Predugo smo živjele u kulturi koju su lomili brutalno moćni muškarci. Predugo se žene nije čulo ili im se nije vjerovalo ako su se usudile reći istinu o moći tih muškaraca. Ali njihovo vrijeme je isteklo – uzviknula je Oprah Winfrey u propovjedničkom govoru na dodjeli Zlatnih globusa, zaneseno nagoviještajući dolazak novog doba.
Oduševljeno odobravanje publike bilo je u snažnom kontrastu s izrazima nelagode koji su se mogli čuti tijekom nastupa komičara Setha Meyersa, koji je otišao korak dalje otvoreno imenujući Harveya Weinsteina, Woodyja Allena i Kevina Spaceya kao pripadnike onog starog, seksizmom i seksualnim nasiljem umrljanog svijeta.
Nelagoda koja se mogla osjetiti tijekom Meyersova nastupa nije proizlazila iz straha od muškaraca čije su karijere ovim skandalima navodno uništene. Ona je dolazila iz one duboko usađene nelagode prema imenovanju nasilnika u kulturi koja istovremeno nema problema s opetovanim javnim imenovanjem žrtava. Dolazila je iz potrebe da se ostane u domeni pristojnosti, pa i solidarnosti s posramljenim moćnicima. Pokret #MeToo okupio je previše žena iz svih slojeva društva da bi se njihova svjedočanstva o seksualnom nasilju mogla odbaciti, iako smo vidjeli brojne pokušaje relativizacije i propitivanja granica “pravog nasilja”. Bumerang-efekt koji je uslijedio sada se fokusira na propitivanje granica osude. Je li Meyers otišao korak predaleko “šutirajući” one koji su već na koljenima? Jesu li nasilnici sada i sami postali žrtve medijskog linča? Može li se njihova javna stigma mjeriti sa stigmom koju su njihove žrtve godinama tiho nosile u sebi?
Nelagoda je simptom neriješenog problema. Neugodne istine moraju se ponavljati, a njihovi uzroci propitivati, dok straha i srama ne nestane. U protivnome, umjesto novog doba koje najavljuje Oprah, ovaj će pokret ostati tek jedna u nizu nedovršenih epizoda, poput kampanje za rodno ujednačene honorare čije rezultate još uvijek čekamo. Kako u Hollywoodu, tako i u stvarnom životu.
