Samo osam dana nakon objave Švedske akademije da je laureat ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Norvežanin Jon Fosse, globalnu književnu scenu rastužila je vijest da je u petak 13. listopada umrla američka pjesnikinja i esejistica Louise Glück, dobitnica Nobelove nagrade 2020. godine.
Rođena je u New Yorku, a odrastala na Long Islandu. Majka joj je bila rusko-židovskog podrijetla, a baka i djed s očeve strane bili su mađarski Židovi koji su u Ameriku došli 1900. i otvorili dućan mješovite robe. I njen je otac, koji je rođen u Americi, želio postati pisac, ali je na kraju prevladao uspjeh koji je postigao u biznisu, a majka je bila visoko školovana. Oni su malu Louise upoznavali s grčkom mitologijom i pričama iz klasične starine. U srednjoj školi, kada je bolovala od anoreksije, počinje pisati, što je bilo i dio psihoterapije, te je tako nadvladala bolest. Pohađala je koledž Sarah Lawrence i Sveučilište Columbia, ali nije nikad diplomirala. No to je nije omelo da kao veliko ime američke poezije još od ranih sedamdesetih predaje poeziju na nekoliko akademskih institucija. Kad je u prosincu prije tri godine, u jeku pandemije, ispred svog doma u Cambridgeu, u Massachusettsu, preuzela svoju Nobelovu medalju s visokog stola na kojem je bila odložena da bi se izbjegao bilo kakav dodir, nismo bili svjesni njene dobi jer smo znali da je u tom trenutku izvanredna profesorica na Sveučilištu Yale, koje je uostalom i objavilo vijest o njenoj smrti. Na Twitteru Nobelova komiteta ostao je zvučni zapis razgovora s njom, kad su je 8. listopada rano ujutro nazvali, tada je rekla: "Previše mi je to novo da bih znala što to stvarno znači. Stvarno moram popiti kavu." Poslije su novinari još uspjeli u telefonskom razgovoru izvući od nje da je pomislila i kako sad može kupiti kuću u Vermontu, što je željela, no da je istovremeno zabrinuta kako će očuvati svakodnevni život s ljudima koje voli. Je li kupila kuću, ne znamo, ali privatnost i unutarnju slobodu uspjela je sačuvati.
U Hrvatskoj smo, pak, svjedočili jednom malom izdavačkom skandalu vezanom za nobelovku. Budući da je prevoditelj - zaljubljenik u američku poeziju, imao znatan broj prevedenih pjesama Louise Glück, iz različitih faza njenog stvaralaštva, jedan je splitski nakladnik to objavio kao Izabrane pjesme. Pritom, očito, oba aktera nisu bila svjesna da je jedna stvar povremeno objaviti nečiju pjesmu na internetu bez osiguravanja autorskih prava, jer je takva djelatnost nekomercijalna i služi za skretanje pozornosti na nečije djelo, a da je posve druga stvar kad se tiska knjiga i prodaje se u knjižarama, a da autorica, ili netko tko zastupa njena autorska prava, ništa o tome ne zna. Pa se to sve lijepo riješilo i poništilo, tako da do danas još nemamo ni jednu njezinu knjigu na hrvatskom.
Ali nakon što je objavljena vjest o smrti Louise Glück, nakladnička kuća Fraktura obavijestila je javnost da će iduće godine objaviti knjigu "Nevena i Ruža" (Marigold and Rose) u prijevodu Tomislava Kuzmanovića. "Knjiga govori o unutarnjim životima sestara blizanki Rose i Marigold koje su neko vrijeme provele u inkubatoru i ostale u djetinjstvu. Dugogodišnji čitatelji stihova Louise Glück znat će da se intenzivne, ponekad svadljive sestre često pojavljuju u njezinim djelima. Možda znaju i da je Glück imala stariju sestru koja je umrla prije nego što se ona rodila", zapisao je kritičar New York Timesa o toj drugoj postnobelovskoj i prvoj proznoj fikcionalnoj knjizi Louise Glück, objavljenoj 2022., s podnaslovom "Jedna fikcija".
VEZANI ČLANCI
Na Frakturinoj web stranici objavljen je i prvi poetski fragment iz knjige, koji prenosimo:
Nevena i Ruža
Nevena se udubila u knjigu; već je došla do V. Ruža nije marila za knjige. Osobito ovakve kakvu je Nevena sada čitala, u kojoj su životinje zamjena za ljude. Ruža je bila društveno biće. Voljela je aktivnosti koje uključuju ljude. Poput kupki. Sviđalo joj se kad bi je Majka ili Otac sapunali i potom ispirali dok na njoj ne bi ostalo ni točkice. Obično bi nešto izmamilo uzvik. Njezina svilena koža. Divne oči s tamnim trepavicama. Ali kad bi kao sada ostala izostavljena, kad bi bila nepotrebna - to joj nije bilo po volji. Ne samo da na meni nema ni točkice, pomislila je u sebi. Na meni nema ni prugice.
Nevena je i dalje čitala. Naravno da nije čitala; nijedna od blizanki još nije znala čitati; bile su bebe. Ali imamo unutarnje živote, pomislila je Ruža.
Nevena je pisala knjigu. To što nije znala čitati bilo je smetnja. U njezinoj glavi ipak se oblikovala knjiga. Riječi će doći poslije. Knjiga je imala ljude, ali i životinje. Sve knjige, pomislila je Nevena, trebaju imati životinje; ljudi nisu dovoljno.
Nevena je znala da je njezinoj sestri sve ovo potpuno strano, baš kao što su Ružina izražena druželjubivost i znatiželja, njezina smirena samouvjerenost, njoj bile strane. Valjda su zato bile blizanke. Zajedno su imale sve.
To ću staviti u knjigu, pomislila je Nevena, kad joj baš i nije išlo od ruke.
Činilo joj se da nikada neće biti savršena kao Ruža. Tko je moja dobra beba, rekla bi Majka kad bi došlo vrijeme jela. Ruža je znala piti iz šalice. Odgovor je uglavnom bio Ruža. Kraj Nevenina imena, na popisu onoga što treba poboljšati, stajale su mnoge kvačice. Nevena nije bila dobra sa šalicom. Mlijeko bi joj prskalo iz usta posvuda po opršnjaku.
Knjige nikoga ne osuđuju, mislila je Nevena, možda zato što u njima ima toliko životinja. Po psu je znala da životinje nikoga ne osuđuju.
Ruži je nedostajala sestra. Nevena je bila ondje u vrtiću za igru, ali Nevena ondje nije bila. Bila su to teška vremena; Ruža je bila usamljena. Shvaćala je da je Nevena dovitljiva, a ona nije. Ruža je bila dobra beba, ali nije bila dovitljiva.
Uskoro će popodnevni počinak. Izvan vrtića postojali su dan i noć. Što oni čine? Vrijeme, to je ono što dan i noć čine. Došla je kiša, potom snijeg. Trebala nam je kiša, rekli su ljudi. Ali nitko nije rekao da nam treba snijeg.
Na drugom kraju vremena počinje službeni život, što znači da će jednoga dana i završiti. Tako je najednom sinulo Neveni. Odrast ću, pomislila je, a zatim umrijeti. Fali mi sestra, reći će Ruža. Moram joj napisati pismo.
Pišeš baš dobra pisma, reći će joj Nevena. Pa se osmjehnuti u svojoj maloj sobi. A Ruža, negdje tako daleko, u mislima će vidjeti taj osmijeh. Ako netko voli druge i za njima se rado povodi, a ona je bila baš takva, to ne znači da nema vlastite misli. Nevena je još davno sve objasnila.
Moraš naučiti vjerovati ljudima, rekla bi Ruža. Što više vjeruješ, to si više možeš priuštiti da izgubiš. Moraš zbiti redove, rekla je.
Okreni stranicu, pomislila je u vrtiću za igru. Okreni stranicu. Vidjela je zebru, prugastu kao i uvijek. Dosadno, pomislila je. I Nevena je okrenula stranicu, ne zato što joj je Ruža tako rekla, nego zato što tako je htjela.
VIDEO: Anđa Marić otkrila da je imala 19 godina mlađeg ljubavnika: 'Za njih je zrela žena sveti gral'
