Milena Jesenská bila je češka književnica, novinarka i prevoditeljica. Rođena u Pragu 1896, majka joj je umrla kad je imala 16 godina, a s ocem, liječnikom i profesorom, nije imala najvedriju mladost. Nezadovoljan buntovnom prirodom svoje kćeri, i pod egidom "moralne neuračunjivosti", 1917. smjestio ju je u ludnicu na devet mjeseci. Tako ju je htio odvojiti od Ernsta Pollaka, 10 godina starijeg Židova, bankovnog činovnika iz provincijskog gradića Jičína, upućenog u glazbu i književnost. No čim je sa 21 stekla punoljetnost, za njega se i udala. Ubrzo se sele u Beč, gdje ne poznaje nikoga i suočava se s usamljenošću i nerazumijevanjem. Usto i troškovi vođenja domaćinstva sve više su njena briga te pomalo počinje pisati za novine i prevoditi. Za to vrijeme muž ima stalni kružok u bečkoj kavani Herrenhof, gdje su ga čak i vodeći austrijski književnici, poput Hermanna Brocha, tražili za savjete i pomoć. U Beču Pollak je publicirao i djelo tada nepoznatog praškog pisca Franza Kafke, te je tako na njega skrenuo pažnju svoje mlade supruge, čiji je njemački već bio dovoljno dobar da je započela s prevođenjem književnosti na češki. Svoje je prijevode slala češkim novinama i časopisima, gdje su joj brojni prijatelji radili kao urednici i novinari.
Kafkina priča "Ložač" nije bila prvo djelo njemačkog autora koje je prevodila. Kao što je imala običaj, i Kafki se obratila pismom oko prijevoda, da bi se njihova prepiska razvila u svojevrsnu epistolarnu romansu. Tijekom 1920. godine pisma su putovala između sjevernotalijanskih toplica Merano, gdje se Kafka oporavljao od tuberkuloze grkljana, i Beča, gdje je Milena živjela u ne baš sretnom braku. Dva su se puta osobno susreli. Njihov prvi susret, u Beču, bio je ispunjen optimizmom, a drugi, u pograničnom gradu Gmündu, označio je prekid njihove veze. Milena nije htjela napustiti Ernsta Pollaka, kojeg je voljela unatoč tome što ju je varao, te je, na izričit Kafkin zahtjev, prestala i prepiska. Kasnije je rekao da od tada nije pisao pisma jer je bilo besmisleno pisati bilo kome ako ne piše Mileni. A Milenini prijevodi Kafke ujedno su prvi njegovi prijevodi na strani jezik.
VEZANI ČLANCI
Do objave "Pisama Mileni", valjda i najpoznatije epistolarne knjige u povijesti europske književnosti, proteći će više od dva desetljeća. I uz šest milijuna europskih Židova, nestat će i njih dvoje, svakoga na svoj način. Kafkina bolest pogoršala se u ožujku 1924. godine te se morao vratiti iz Berlina u Prag, gdje su se za njega brinuli članovi obitelji, posebice sestra Ottla. Dana 10. travnja 1924. otišao je u sanatorij doktora Hoffmanna u Kierlingu, pokraj Beča, gdje je i umro 3. lipnja 1924. godine. Smatra se da je neposredni uzrok smrti bilo gladovanje - bol u grlu onemogućavala ga jelu, a kako tada još uvijek nisu postojale druge metode hranjenja, nije bilo načina da preživi. Tijelo mu je preneseno natrag u Prag, gdje je pokopan 11. lipnja 1924. na Novom židovskom groblju u četvrti Žižkov. I danas je vrlo živo na njegovu grobu. Obilaze ga čitatelji i radoznalci iz cijeloga svijeta, ostavljaju spomene u skladu s vlastitim običajima i vjerovanjima.
Veliki dio rukopisa uništio je za života, a većina onoga što poznajemo pod Kafkinim djelom, zapravo je rezultat jedne privatne izdaje, koja je i sama po sebi jedna od većih književnih tema 20. stoljeća, a to je odluka Kafkina prijatelja Maxa Broda da ne poštuje njegovu zadnju želju.
Kafka je svoje djelo, kako izdano tako i neizdano, ostavio svom najboljem prijatelju, s pismom: "Dragi Max, moja posljednja želja: sve što ostavljam iza sebe (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo gdje odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod Tebe ili kod drugih, od kojih ih zatraži u moje ime. Pisma koja Ti ne budu htjeli dati, neka bar sami pošteno spale… Tvoj Franz Kafka."
Brod je odlučio ignorirati Kafkinu oporuku te je romane i zbirke mjestimično blago redigirao i objavio u razdoblju od 1925. do 1935. Mnoge neobjavljene rukopise ponio je u kovčegu u Palestinu kad je 1939. pred nacizmom. Kada je Kafka umro, Milena je napisala tekst "Spomen, na vijest o Kafkinoj smrti" koji je objavljen 6. lipnja 1924. u Narodnom listu. Upravo tih godina postaje poznata spisateljica, uspijeva se emancipirati od lošeg braka i vraća se u Prag, gdje upoznaje arhitekta Jaromíra Krejcara, za kojeg se udaje i ubrzo 1928. rađa kćer Janu, zvanu Honca, koja će postati pjesnikinja. To je bilo jedino sretno razdoblje njezina života. Sredinom i krajem tridesetih kreće Milenina životna borba protiv fašizma u usponu - pisala je, kao arijevka iz konzervativne katoličke obitelji čeških patriota nosila je iz solidarnosti Davidovu zvijezdu, pomagala je Židove u bijegu. Već 1939. Gestapo ju je uhapsio i deportirao u koncentracijski logor Ravensbrück u kojem je i umrla 1944. godine. O njenom kraju pisala je Margarete Buber-Neumann" u knjizi "Zatočenice Staljina i Hitlera". Margarete i Milena bile su zatočene zajedno s prostitutkama iz Hamburga i zločincima povratnicima. Margarete je napisala: "Od prvog dana obuzimao me je strah kada sam gledala njeno ispaćeno lice. Došla je bolesna iz istražnog zatvora u Dresdenu … ruke su joj bile natečene, stalno je imala bolove, za vrijeme prozivke sva je drhtala … ali ona je još uvijek bila jak čovjek, uvijek je znala kako da rastjera moje brige … nesalomiva, odvažna, puna inicijative i tako daleko od zatočeničkog mentaliteta. Umrla je nakon operacije bubrega koja je došla prekasno i bila jadno izvedena."
Sluteći hapšenje, u proljeće 1939. svom dugogodišnjem prijatelju Willyju Haasu povjerava pisma koja joj je pisao Kafka. Nekim sretnim slučajem, i taj dio Kafkine zaostavštine je spašen, kao svjedočanstvo jednoga snažnog i upečatljivog intelektualnog i književnog djela, ali i u osnovi vrlo zanimljivog, umnogome neobičnog emocionalnog odnosa dvoje različitih ljudi. Milena je bila hrabra i srčana, jedna od herojskih figura našega doba. Kafka je bio neurotičan i plah, sav u strahu i nelagodi. Teško je i zamisliti kakav bi bio njegov životni užas da je doživio tridesete godine u Europi. Lijepo je vjerovati da je u Mileninom junaštvu postojao refleks jedne neostvarene i nepreboljene, ali vječno žive ljubavi. Vrijedi čitati "Pisma Mileni" i zamišljati tu ženu.
VIDEO Sandra Perković iznenadila svojim novim izdanjem, pratitelji joj poručili: 'Predobro ti stoji'
Je, je, poznatija od Héloïse i Abélarda, kak ne