Adam Zagajewski: Asimetrija i pravi život
VBZ, Zagreb 2021.
Malo što me istovremeno tako rastuži i učini me nemoćnim kao kad od nekog čujem: znaš, ja ti ne volim, ne razumijem, ne čitam poeziju. Odmah se sjetim svog nastavnika glazbenog odgoja iz osnovne škole, Ismet Pilav se zvao. On je bio uvjeren, ruku u vatru bi za to stavio, da ne postoje nemuzikalni ljudi, nema nemuzikalne djece. Samo gluhi nemaju sluha, govorio je Pilav. A ni to nije posve sigurno. I onda je svoj radni vijek utukao u to da čovječanstvo uvjeri u to, i da svakoga svog đaka nagovori da lijepo zapjeva. E, tako bih i ja, kad mi netko kaže da ne voli, ne čita i ne razumije poeziju. Ali nisam kao nastavnik Pilav. Ja se samo s puno razumijevanja smješkam, povlađujem sugovorniku i ne pokušavam ga razuvjeriti. Premda ne postoji nešto što bi se na takav način moglo nazvati poezijom da bi sad netko mogao reći da to ne voli, ne razumije i ne čita. Lakše bi se moglo reći da čovjek ne voli, ne razumije i ne čita - slova. A kad slova ne čitaš, tada, sasvim logično, ne možeš čitati ni poeziju ni nepoeziju.
Razumljivo je, međutim, da netko ne voli, ne razumije i ne čita poeziju koja tonom i jezičnom ceremonijalnošću djeluje kao poezija. Uostalom, postoje načini pisanja, uključujući i načine nekih velikih i besmrtnih pisaca, i postoje poezije koje ni sam ne volim, ne razumijem, pa onda ni ne čitam. I nije mi, ponekad premda ne uvijek, daleka ni misao da je najbolja ona suvremena poezija koja djeluje kao da uopće nije poezija. To je ono kad se čitatelju učini da pjesnik pjeva, da svoje pjesme piše upravo onako kako govori. Za takvu poeziju baš i ne možeš reći da je ne voliš i ne razumiješ, pa da je i ne želiš čitati, jer je poezija. Takvo što da kažeš bilo bi kao da govoriš da ne voliš ljude koji lijepo govore, i svojim govorenjem slikaju svijet i pripovijedaju život.
E, upravo takav bio je poljski pjesnik Adam Zagajewski. On kao da je pisao poeziju za ljude koji ne znaju što govore kada kažu da ne vole poeziju. U njegovim je pjesmama iskustvo života i vijeka, jedna poljska i osobna povijest. Zagajewski je među najvažnijim europskim pjesnicima nakon Drugoga svjetskog rata. Jedan je od onih malobrojnih, doista velikih pisaca čije ime više nedostaje Nobelovoj nagradi koju nikad nisu dobili, nego što Nobelova nagrada nedostaje njima.
Prevoditeljica ove knjige na hrvatski Đurđica je Čilić. Profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, polonistica i društvena aktivistkinja, spisateljica čija je prva knjiga postala vrlo popularna i čitana. Đurđicu čitali su s oduševljenjem i zanosom mnogi među onima koji će reći da ne razumiju poeziju. Ona je, pak, postala čuvena po svojim objavama na fejsbuku, koje su zatim izrasle u vrlo dojmljivu prozu i u prvu njezinu knjigu, te po tome što bi prevodila pjesme poljskih pjesnika, među njima i Zagajewskog, i objavljivala ih kao statuse na fejsbuku. Tako plasiran Zagajewski znao bi izazvati oduševljenje kod onih koji su prethodno mislili da ne vole poeziju.
Knjiga koju vam ovdje predlažem za čitanje sastavljena je od dvije kasne zbirke Adama Zagajewskog. Prijevod je odličan. Velika poezija koja kao da i nije poezija. A u stvari jest, jer poezije i nije ono što su vam u školi slagali da jest.
Elena Ferante: Elena Ferrante, Mračna kći
Profil, Zagreb 2021.
Vi ne razumijete i ne čitate poeziju, a ja, eto, ne razumijem i ne čitam knjige Elene Ferante. Pokušavao sam više puta, stizao s mukom do pedeset i neke stranice, i nisam mogao dalje. Ali ne odustajem, ponovo ću pokušati. Knjige Elene Ferrante su među važnim zrcalima našega vijeka. Zato bi bilo važno pročitati barem jednu. A upitate li se kako se usuđujem pisati o knjizi koju nisam čitao, mirne ću vam duše reći da je takvo što dopušteno samo ukoliko pisac prizna da knjigu nije čitao. Nije sramota nešto ne pročitati, sramota je lagati da ste nešto pročitali tako što ćete se koristi onim što ste o nekoj knjizi čuli.
Javier Cercas: Vladar sjena
Fraktura, Zaprešić 2021.
E, ovu sam knjigu čitao. O njoj sam naširoko pisao. Potražite taj moj tekst, mogao bi vas zainteresirati. A zasad samo ovoliko: osim što je genijalan pisac i veliko ime današnje ujedinjene Europe, ovaj Španjolac iz Katalonije, koji se vrlo hrabro i izazovno sučeljava s vlastitim identitetima, u romanu "Vladar sjena" bavi se nečim što je trauma golemog broja ljudi iz naših krajeva. Ako ste imali djeda, strica ili ujaka u neprijateljskoj vojsci, ako je netko vaš skončao na Križnom putu ili na Bleiburgu, ako je kao oficir JNA ratovao 1991. u Hrvatskoj, ako jutrom pomislite da je netko vaš bio pravednik, a s večeri da je bio zločinac, "Vladara sjena" naprosto morate pročitati.
VIDEO: Netflixov dokumentarac o Ronaldovoj Georgini ima najgore ocjene publike
I mene jako rastuzni kada neki misle o sebi da razumiju poeziju al su negativni i zli do srzi.