde, pjevačice, frontmena, majke i supruge. To je jako teško. Mislim da se može na prste jedne ruke nabrojiti kome je to u svijetu uspjelo. Postoje još neki drugi faktori zbog kojih je otišla o kojima ne bih sad govorio. Već kad je otišla, ona je na jednom albumu snimila jednu našu pjesmu vrlo simboličnog naslova „Ljubav koja nema kraj“. To je duet koji ja s njom pjevam. Čak i na prve dvije njezine solističke ploče pojavio sam se kao autor, pomogao sam koliko sam mogao. Znate, kad s nekim godinama živite, znate sve o njemu i legao ti je na neki način, onda te naravno prerani odlazak te osobe mora boljeti i dodirnuti.
Sanja Doležal očito se dobro uklopila u Nove fosile?
To su dvije potpuno različite osobe kada govorimo o načinu i karakteru pjevanja, scenskom nastupu itd. Sanja nas je svojim dolaskom pomladila. Mi smo u to doba bili dečki koji bi već, po nekim pravilima naše estrade, trebali biti u staračkom domu. Njezina živahnost u nastupu potaknula je u nama adrenalin da smo i mi počeli skakati, a kad to vidi i publika, to je to. Što se tiče Novih fosila, dan-danas ljudima nije jasan taj fenomen. Tu je nastala jedna kritična masa, pet zaljubljenika i “kretena” na jednom mjestu. Ljudi su osjetili tu neku energiju u nama. Možeš ti ići na razne tretmane, botoks, napraviti grudi broj 4, guzicu ovakvu i onakvu, ali ako publika tome ne vjeruje, ništa od toga. Publika osjeti i voli tu jednu vrstu nesavršenosti i, ako se poistovjeti s tobom, to je ljubav za sva vremena.
Koje su vam najdraže pjesme Novih fosila, postoje li neke koje vam nikad ne dosadi svirati?
Nema se tu što puno razmišljati. To je pjesma „Za dobra stara vremena“. To je pjesma koja će ostati mojim unucima i njihovim unucima. Koja će ostati zapamćena kao tradicionalna hrvatska. Kamo god danas dođeš, a neka je loša atmosfera, zapjevaš tu pjesmu i priča se okreće. Ljudi se dižu i pjevaju. Ti s njom probiješ jednu barijeru, jedan led između publike i sebe kao izvođača. Rijetki su pjevači koji imaju takvu pjesmu.
U kakvim ste odnosima danas s Rajkom Dujmićem i Sanjom Doležal?
Sanja je moja vjenčana kuma i imamo odličan odnos. I s Marinkom imam super odnos. Imamo sada jedan odličan prateći bend, mlađe glazbenike koji nas prate. Uživamo s tom mladom snagom. Nastupamo koliko nam to dopuštaju pravne mogućnosti i uživamo u tim nastupima. Ako se nekad taj nesporazum između Rajka i nas raščisti, možda će biti sve u redu, a možda i neće. Ja imam svoju samostalnu karijeru, Sanja ima svoju samostalnu karijeru voditeljice, Marinko uživa u mirovini. Ali mislim da bismo još puno toga mogli reći svojoj publici. Mislim da bi još punih pet godina bez tipičnog estradnog stresa mogli lijepo raditi i uživati u tome, što je i poanta svega.
Vidim da ste još diskografski prisutni i da objavljujete i videospotove. Ne zamara li vas to?
Nimalo. Svaki novi singl i novi videospot veseli me kao i na početku karijere. Sada imam maksimalnu slobodu kreativnosti i pokušavam izraziti nešto što možda prije nisam mogao ili znao. Moj je zadnji singl pjesma “Malena”.To je remake jedne moje starije pjesme, ali u sasvim drugom aranžmanu i interpretaciji. Spot za tu pjesmu još uvijek lijepo prolazi i prisutan je na dosta naših recentnih top-lista. Upravo ovih dana okupljam jednu mladu ekipu s kojom ću snimiti novu pjesmu, kao najavu za jubilarni koncert. Prošle godine objavio sam i instrumentalni album mojih ponajboljih balada u izvedbi našeg velemajstora harmonike Miroslava Navračića.
Kako vaš privatni život, trenutačno ste u braku s trećom ženom?
Moja je priča vrlo jednostavna. Dogodilo se ono o čemu kao mlad dečko nisam ni sanjao. U trećem sam braku. S prvom suprugom Mirjanom imam dvoje prekrasne djece, Ivu i Filipa. Drugi brak bio je s jednom divnom osobom, Žanom, koja je umrla od teške bolesti. I, evo, Bog mi je dao sreću da sam sreo moju dragu Dinu. Dobro je da sam je upoznao u nekim mojim zrelim godinama i uz nju još dosta naučio te dobio priliku da se pokažem čovjekom kakav sam oduvijek htio biti. Moraš imati osobu koja će ti to omogućiti, a to je upravo moja Dina.
Jeste li išli svirati u susjedne države nakon ratova, u Srbiju, BiH...? Kako tamo danas gledaju na Nove fosile, imate li i dalje dosta publike po bivšoj Jugi?
Jesmo. Svugdje smo bili fantastično primljeni. U bilo kojem gradu u bivšim zemljama Jugoslavije nalijepite nekoliko jumboplakata i dvorana je puna, bilo to u Skoplju, Beogradu, Sarajevu... Ja nikad nisam htio miješati politiku i glazbu, ni poentirati na račun politike. Ne mislim samo ja tako, svi smo u bendu tako razmišljali. Prioritet nam je bila dobra pjesma i dobra izvedba.
Pratite li politiku, kako vam se čini ova današnja Hrvatska, ima li šanse da se konačno krene naprijed?
Kao Hrvat moram biti optimist i vjerovati da će Hrvatska krenuti naprijed. Ali, mislim da će se to dogoditi tek kada dođe do potpune promjene današnje političke elite. Moraju doći političari koji su obrazovani, fleksibilni, lucidni i koji prate svjetske trendove. Nažalost, mi Hrvati samo smo žrtve igrača koji rade samo za sebe, a ne za Hrvatsku.
Jeste li ikada bili član jedne stranke i jeste li pjevali na predizbornim skupovima?
Nikada nisam bio član nijedne stranke. To je fenomenalna sloboda. Da sam bio član bilo koje političke stranke, možda bih više napravio u životu nego što jesam, ali uvijek sam htio biti svoj jer tada se svaki uspjeh još više cijeni. Ali, iz svakog neuspjeha izvučeš neku pouku. A na predizbornim smo skupovima pjevali, zašto ne? Tko plati, taj je gazda. Iskreno vam govorim. Rekao sam pjevat ću i za lijeve i za desne ako dobro plate. Ako platiš, znači da me cijeniš. I lažu svi koji su rekli da su pjevali zbog ideala ili opredjeljenja. Svi su pjevali za lovu jer politika ima lovu i njome kupuje svoju popularnost.
Vaša pjesma „Gospodine generale“ digla je moral braniteljima koji su bili u rovovima za vrijeme Domovinskog rata, kamo je nestala ta pjesma?
Još uvijek nemam odgovor zašto me do današnjeg dana nitko iz političkih krugova u Vukovaru, ni desni, ni lijevi, nije pozvao da otpjevam tu pjesmu u tom gradu. Možda se boje? A čega? To je jedna upozoravajuća, a ujedno i topla antiratna pjesma koja može egzistirati na bilo kojem mjestu zemaljske kugle. Ja, kao domoljub koji nije imao pušku u ruci, htio sam dati potporu našim braniteljima i doprinos domovini. To je bilo kroz stihove Stevice Cvikića. Ponavljam, nije mi jasno kome ta pjesma smeta...
Nisam htio nikoga pitati, ali to me užasno boli jer ljudi glume i licemjerni su. Mnogi su se tom pjesmom okoristili i nešto poentirali. Ja najmanje, mislim na materijalno. Meni je važno da je ta pjesma bila važna i puno značila dečkima koji su bili u rovovima i plakali uz nju. Rekli su mi: „Zec, svaka ti čast, puno nam je značila”. A za ovo danas, j... mi se živo.
pozorno sam pročitao razgovor...čovjek lijepo,otvoreno i diplomatski govori o bivšim kolegama....sve pet/5/...a to što ste pjevali kod neprijateljskih susjeda potvrđuje pravilo"novac sve kupuje" čast iznimkama poput M.Kovača,Olivera D. i nekolicini drugih...