Otkako je Oliver otišao, nisam bio na moru u ribolovu, ne na onaj način na koji sam išao s njim. Nekako mi je teško. Prošle godine smo prvi i jedini put nakon njega otišli do Palagruže trojica njegovih sinova i ja iako smo mislili da nikad više nećemo. Ali Damir je rekao: “Zašto ne bismo išli, pa ocu bi bilo drago da mi nastavimo”, i onda smo se dogovorili i otišli smo s našim zajedničkim prijateljem Edom Bralićem koji ima veliki brod i svi smo u njega stali. Bilo nam je lijepo i tužno. Obišli smo sve naše postaje i sve ono što je bilo – fali. Puno! Govori nam to Vinko Barčot, s kojim smo se našli u Veloj Luci, odakle su on i Oliver Dragojević nebrojeno puta zajedno isplovljavali u brodu, s ribičkim štapovima u rukama, satima lovili ribu, šutke ili potiho razgovarajući, kisnuli, hrvali se s neverama i vraćali se punih ili praznih ruku, ali uvijek zadovoljni.
– Olivera poznajem, čini mi se, čitav život. On je bio stariji od mene 10-11 godina i u mlađim danima nismo se družili, dok je ta razlika bila vidljiva, ali kasnije smo postali prijatelji, kao da smo vršnjaci. Više smo se počeli družiti kad je on počeo češće dolaziti u Velu Luku. Krajem 70-ih godina sve ga je više vukla ova naša vala. On je bio zaljubljenik u more, ja sam zaljubljenik u more i, bez obzira na to što sam tada svirao gitaru u lokalnom bendu, mi se nismo zbližili preko glazbe, već preko mora koje je naša zajednička ljubav. Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo se naći zajedno u brodu, sa štapom u ruci – govori Barčot o počecima njihove pustolovine koja je trajala tri desetljeća intenzivnog prijateljevanja. Odveo nas je šjor Vinko i do svog starog drvenog broda na kojemu su on i Oliver proveli sate, tjedne i mjesece sa štapovima u rukama. Jednom su, prisjeća se, isplovili iako je obojici bilo jasno da se sprema nevera.
– Vidjeli smo mi kako se nebo mršti, ali išlo nam se u ribolov pa smo rekli: valjda neće. Kada smo isplovili, zapuhao je jak vjetar i počela kiša. Nisam imao ni zimsku tendu, nego ovu ljetnu i nas se dvojica šćućurila zamotana u nju, sjedimo jedan pokraj drugoga i čekamo da prođe. Kiša pada, vitar puše, a on mi kaže: “Da nas sad netko ovako vidi, mislija bi da patimo, a mi baš guštamo!” Toliko je on volio more – prepričava Vinko zgodu kakvih je bilo bezbroj. U početku su najviše išli tim drvenim brodom koji je Vinku najdraži. – Kad smo se upoznali, brodovi koje Oliver imao nisu bili pogodni za takvu vrstu udičarenja. Kasnije je on nabavio veliki gliser i tada smo išli njime jer je brži. Na ribolov smo išli svugdje, od ovog akvatorija oko Vele Luke, onda Sušac, Lastovo, Iž. Zadnjih godina obvezna destinacija bila nam je Palagruža na koju smo išli dva-tri puta godišnje. Ona nam je uvijek bila veliki izazov i postala je tradicija. U listopadu bismo napravili još jednu Palagružu i time se duša zadovoljila i godina zatvorila – govori Vinko Barčot koji cijeli život živi u Veloj Luci, piše pjesme i radi kao carinik. Oliver je živio u Splitu, a radio svugdje po svijetu, ali to njihovu druženju nije bila zapreka. – On me znao nazvati iz Zagreba i pitati me: “Vinko, gdje si sutra, je li idemo na more?” Naravno da idemo i onda on dođe sutra do popodne, ja ne znam ni sam kako.
Mi nikad nismo išli na more zato što nam fali ribe, nego smo išli od gušta. Ideš i, da ne uloviš ništa, mi smo već ulovili jer nam je lijepo, a ono što ulovimo, to nam je bonus – kaže Vinko. On i Oliver u ribolov su išli sami. Jedino su im se ponekad znali pridružiti Oliverovi sinovi. – Puno njih rado bi išlo s nama, ali mi smo bili jedno zatvoreno društvo i on nikada nikog nije htio povesti osim svoje troje djece. Ne znam jesmo li ikad išli s nekim drugim u ribolov, on je bio takav, sa svakim dobar, ali ako nekoga uzme za svoga, onda je bio njegov i nitko drugi nije mu ni trebalo. Eto, nas smo se dvojica našli iako se nismo tražili. Taj naš ribolov traje više od 30 godina druženja, i to vrlo intenzivnog – govori Vinko koji tvrdi da između njega i Olivera nije bilo ribarskog nadmetanja tko je bolji. – Između nas nije bilo rivalstva. Mi smo bili tim, nikad nas nije bilo briga koji će uloviti veću ribu ili tko će više uloviti. Veselili smo se kada ulovi onaj drugi kao da si ti to ulovio. Sav taj naš ulov bio je zajednički i ribu smo svugdje pripremali. Dosta smo išli u moju vikendicu koja je tu blizu na jednom otočiću i to su bila stvarno nezaboravna druženja. Peklo se, kuhalo, pivalo, Oliver bi u neko doba otišao po klavijature u brod i to su bili najbolji koncerti na kojima sam ja u životu bio! – kaže Vinko.
Bacilo bi se i na karte i balote, a Oliver, prisjeća se Vinko, nikad nije volio gubiti i uvijek je tražio revanš. – Ja vam nisam baš za karte, igram samo ako fali četvrti pa sam ih ja gledao. Ajme, kako je Oliver padao u vatru kada su gubili, sve je iskrilo, mislio sam sad će se pobiti, ali kada partija završi, sve bi se smirilo – uz smijeh kaže Barčot. Pitamo ga jesu li on i Oliver uz bačenu tunju znali raspredati o politici, a on kaže da politika nije zanimala nijednog od njih. A jesu li razgovarali o njegovoj odluci da neće pjevati u Srbiji?
– Nismo, ali imam svoje mišljenje o tome. Oliver je još na početku rata rekao da neće pjevati u Srbiji i to je održao, ne zato što on mrzi Srbe, dapače. On nikad nije gledao čovjeka koje je nacionalnosti, ali to je bio princip, znao je zašto je to rekao kada je rekao i nije htio pogaziti svoju riječ. To je stvar naravi, nije mogao pogaziti rič, ostao je dosljedan do kraja. Ja ga poštujem i zbog toga!
Vinko Barčot je skladatelj i pjesnik, autor brojnih uspješnica, a imao je jedini na svijetu taj privilegij da je sve njegove demosnimke otpjevao upravo Oliver Dragojević. Pitamo ga piše li još uvijek pjesme i tko mu pjeva na demosnimkama kada Olivera nema.
– Nema više Olivera pa mi pjeva Petar Dragojević. Nakon što je umro Remi Kazinoti, sad mi aranžmane radi Leo Škaro. Opet se napravi jedna kvalitetna demosnimka. Ali gdje je meni problem? Ja sad napravim pjesmu, pošaljem mejlom i uopće ne idem u Split, a prije je to bio čitav mali ritual i to mi danas fali. Prije, kada bismo dogovorili snimanje, ja bih otišao u Split, dogovorili bismo studio, došli bi Oliver i Tomo Mrduljaš. Uvijek bi to bila veselica, bilo da smo išli kod nekoga ili da smo izašli na nekakvu večeru ili druženje koje bi po trajalo i čitavu noć. Eto, to mi fali! Fale mi naša druženja i naše zezancije, nije u pitanju pjesma. Ja sebe i ne gledam kao nekakvog skladatelja, to nekako radim usputno, meni se pjesma sama od sebe dogodi, ali fale mi naši lipi rituali – pripovijeda Vinko Barčot vrlo skromno o sebi kao skladatelju. Kaže, pjesma mu dođe pa mu je tako došla “Zemlja dide mog”, uspješnica u izvedbi Meri Cetinić pa Oliverovi hitovi “Kad mi dođeš ti”, “Samo ti”, “Ti si meni sve” i “Samo s tobom sam upoznao ljubav”, duet s Markom Škugorom...
A nije bilo lako okuražiti se, stati pred Olivera Dragojevića i prvi put mu pokazati jednu svoju pjesmu. – Trebalo mi je puno, puno godina da se usudim Oliveru pokazati pjesmu. Na moru smo mi ravnopravni, ali po pitanju glazbe... Ja sam prema njemu imao jedno veliko strahopoštovanje. Bio sam svjestan njegove veličine. I tako, ja sam vadio morske crve, a to je najbolja ješka za u udičarenje i jednom ja njemu dam crva, a on mi kaže: “Uvik ih uzimam od tebe, daj da ti platim.” Nekako sam se u tom momentu ohrabrio i rekao mu: “Ma šta ćeš mi platiti, ajde poslušaj moju pjesmu!”
Dakle, slušao ju je za crva?
– Nije za crva, slušao bi je on i bez njega, ali tako je nekako ispalo – smije se Barčot. A ta pjesma bila je danas kultna “Zemlja dide mog”, Vinko ju je napisao 1992. godine, dok je bio na fronti, u nju je unio sve svoje emocije i intimno je znao da je dobra. – Poslušao me, ja sam je otpjevao uz gitaru, bilo me sram jer ja ne znam pjevati, kada su mi u bendu stavili mikrofon da pjevam bek-vokale, sutra su ga maknuli, ali on je rekao: “Vinko, ovo bi moglo biti dobro. Idemo u studio snimiti demo, ja ću pjevati.” Sve mi je on organizirao, prvi sam se put susreo s Remijem Kazinotijem i Tomom Mrduljašem. To je bio prvi demo i dalje mi je otpjevao sve što sam napisao – kaže. Neke od Vinkovih pjesama pjevao je Oliver pa nas je zanimalo kako je birao koju hoće, a koju neće. – Kada bi mu se svidjela, rekao bi: “Ja ću ovo pivat!”, a kada bi zaključio da nije za njega, ne bi rekao ništa. Jako me cijenio i volio i nije me želio uvrijediti, no prijatelji smo, ja bih volio da mi kaže da neće jer, kada smo izašli iz studija, ja bih par dana strepio hoće li zvati ili neće. On je samo četiri moje pjesme pjevao, ali kada danas čujem svoju pjesmu i njegov glas, ja se ćutim stvarno lipo.
Meni je najbolji osjećaj kada slušam i nitko me ne poznaje, a ljudi guštaju uz moju pjesmu – kaže Vinko. Zadnju demosnimku Oliver mu je radio u travnju prošle godine. – To je bila pjesma “Ne mogu ljubav kriti”, klapa Intrade ju je kasnije pjevala. To je bilo tri mjeseca prije smrti, bolest je bila u poodmaklom stadiju, teško je disao, ali on je bio spreman sve dati za prijatelja.
Zadnji atom snage uložio je da otpjeva prijatelju pjesmu, takav je čovjek bio – na moment Vinko zastaje. Uspomene su postale bolne. – Iako nikada o tome nismo razgovarali, on je jako dobro znao da mu se bliži kraj. Žao mi je što nije do kraja ispunio svoje snove i pod stare dane više uživao u ovoj našoj luškoj vali koja ga je cili život vukla. Što je bio stariji, dolazio je sve češće i češće. Danas nam svima fali, ali on je kao nekakav dobri duh, tu s nama. Čuješ ga na radiju, na njegov grob svakodnevno dolazi nevjerojatno mnogo ljudi, svatko ga je svojatao i svi su ga voljeli – govori Vinko.
Oliveru u čast općina na obljetnicu njegove smrti organizira koncert “Trag u beskraju”, a u planu je i otvaranje Muzeja Olivera Dragojevića, projekt koji podržava i Vlada RH. Na čelu organizacijskog odbora i za koncert i za muzej je načelnica općine Katarina Gugić. – Želimo trajno zadržati sjećanje na Olivera. U kolovozu se u Veloj Luci održava jazz-festival na kojem je Oliver uvijek nastupao, a zadnjih nekoliko godina praktički ga je i održavao pa smo odlučili njemu u čast organizirati manifestaciju koju smo nazvali “Trag u beskraju”. Sastoji se od koncerta na kojemu Oliverovi suradnici i prijatelji pjevaju njegove pjesme na dan njegove smrti 29. srpnja.
Prve godine čast da nastupe dobili su Gibonni, Zorica Kondža, Tedi Spalato, Ante Gelo, Dupini, Alen Bjelinski, Antonio Serano i 11 gudača Glazbene akademije. Dva dana kasnije je jazz-festival, nastavljamo Oliverov rad – kaže Katarina Gugić koja je uvjerena da će “Trag u beskraju” postati velolučka tradicija. Zadnji je put Oliver u Veloj Luci nastupio 2017. godine na jazz-festivalu i nakon tjedan dana doznao je da je bolestan. Što se tiče Muzeja Olivera Dragojevića, koji, kao i koncert, pripremaju u suradnji s njegovom obitelji, do otvaranja ćemo morati pričekati. Pronađena je lokacija, današnji Centar za kulturu. Prostor je izvanredan, ali prvo treba iseliti postojeće sadržaje u zadružni dom.
Pomažu Ministarstvo kulture i Dubrovačko-neretvanska županija i uskoro kreću s izradom projektne dokumentacije te muzeološkim elaboratom. U muzeju će biti Oliverove nagrade među kojima i posljednja, predsjedničin orden, red Ante Starčevića. – Postoji 40-ak kutija koje je obitelj pripremila. Ljudi, posebno ovdje u Veloj Luci, imaju privatne snimke i fotografije s Oliverom, svi žele sudjelovati, pomoći i dati svoj doprinos. Bit će stvarno teško odabrati što može u muzej, a što ne – kaže Katarina Gugić. Koliko je Oliver i dalje omiljen, svjedoče i brojni posjetitelji njegova groba.
Tko god je bio u Veloj Luci, izgleda ima potrebu pozdraviti Olivera. Mnogi od posjetitelja na grobu ostavljaju ceduljice s porukama o tome koliko su im njegove pjesme značile, koja i zašto im je najdraža. Ima puno cvijeća, nekoliko galeba, cvjetnih i plastičnih, nekoliko cigareta, čak i 200 kuna. Možda mu netko vraća dug s briškule, tko će znati?! – Oliver budi sve najbolje u nama, on nas i dalje sve povezuje – kaže njegov prijatelj Vinko Barčot.
U serijalu biografije slavnih Hrvata pročitajte sve o životu i karijeri Olivera Dragojevića koji nas je napustio prije godinu dana. Specijal od danas možete pronaći na svim kioscima po cijeni od 25 kuna.
Nevjerojatno je da još uvijek postoje mediji koji neznaju da se Oliver Dragojević rodio u Splitu, da je cijeli život živio u Splitu, i na kraju preminuo u Splitu. Dakle njegovi roditelji su bili porijeklom iz Vela Luke, uostalom pogledajte ovaj video na Youtubu: "Oliver Dragojević se rodio u Splitu ili u Veloj Luci"