Nerazdvojne Petra Nižetić i Marijana Batinić Beograd su prvi put posjetile prije osam godina i otada mu se vraćaju barem jednom svakoga ljeta. Do ove godine to su bili posjeti na nekoliko dana, no posljednje putovanje nisu željele privesti kraju pa su u gradu ostale mjesec i pol!
Što vas toliko privlači Beogradu?
Petra: Prvi put kad smo stigle u Beograd posjetile smo sva ona mjesta o kojima smo se mi Hrvati naslušali svih ovih godina. To su svakako popularni i nezaobilazni splavovi sa živom glazbom. Doći u Beograd i barem jednom ne posjetiti splavove je kao da dođete u Rim, a ne vidite papu.
Marijana: No s vremenom smo naravno shvatile da je Beograd puno slojevitiji i da i oni koji ne favoriziraju narodnu glazbu mogu pronaći nešto za sebe. Super je to što gdje god da idete svira glazba u živo; od cigana, preko rock n rolla sve do jazza.
Dijelite li i vas dvije mišljenje mnogih da su u Beogradu noćni provodi bolji nego u Zagrebu?
P: Osnovna razlika između Zagreba i Beograda je u tome što je Zagreb mirno kulturno središte, a Beograd je nemirno kulturno središte.
M: U Beogradu nema razlike između utorka i subote navečer. Noćni život je toliko raznolik da vam se često dogodi da ne možete obići sva mjesta koja bi htjeli. Uvijek možete otići na neki koncert ili predstavu, kasnije pojesti nešto, a potom kud koji mili moji.
P: Iako, lako je govoriti iz pozicije promatrača. Negdje treba živjeti dulje vrijeme da bi znao kako je.
S obzirom da Beograd imate u malom prstu, koje bi znamenitosti i mjesta svatko tko posjeti taj grad trebao vidjeti i obići?
M: Još malo pa ćemo i same moći biti turistički vodiči po Beogradu. Vidjele smo manje više sve što se isplati vidjeti.
P: Turističku turu kroz Beograd svakako treba započeti prekrasnom beogradskom tvrđavom Kalemegdan s koje se pruža pogled na ušće Save i Dunava, zatim nezaobilaznu Knez Mihailovu šetnicu koja se nastavlja na Terazije, a slična je našoj Ilici.
M: Njihovu, još uvijek nedovršenu, velebnu katedralu Svetog Save, razrušeni Generalstab, Kuću cvijeća gdje je drug Tito pokopan, Srpsko narodno, a potom i dramsko pozorište, Studentski kulturni centar, kultno beogradsko okupljalište mladih i mjesto iz kojeg je potekao novi val (ili talas, kako vam drago), Košutnjak gdje su filmski studiji, itd. Ima jako zanimljivih mjesta.
P: Srbi su poznati kao jako gostoljubiv narod u što smo se uvjerili stotinu puta. U stanju su ostaviti sve svoje obaveze, posao, ženu, muževe, djecu i pokazati se kao pravi domaćini.
Što vam se u Beogradu najviše sviđa, a što najmanje?
P: Meni se osobno sviđa taj duh milijunske metropole koja živi od 0-24 h. Činjenica da Beograd sad veĆ broji gotovo 3 milijuna stanovnika govori sama za sebe.
M: Jedino što je još uvijek dosta prljav, ulice i parkovi nisu lijepo uređeni kao u Zagrebu. Na tom polju još uvijek kaskaju za nama.
P: No, što se pojedinačnih mjesta tiče Beograd se ne bi morao sramiti nekih razvikanih svjetskih metropola. To se posebice odnosi na klubove, restorane, pa čak im je i kulturni život na jako visokom nivou. Evo par preporuka: Supermarket, koncept store koji odiše njujorškim urbanim stilom. Tamo možete doručkovati, popiti kavu, pročitati knjigu, kupiti neki najnoviji gadget ili modni komad srpskih i svjetskih dizajnera, otići kod frizera i to sve dok vam u podlozi svira lagani jazz uživo.
M: Petra, zaboravljaš Iguanu u kojoj smo probale najbolji desert ikad; tortu od urme (datulje). To je simfonija u ustima.
P: Ili primjerice tradicionalni srpski restoran Daca za obožavatelje mesnih delicija.
M: Savjet svim ženama, ali i muškarcima; ne zaboravite odraditi laganu dijetu prije nego odete u taj grad jer imajte na umu da ćete se vratiti s par kilograma viška.
M: I da, još jedna stvar. Taksi. Kada u Beogradu nazovete taksi odmah imate deset posto popusta, a noću je dvadeset posto jeftiniji! Tko se vozi taksijem u Zagrebu zna da je noću dvadeset posto skuplji.
P: I što me jako iznenadilo, svugdje možete platiti karticom, a gdje god sjednete ima i wireless internet, pritom ne mislim na nikakva “fency šmensi” mjesta.
Ima li neka anegdota koju ste doživjele na putovanju, a koju biste htjele podijeliti s čitateljima Večernjaka?
P: Meni su najdraže anegdote s početka naše “veze” s Beogradom. Prvi put smo u Beograd otišle 2003. s košarkašima Split CO, na poziv Dina Rađe koji je tada bio predsjednik kluba. Ideja je bila da snimamo prvu utakmicu jednog hrvatskog i jednog srpskog košarkaškog kluba nakon rata. Atmosferu s utakmice “visokog rizika” popratile smo za našu emisiju “Po ure torture” i vjerujte bilo je ludo iskustvo.
M: Nakon utakmice izašli smo van. Toliko nam se svidjelo da smo Dini Rađi rekle da nas dvije ostajemo još koji dan. Oni su, naravno, kao uzorni sportaši morali ići natrag za Split, a mi smo svoj boravak produžile na tjedan dana. Osim priloga s utakmice donijele smo cijelu emisiju iz Beograda. Između ostalog ekskluzivni intervju s Lepom Brenom, izjave nekih njihovih visokih dužnosnika, anketu “Što znači bre?”, itd. To nam je još uvijek jedno od dražih snimanja ikad.
