Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo
Fraktura, Zaprešić 2020.
Nije mi ovo mrsko često ponavljati: Anka Žagar je za mene najveća i najostvarenija pjesnikinja u hrvatskoj pjesničkoj povijesti, i jedno od desetak najvažnijih imena hrvatske poezije nakon Drugoga svjetskog rata. Pjesnikinja govora i govornih riječi, intimnoga ludizma, igre i onoga arhajskog, prvotnoga lirizma ostala je, poput recimo i Ivana Slamniga, savršeno neutjecajna, ne ostavljajući traga na onima koji joj talentom nisu dostojni. Njezin, kao ni Slamnigov način, nisu dopuštali sljedbenike među diletantima. Vjerojatno zato što Ankina, kao ni Slamnigova forma, koliko god upečatljiva, nije zadirala u bit njihova pjesništva. A jezik njihov, i Žagarkin, i Ivanov, nemoguće je dekodirati, pa nanovo reproducirati.
Evelina Rudan (Pula 1971.) iz pjesničkog je susjedstva Anke Žagar. Njezine knjige mogu uz Ankine. Mogu i uz Slamnigove. Premda je Evelina drukčija, ali drukčijost njezina po svojoj je samorodnosti i iščašenosti njihovoj veoma bliska. Profesorica na zagrebačkoj kroatistici, što je samo po sebi i nesimpatično, i kontraproduktivno, i nije baš najava ozbiljnijega književnog i pjesničkog talenta, ona je, opet kao i Ivan, kao i Žagar, protuakademska, kontrapoetska, antiparnasovska pojava. Poezija Eveline Rudan kao da nije pisana na bijelom papiru, niti bijelom kompjutorskom ekranu, nego na potpornim stupovima zagrebačkih gradskih mostova, po konobama napuštenih istarskih kuća i ruševina, ili na papiru odbačenom, potrošnom, u svakom pogledu mimogrednom. Njezino pjesništvo jedan je usporedni svijet, neovisan od svijeta u kojem živimo, jednako kao i od svijeta poezije i književnosti. Ali iz svih tih, i još nekih drugih svjetova, crpi resurse, uzima materijal, ruje i rudari sirovine, i onda ih, te sirovine, često predstavlja u najizvornijemu njihovom obliku. Pritom, jezikom ona se vrlo široko i obuhvatno služi. I kao što često biva, jezična širina podrazumijeva prividno usku lokalizaciju, ulazak u dijalekt, u govor neke malene i što malenije zajednice, u stvaranje nekoga najstriktnijeg idiolekta, kojim govori i piše samo Evelina, ali u njega mogu prodrijeti i u njemu se kretati svi čitatelji koji doista razumiju zajednički nam materinji jezik, izvan i mimo svih njegovih vojno-policijskih jezikoslovnih standardizacija, nominacija i nominalizacija.
"Smiljko i ja si mahnemo", s podnaslovom "balada na mahove", ustvari neka je vrsta čudnovate poeme, fragmentarnog romana u stihovima, koji je izašao u svibnju 2020, u vrijeme onoga najsnažnijega epidemijskog zanosa, kad nismo izlazili iz kuće, za sve smo imali vremena, i bili smo pod dojmom da nam se zbiva nešto izuzetno. Knjigu sam čitao u lokdaunu, u kućnom zatvoru, i odmah sam nešto o njoj kanio napisati. Makar za sebe, da bih pamtio. Ali onda se oko Smiljka koješta počelo događati, raskokodakao se HRT-ov kokošinjac, namudrovala se magarad po novinama i časopisima, Evelinu Rudan zasule su nagrade, Smiljko je na zor akademiziran i uklopljen u idiotarije hrvatske pjesničke epohe, kao svojevrsni nastavak poetike kvorumovskog semantičkog konkretizma, tog uspaljenog slijepog crijeva svih naših pjesničkih antitalenata s kraja osamdesetih… I tako sam odlučio odšutjeti, nadajući se da je to način da ostanem neprimijećen. Tojest da neprimijećenim odstane moj gnjev. Zašto gnjev? Razgnjevi čovjeka nečitanje koje se nudi kao način čitanja.
Ovako to mjestimično ide: "smiljko i ja si mahnemo/ spod te zgrade od strojarskega/ spred te zgrade od filozofskega/ sve je cito i zima steže po petah/ sve je mirno i tići stoje po granah/ o, zrmana, o zrmana/ ča tako nujna pasivaš/ zdol te mi zgrade bele/ štufa san zasvin i posvin/ s nikega skupa san, šu, dojdi doli/ već je doli smiljko, s kega skupa/ postkolonijalnega skupa…" I nastavlja se sve tako, i teče u čuda govorna i jezična, kroz razgovor i brbljariju, u nekom ludilu sasvim džojsovskom pulskom, kroz neku običnost, svakodnevnost pulsko-zagrebačku, kao u snu, a sve veoma budno, prisutno i, sve u svemu, genijalno na način tako slobodan, tako nepapirnat, tako protupjesnički, na način takav da čitalac i čitatelj gorko zažali što mu Evelina Rudan i "Smiljko i ja si mahnemo" nisu došli kad mu je bilo sedamnaest i kad je sve ovo započinjao, pa da im se uhvati za repove i poleti. Eto, takva je to knjiga. Morate je pročitati, a onda sve ovo zaboraviti.
Ali čemu bijes na filofaksiste?
Da, bijes, ali ne samo na kroatiste nego i na komparatiste i ostale iste, koji s te akademske adrese, te s visine za koju umišljaju da im ona pruža, nastoje aktivno svojom poezijom, prozom i esejistikom participirati u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Uz malobrojne izuzetke, riječ je o slabije nadarenoj čeljadi, koji neprikladnom celomudrenošću, pompoznošću i uz jeftin učiteljski marketing, zalaze u stvaralačku sferu i veselo po njoj harače i tumaraju. Ne bi tu bilo problema da su pritom oposlili svoja akademska posla, kao i da su se kao profesori na ozbiljan način bavili književnošću i jezikom. Poput oficira u JNA, oni autoritetom oficirskih činova nastoje ovladati kantinom i vojničkim slobodnim vremenom.
I tko je taj smiljko?
Ovo su se glasno pitale sve te bezbrojne karoline lisak vidović po HRT-ovim intelektualnim mrijestilištima do kojih je doprla knjiga Eveline Rudan. Tko je smiljko jednako je lucidno pitati se kao i tko je Antuntun, tko je Petar Pan. I žive li u televizoru maleni ljudići, koji izgledaju i sve rade kao mi koji smo izvan televizora? A smiljka malim slovom pišemo zato što u baladi na mahove nema velikih slova, i što čitalac ustvari nema pojma je li smiljku ime Smiljko, ili je smiljko zato što je smiljko.
VIDEO
