Legendarni talijanski skladatelj Ennio Morricone preminuo je u 92. godini života u bolnici od posljedica pada. Prije pet godina nastupio je u zagrebačkoj Areni s orkestrom Zagrebačke filharmonije i sopranisticom Susannom Rigacci i tada je dao posljednji intervju za hrvatske medije.
Morricone je, među ostalima, dobitnik šest Zlatnih globusa, pet nagrada Bafta, Grammyja, Oscara za životno djelo, a nominiran za Oscara bio je pet puta s glazbom za takve filmove kao što su Vrata raja (1978.), Misija (1986.), Nedodirljivi (1987.), Bugsy (1991). i Malena (2000.). Surađivao je s redateljima čiji popis uključuje Franca Zeffirellija, Federica Fellinija, Romana Polanskog, Rolanda Joffeja, Terrencea Malicka, Johna Carpentera, Briana De Palmu, Olivera Stonea, Pedra Almodovara, Mikea Nicholsa, Barryja Levinsona i mnoge druge. U intervjuu priča i o albumima na kojima su slavni glazbenici obrađivali njegove teme, a i kod nas su se našli oni sposobni protumačiti Morriconeov opus; The Bambi Molesters s gostima na izvrsnom albumu obrada efektnog naziva For a Few Guitars More.
Svirate rasprodane koncerte u velikim sportskim i koncertnim dvoranama, od kuda dolazi kreativna energija za ovako velike i naporne turneje?
Pored toga što je glazba moj život glavni razlog zašto sam sretan i zašto nastupam uživo, je taj što sam se uvjerio da postoji veliki broj publike u Europi i svijetu koja pokazuje zanimanje, ljubav i naklonost prema mojoj glazbi. Još mi je draže što je ta publika vrlo raznovrsna, ljudi različitih godišta, različitih zanimanja, a to je vrlo vrijedno iskustvo na kojemu sam zahvalan. Činjenica je da vrlo mladi ljudi, čak i djeca, dolaze na moje koncerte.
Pretpostavljam da ste zadovoljni što toliko ljudi poštuje vaš rad i vašu glazbenu zaostavštinu?
Kad doživljavate ovacije sa stajanjem publike na kraju nastupa, ili čak i tijekom koncerta, kad prepoznaju neku njima omiljenu temu koju vole, to je nešto doista posebno i vrijedno truda. To vam omogućuje da zadržite energiju i volju da nastavite nastupati uživo. To je nešto što sam zapravo počeo raditi prilično kasno u svojoj karijeri, ali je nešto što sam već davno planirao raditi, pa sad to i radim. Uz to veliki orkestri s kojima nastupam su zaista odlični, užitak je surađivati s vrhunskim glazbenicima zbog čega je zadovoljstvo svirati na ovakvim velikim koncertima.
Radili ste kao orkestrator i aranžer te skladali suvremenu glazbu, kako ste počeli raditi filmsku glazbu i da li ste nalazili neke sličnosti između to dvoje početkom šezdesetih godina?
Prvo i osnovno, počeo sam skladati glazbu za filmove samo zato što me netko to zatražio, a ne obrnuto, nisam ja zvao redatelje i govorio im da bih želio pisati filmsku glazbu. Činjenica je da sam kao mlad radio kao orkestrator za radio, televiziju i kazalište, pretpostavljam da su čuli glasine da sam dobar u tome pa su me počeli zvati filmaši i predlagati da pišem glazbu za njihove filmove. Prvi je bio Luciano Salce a onda su došli i ostali. No, postoji velika razlika između glazbe za filmove i onoga što zovemo apsolutna suvremene glazba koju inače skladam. U filmovima postoje brojni elementi koji mogu utjecati na završnu formu glazbe, filmska glazba ovisi o mnogo toga, o redateljima, scenaristima, glumcima, vremenskom razdoblju priče, pa čak i kostimima. O svemu tome treba voditi računa kad pišete filmsku glazbu. Kod apsolutne, suvremene glazbe sam potpuno slobodan skladati što god želim, jer to sam totalno ja, potpuno odgovoran i zadužen za tu glazbu.
Pored same glazbe učinili ste s njom još nešto vrlo značajno, uspjeli ste sa spaghetti-westernima da esencija i duša Italije kroz vašu glazbu osvoje svijet. Danas u vrijeme world music scene to je postalo pravilo rada, zadržati što više svojega, ali vi ste to učinili na daleko široj skali.
Hvala vam na ovakvim opaskama. Kad pišete glazbu naravno da ne mislite svjesno o svim tim stvarima koje ste spomenuli, ali znadete da je glazba istovremeno i jako univerzalna i jako osobna, to mi je oduvijek bilo važno. Ali ono što je moje, osobno i s čime sam rođen jako je značajno. Pored toga jedna od mojih glavnim namjera bila je dati dignitet filmskoj glazbi koja je često znala biti vrlo jednostavna i neambiciozna spram suvremene klasične glazbe. Pokušao sam raditi dostojanstveno, nešto što zahtijeva koncentrirano slušanje, to sam pokušavao od samog početka. Jer moj prvi san i ambicija bila je da budem skladatelj suvremene glazbe. Kasnije sam se prebacio na film ali sam nastavio raditi s jednakim ambicijama, znači htio sam raditi kvalitetnu, slojevitu glazbu koja bi trebala biti što više osobna i moja.
S kojim redateljima ste najbolje surađivali, pretpostavljam da je Sergio Leone jedan od njih? Možete li reći nešto o različitim odnosima koje ste imali sa slavnim redateljima s kojima ste radili?
Nisam sklon spominjati nikoga poimenice jer ima ih doista previše i ne bih želio nekoga zaboraviti, a i često sam u medijima nailazio na svoje izjave o nekome koje uopće nisam izrekao. Ali osnovna stvar u suradnjama koje sam imao je ta da sam radio isključivo s redateljima s kojima sam se dobro osjećao. Možda sam u karijeri pogriješio jednom ili dvaput, pokušavajući raditi s nekime s kime nije išlo, ali tu vam također ne mogu spomenutu imena. Znat ćete po tome što nismo zajedno radili dva puta. Imao sam prilike raditi s vrhunskim umjetnicima i to je najčešće bilo zadovoljstvo, uz dakako posebnosti koje svaki od njih ima kao redatelj i kao osoba. Ali osnovno je da su te suradnje uvijek počivale na uzajamnom samopouzdanju i povjerenju.
Jedan ste od najraznovrsnijih suvremenih skladatelja u glazbi 20-og stoljeća, radili ste u mnogim formama, da li ste uživali u tom širokom stilskom rasponu?
Počeo sam raditi kao orkestrator za pjevače, manje orkestre, za mala kazališta u Italiji, a s vremenom sam upoznao i počeo raditi za legendarne skladatelje koji su prije mene itekako doprinijeli tome da profesija skladatelja dobije dignitet kakav zaslužuje. Tako da sam istovremeno radio i studirao, proučavao glazbu vrlo, vrlo naporno i temeljito. A onda sam krajem pedesetih počeo raditi i za talijanski dio velike svjetske diskografske kuće RCA koja je bila pionir u izdavačkoj industriji u svijetu. S njima sam, s orkestracijama i aranžiranjem, pokušao pomoći i poduprijeti uspjeh mnogih vrlo, vrlo popularnih talijanskih izvođača i pjesama. To sam radio mnogo godina. RCA su bili među najjačima na tržištu. Kad sam počeo skladati za filmove to me dovelo do značajnog idućeg iskustva i nove etape u mome radu. Sva ta različita iskustva spojila su se u marljivu i stalnu praksu, a sve to zajedno dovelo je do ukupnog iskustva i različitih stvari koje sam radio u karijeri, kao i ovoga što danas radim.
Skladali ste mnoge nezaboravne filmske teme, čini se da mnogi te filmove pamte po vašoj glazbi, da li se redateljima filmova sviđala ta činjenica?
Najčešće, kad vam filmski redatelj pokušava dati neki savjet ili ideju u vezi glazbe, treba znati da oni nisu skladatelji, njihove ideje temeljene su na nekoj glazbi koju su ranije čuli pa s time pokušavaju utjecati na mene, kao i druge skladatelje. Ponekad sam i uspijevao slijediti neke od tih boljih savjeta, ali najčešće je bilo obrnuto. Uspijevao sam uvjeriti redatelja u svoje ideje. Bilo je dobro što im se takav rezultat najčešće sviđao više nego njihove početne zamisli.
Kako ste se osjećali radeći za velike hollywoodske produkcije, je li bilo razlika u usporedbi s europskim filmovima? Da li su postojala neka ograničenja tijekom rada, pretpostavljam da nije lako svoju kreativnost prilagoditi viziji redatelja.
Naravno da postoje neka ograničenja, ali ona ponekad ne moraju biti loša. Međutim, proces je uvijek sličan, prvo je mnogo razgovora s redateljem, tijekom kojega naučite što više o filmu i ideji s kojom redatelj pristupa filmu za koji me angažiran da napišem glazbu. Obično sam već tijekom tih razgovora i priprema započinjao skladati glazbu. Često se događalo, pogotovo s redateljima s kojima sam surađivao nekoliko puta i dobro se poznavao s njima, da mi daju neke projekcije, indikacije o glazbi, ambijentu, ili o ukupnoj ideji o glazbi kakvu bi voljeli imati u svom filmu. Nekad sam i slušao neke detalje ili predloške o kojima smo razgovarali, ali, naravno, sa svoje strane uvijek sam nastojao zadržati svoj stil i pristup prema onome što sam želio skladati.
Mnogi suvremeni redatelji poput Quentina Tarantina koristili su ponovno vaše legendarne filmske teme u svojim hit filmovima. Sviđa li vam se činjenica da ste stvorili neku vrstu prepoznatljivog glazbenog pečata koji režiseri ponovno koriste?
Kao što ste sami rekli, kad netko ponovno koristi vašu glazbu očito je da ste postigli neku vrstu potpisa ili identifikacije koja postoji i danas. To što je moja glazba prepoznatljiva je nešto što mi zaista znači puno i pruža mi veliko zadovoljstvo. Iako skladam za različite vrste filmova i stvaram u mnogo žanrova, osnovno je da uvijek nastojim ostaviti svoj osobni potpis i osjećaj na ono što radim. Drugačije ne bi valjalo, moramo zadržati svoju kreativnost i posebnost na svim razinama. Iskustva koja sakupite tijekom karijere i proučavanja kojima se bavite dovedu vas do toga da shvatite da je najbolje biti svoj. Zaista sam sretan kad netko to prepozna i cijeni pa to uključi u neku svoju, drugačiju viziju. Pogotovo na razini suvremene svjetske filmske industrije koja je nemilosrdno tržište, i od tako kreativnih filmaša, to mi znači puno. Iako moram priznati da ne vodim o tome računa dok skladam, kad radim onda to što radim dolazi isključivo iz mog srca i misli.
Poznati umjetnici i rock glazbenici vaši su dugogodišnji poklonici, kako vam se sviđao CD „We All Love Ennio Morricone“ na kojem vaše teme obrađuju mnogi slavni glazbenici? Bruce Springsteen često svoje nastupe otvara s vašom filmskom temom „Once Upon A Time In The Werst“.
Svako toliko dobijem novu vijest da je neki današnji glazbenik upotrijebio ili koristio moju glazbu, što mi je, naravno, veliko zadovoljstvo. Znam da je Bruce Springsteen koristio „Once Upon A Time In The West“, kao što je i na ovom albumu koji ste spomenuli dao svoju osobnu, studijsku interpretaciju te teme. Znači, ponekad netko koristi moju originalnu snimku, a nekad je kreativno preradi kao što se to dogodilo s meni vrlo dragim umjetnicima na CD-u „We All Love Ennio Morricone“. Tamo su dali svoje vizije moje glazbe, na čemu sam im zahvalan. I ja sam poklonik mnogih glazbenika, mnogi su skladatelji utjecali na mene i sve je to jedan krug. Nitko od nas nije stigao tu gdje jest sam od sebe, uzajamna iskustva i suradnje vrlo su dragocjena stvar u umjetnosti.
