Nije to neki događaj koji će ući u povijest i već sutra će najvjerojatnije biti zaboravljen, ali jeste interesantan i, s obzirom na to da pišem o centru grada, a upravo tu se dogodio - i to u trbuhu grada, na njegovoj tržnici - vrijedi ga zabilježiti.
Jedan moj prijatelj, da ga sada ne imenujem jer je poznati nogometaš i utvara si da mu je mjesto isključivo na sportskim stranicama, ima jednu malu i simpatičnu govornu manicu zbog koje umjesto slova "r" ponekad, u prosjeku jednom od tri puta, izgovori ono nesretno "l".
Njegovi suigrači ga zbog toga zezaju i nisu baš uviđajni, ali nakon velike mudrosti koju je uslijed te male mane neki dan izrekao, dok je s terase kafića Broom 44 na Dolcu promatrao sve one prekrasne žene koje su se preplanulih tijela vratile s mora, nitko mu se više neće smijati. Ukoliko im je, naime, ostalo iole pameti u tim od udaranje lopte glavom oštećenim mozgovima, u buduće će ga samo pozorno slušati i upijati njegove mudre riječi.
Trebali bi ga - upravo mi je palo na pamet - postaviti i za kapetana u momčadi.
Elem, želeći ispasti urban i kul citirajući stihove Johnnyja B. Štulića, moj prijatelj je izgovorio možda i najveću istinu ikad izrečenu:
"Lijepe žene...", rekao je, "prolaze kroz gLad!"
Ne sjećam se da sam ikada čuo, ili u nekom kritičkom osvrtu na današnje ideale ljepote pročitao bolju dijagnozu društva u kojemu su se kriteriji toliko poremetili da bi se, bez ikakve sumnje, našao netko da i za Marilyn Monroe ustvrdi da bi, eto, mogla malo pripaziti na liniju…
Ta njegova nenamjerna verbalna i logična virtuoznost, složit ćete se, potiče na razmišljanje o mnogo čemu, a ponajviše kako ta iskrivljena slika ženske ljepote utječe na naše mlađe naraštaje koji sve češće razvijaju poremećaje vezane uz prehranu te uslijed toga obolijevaju fizički i psihički, ali ovo, bez brige, nije priča o tome. Niti sam ja dovoljno kvalificiran za tu temu, niti mi je to, j..ga, bila prva misao kada sam ga čuo. O tome neka pišu stručnjaci poput Jelene Veljače. Mene je ta njegova nenamjerna mudrost dovela do misli o tome kako sam i sam, eto, možda malo gladan. U trbuhu grada, kako se tržnice poput Dolca učestalo nazivaju, moj trbuh je - shvatio sam tek kada je on to spomenuo - bio prazan.
Gdje, međutim, na Dolcu nešto pojesti otkako Rubelj na onom polukatu prema trgu više ne radi?
Velike europske tržnice, od stare Les Halles u Parizu pa sve do Boquerije u Barceloni, oduvijek su pratili vrhunski restorani raznih žanrova: od bazičnih tapas barova i marendarnica do roštiljarni sa šezdeset dana odležanim steakovima. Svi su ti lokali namijenjeni i turistima i lokalnim kupcima.
Tržnica Dolac koja je, istina, velika turistička atrakcija, ipak je značajnija Zagrepčanima nego turistima te kao najvažnije gradsko mjesto za kupnju svježe hrane trebala bi, barem ja tako mislim, imati i neki restorančić u kojemu se ta hrana odmah može konzumirati, a pri tome, ovo je veoma bitno: cijena mora biti prilagođena lokalnom stanovništvu.
U potragu za tako nečim, uputio sam se, evo, s mojim prijateljem koji sanja o inozemnom transferu u neku zemlju gdje se taj njemu nemili alveolarni vibrantni sonant ne pojavljuje prečesto u govoru.
U ovom Broomu 44 u kojemu smo sjedili hrana je, na moju žalost, bila isključivo vegetarijanska. Sjajno ispada na fotografijama za Instagram, to ne mogu osporiti, ali moj želudac bi ipak radije lajkao neko meso ili, štojaznam, svježu ribu koju poslužuju u Amfori.
Pod tim voltama tik do ribarnice na Dolcu, s pogledom na štandove i zvonike katedrale, itekako je ugodan ambijent, a i cijena za svježu ribu je najniža u Zagrebu. Tamo, međutim, o slobodnom stolu nismo mogli ni sanjati jer je Amfora jedno od najposjećenijih mjesta u gradu, a i genijalna konobarica Ana im je poprilična atrakcija sa svojom neljubaznošću, ali zato Kotlić kod Draža - koji se nalazi nekoliko metara ispod zemljine površine, na unutrašnjem polukatu na Dolcu - jedna je od bolje skrivenih restoranskih tajni grada Zagreba. I to doslovno - jedva smo ga pronašli! Kuhaju navodno jedan od boljih pašta fažola u gradu, tako su mi svi rekli, ali ono što su mi zaboravili spomenuti je da su otvoreni samo do 15 sati, a kako je nama samo potraga za njihovim objektom toliko trajala, svoju sreću smo morali potražiti negdje drugdje…
Buregdžinica Burek koja već 35 godina slovi kao najbolje mjesto u gradu za uživanje u tom orijentalnom specijalitetu, bila je naša iduća destinacija. U ponudi imaju burek s mesom, burek sa sirom i jogurt. Ono što nikada nemaju to je sva tri jela istovremeno. Najrjeđe ćete naići na burek s mesom, a pogotovo ako dođete jednu minutu nakon podne, ali i u slučaju da vam se posreći s mesom - nema šanse da će biti jogurta. Kada ima jogurta, shvatili ste, nema mesa. Sira uglavnom uvijek ima jer, osim što ga mnogi ni ne priznaju kao burek, najmanje je tražena roba i konzumira se isključivo u nedostatku mesa. Uz njega se najčešće potrefi i jogurt kako vam ne bi propao baš cijeli odlazak do tog polukata na Dolcu.
"Ima li s mesom?", započeli smo ovu, ali i svaku konverzaciju koju smo ikada vodili u tom jedva tri kvadratna metra velikom prostoru. ('Dobar dan' slijedi tek nakon što se ovo pitanje makne s dnevnog reda).
"Nema!"
"Dobar dan", kažemo tek onda pa naručimo jedan od sira, ali ovaj put smo se umjesto toga spustili još kat niže - odmah lijevo kod donjeg ulaza u tržnicu - gdje također rade dobar burek.
Tamo ga je zaista još uvijek bilo, onog s mesom naravno, ali žene koja ga prodaje nažalost nije. Pušila je ispred ulaza cigaretu i pričala s kolegicom pa kada smo vidjeli da planira zapaliti još jednu, bez obzira na to što nas je primijetila kako stojimo ispred njezinog štanda, odlučili smo odustati od tog bosanskog specijaliteta i pokušati s jednim drugim.
Za ćevape je, spomenuo sam ranije, Rubelj uvijek bio najbolja opcija na Dolcu, ali kako njega već dugo nema, sada je Plac Grill taj koji je najbolji na tom polukatu. A, s obzirom na to da je tamo sve ostalo nedavno i propalo, onaj veliki Da Pietro i prije nego što je otvorio, onda je, eto, on i jedini... Ćevape tamo vrte tete koje su isto činile i u Rubelju, pa je to svakako dobra preporuka, ali kako ih ovdje malo više začine nego što su to tamo činile, i nego što je, rekao bih, dozvoljeno i normalno, niti to što umjesto banjalučkih ćevapa ovdje rade sarajevske nije nas uspjelo navesti da upravo tu utažimo našu glad koja je već lagano prelazila u nervozu.
"Možda one na početku spomenute lijepe žene ne bi prolazile kroz glad", rekao sam svom prijatelju s malom govornom manom, "kada bi na Dolcu bilo nešto dobro za pojesti".
U Kerempuhu nitko živ ne jede otkad su Dino Galvagno i Ana Ugarković prestali tamo kuhati, sendviči u pekari Dinara ne valjaju, a onaj neki fast food čije ime nitko ne zna, ali svi znaju da radi od 0-24, dobar je samo za izbjeći. Da nema kojim slučajem dva izvrsna restorana u neposrednoj blizini - ulica Pod zidom, naime, ima istoimeni bistro koji nudi sjajan omjer cijene i kvalitete te gostionicu Ficlek koja se proslavila lokalnim, zagrebačkim specijalitetima - i nas dvojica bismo, čini mi se, na Dolcu napravili prvi korak prema onoj ljepoti koju nam moderno društvo želi nametnuti te bi sasvim neočekivano u trbuhu grada prošli kroz glad.
Nije to bio neki događaj koji će ući u povijest, rekao sam vam odmah na početku, i već sutra će najvjerojatnije biti zaboravljen, ali jeste interesantno da se na samom Dolcu nema baš nešto kvalitetno za pojesti i mislim da je to bilo vrijedilo zabilježiti, a još bolje bi bilo kada bi se to promijenilo pa da napokon dobijemo neki restoran dostojan tako fantastičnog mjesta kao što je to naša glavna gradska tržnica.
VIDEO Joli na koncert u Virovitici došao čitav grad
