Neki ljudi veći su od sredina iz kojih dolaze, odlaze i u koje se vraćaju. Rade Šerbedžija jedan je od takvih, s važnom karakteristikom da nikad nije bio “u sredini”. Šerbedžija je desetljećima ozbiljna pojava, pa je i novi album “Ne okreći se, sine” u šansonijerskom tonu iskoristio za važne poruke, provučene kroz opušten ugođaj fino aranžirane glazbe, ali i nekoliko mračnijih poema koje dodatno dramatiziraju ozbiljnu situaciju. Osnovni je dojam da se Šerbedžija ne oprašta, nego oprašta drugima, nizom pjesama koje refleksivno gledaju na prijeđeni put, ponekad općenito, ponekad konkretno, ali između redova jasna je poruka svođenja računa u zreloj dobi. Paradoksalno, Šerbedžija je uvijek imao što za reći i napisati, ali ovaj put je, osim dva vlastita teksta, pozvao društvo drugih autora da mu naprave pjesme za album. I onda ih je posvojio. Neki su mu bliski senzibilitetom, poput Rundeka, dok su Urban i Hus napisali pjesme približavajući se Šerbedžijinu kutu gledanja. Refleksivan ugođaj, povremen starogradski štih i ležerno otpjevane velike teme samo dodaju šarm Šerbedžijinoj poziciji čovjeka s iskustvom koji je prošao puno toga pa se mnogi stihovi nameću kao pomirba sa situacijama koje je proživio, u kojoj i tamniji tonovi životnih razočaranja idu pod ruku s optimističnom porukom da je ipak ostao svoj sa svojima, koji se na albumu i pojavljuju.
I, naravno, publikom. Šerbedžija je pjevao i prije, njegovi koncerti uvjerljive su predstave, a veliki glas tu nije posljedica pjevanja u nekoliko oktava, nego nečeg puno bitnijeg, glasa razuma. Uvodna “Eto pjesma” kaže “sad u zamci kao stranci stojimo, jer se bojimo, krenut ponovo”, ali, srećom, za Šerbedžiju nikad nije bilo prekasno i puno je puta kretao ponovo pa se zadovoljština da je bio u pravu pokazuje kao općeljudska poruka albuma na kojem opušteno pjeva o stvarima o kojima se drugi boje i govoriti.
Duet s Darkom Rundekom “Na nešto me sjeća taj grad” ili Urbanova “Govorila je tako tiho, tiho, tiho” vrhunci su albuma, jake pjesme koje bi i obadvojici autora bile važne u vlastitom repertoaru, a možda ih i čujemo u njihovim verzijama na koncertima. Stihove poput “i neka tuga pritisne, sav se stisnem u sebe”, napisao je Hus, ali isporuka i značenje sasvim su drukčiji nego da ih je snimio Parni valjak. Sjajna “Na nešto me sjeća taj grad” Darka Rundeka spaja biografije dvojice svojeglavih protagonista sklonih prolaženju bespućima, a iako se radi o naizgled ljubavnoj pjesmi, dojam čežnje i pogleda unatrag djeluje puno sudbonosnije. Velike teme iznesene su s podnošljivom lakoćom postojanja čovjeka poput Šerbedžije, koji je prošao puno toga. No valja reći da je zvijezda albuma Šerbedžijina “Šeherezada (balada o Tomažu Panduru)”, s prizvukom svođenja životnih računa, koja ambijentom podsjeća na klasik “Blind Willie McTell” Boba Dylana. “Drugari moji, tragači sjena, nisam vas rađao, ali stvarati vas znam”, ključna je poruka albuma istomišljenika, a tužna violina i ovdje dominira zvukom punim patine.
Tu je i obrada klasika “Grad” Drage Mlinareca, kojeg sam zadnji put na pravom koncertu gledao upravo kao gosta na Šerbedžijinu nastupu u Lisinskom, ali i “Ostala si uvijek ista” Đorđa Novkovića, koja pokazuje transformaciju zabavnoglazbenog čitanja Miše Kovača u pjesmu sasvim drukčijeg ugođaja. Zadnje tri pjesme – Urbanova “Govorila je tiho, tiho, tiho”, Dedićeva poema “New York” s Miroslavom Tadićem u ambijentalnoj pratnji gitare i ključna Šerbedžijina “Ne okreći se, sine” s otkrivalačkim tekstom – završavaju album pun mudrosti i gorčine.
Općenito, grad se spominje u puno pjesama i predstavlja mjesto u kojem se događa Šerbedžijin album. Nešto kao vječna pozornica, asfalt koji, kao i daske, život znači. Dakako, promijenjen grad, drukčiji nego što je bio, kao što je i Šerbedžija, a i svi mi, danas drukčiji. Album “Ne okreći se, sine” zapravo je okret u prošlost, ali s porukom “vrijeme je da se krene” – naprijed.
Pacijent prvoga stupnja