Nedavno su u moj kompjutor "sletjele" sjajne slike iz Opatije. Ljepše od bilo koje turističke razglednice: mladi, nasmijani ljudi, ljeto, sunce i bazen, kupaći kostimi, majice, haljinice, bermude, sunčane naočale, voće i pjenušac... Tako su ELFS-i predstavili svoju ovoljetnu kolekciju svega što treba za plažu i mora im se priznati da su odradili odličan posao, baš zbog toga što nisu imali modnu reviju već su neke svoje ljude jednostavno stavili u pravu situaciju. Ležernost i bezbrižnost tog jednog dana uz bazen podsjetila me na davni trenutak (2024. godine dečki će proslaviti prvih dvadeset godina svog brenda) kada smo u fotostudiju Večernjeg lista prvi put snimali odjeću s njihovim potpisom i čudili se kako su tako mladi kreatori, tek na početku svog modnog puta, uspjeli proizvesti odjeću koje se isticala mladenačkim dizajnom, ali i izuzetnom kvalitetom izrade.
Ovo je priča o tome kako je dvojac ELFS, kreatori Aleksandar Šekuljica i Ivan Tandarić, izabrao i izgradio svoj modni put. Na pitanje kakvi su bili kao dječaci, vrlo iznenađujući odgovor dolazi od Ivana:
- Nisam bio tipičan dečko, puno sam više bio u društvu žena, starijih žena - kaže, a na moje potpitanje što su starije žene ako je on mali klinac, sa smiješkom kaže da je odrastao uz baku, koja ga je čuvala dok su mama i tata radili i koja je najviše utjecala na njega, a tada je još bila živa i njegova prabaka. Priča kako se nije najbolje uklapao u dječja društva i kao da je baš zbog toga volio zanimacije u kojima se mogao zabavljati sam: crtanje, igranje s materijalima. Dok on priča, Aleksandar Šekuljica gleda u svoje prste i kaže:
- I sada mi svi govore da imam iskrivljene prste jer sam djetinjstvo proveo uronjen u plastelin. Cijelo sam vrijeme mijesio, slagao, gradio. S tim sam se najviše volio igrati, a kasnije je došao tekstil i trenutak kada sam, isto uz svoju baku, naučio šivati.
Obojica su bili i ostali veliki kreativci, a Aleksandar kaže kako mu je samo likovnost preostala jer pjevati nije znao iako je ("Bog te pitaj kako!") bio u zboru. No njihov put do mode bio je drugačiji. Aleksandar kaže da mu nisu dali da upiše frizersku školu, pa je upisao Primijenjenu, a kada je maturirao, nadao se neće stići na prijemni na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, ali ga je mama nagovorila da ipak proba.
- Na tom prijemom smo se upoznali - kaže Ivan i priča kako je on srednju školu birao prema blizini Zaprešića iz kojeg potiče, pa je upisao tekstilnu srednju školu. No, nije baš stekao točnu sliku kakvo bi to bilo zanimanje njegove budućnosti.
- Sve mi je to djelovalo pomalo apstraktno i zato sam upisao Filozofski fakultet, španjolski i etnologiju, da bih nakon dvije godine shvatio da to nije za mene - kaže i priča kako je sve jače iz njega izbijala ljubav prema estetici, odjeći. I tako se moda iskristalizirala kao poziv kojim se želi baviti. Prekinuo je faks, godinu dana radio i dva se tjedna pripremao za prijemni na TTF-u. Aleksandar se sjeća kako je u čudu gledao listu za prijemni i mislio "Sve cure", jer Ivanovo su ime greškom na tom popisu pretvorili u Ivanu. Ivan, pak, govori kako je u čudu gledao Aleksandra, koji je svemu pristupio vrlo ležerno, izlazio pušiti, dok je on u strahu gledao sve oko sebe i pitao se: "Što ja tu radim", a stvar je pogoršalo i to što je slučajno vidio Aleksandrov crtež i zapanjio se: "Ako ovaj neozbiljno tako sjajno crta, što tek ovi ozbiljni rade?"
Obojica kažu da su se "skužili" na prijemnom, a od tog trenutka do ELFS-a sve je teklo postepeno, korak po korak:
- Ivan je imao jasniji plan budućnosti, a ja sam se šlepao uz njega, ali negdje pred kraj fakulteta rekao sam: "Ili ćeš dati te ispite pa ćemo obojica završiti faks i otvoriti firmu ili se idemo zaposliti svaki na svoju stranu", priča Aleksandar i objašnjava kako su kroz cijeli fakultet radili i kolekcije, izlagali na Cro-à-Porteru, ali su istovremeno bili studenti koji su nekako spajali kraj s krajem.
Pitam ih stoga kako su i čime financirali svoje prve kolekcije, a sve troje se sjećamo priče iz sjajnog dokumentarca "McQueen" o velikom britanskom kreatoru Alexanderu McQueenu i scena u kojima on na prvim revijama skriva svoje lice, jer je tkanine za te prve kolekcije kupovao od socijalne pomoći i znao da će bez nje ostati ako ga nadležni prepoznaju.
- Nije bilo baš tako, ali mi smo u te prve kolekcije ulagali vlastite džeparce. Dok su drugi izlazili, tulumarili, živjeli studentski život, mi smo kupovali tkanine, šivali, uspijevali prodavati - govore. Kažu da su već tada vidjeli da će od svega toga nešto biti, ali ni sanjali nisu da će dogurati tu gdje su danas, stvoriti jedan od najprepoznatljivijih i najomiljenijih modnih brendova u Hrvatskoj. I sve su to postigli sami jer, kaže Aleksandar: "nije da smo imali neko zaleđe".
Imali su dobar tajming jer su se pojavili kada je svojevrsni reflektor tj, pažnja javnosti, bio snažno usmjeren na domaću modu.
- Apsolutno. Kada smo izašli s fakulteta, situacija je bila bitno drugačija od 2001. kada sam ja maturirao i kada nisam vidio šanse koje su te 2004., kada smo pokrenuli ELFS, postojale - govori Ivan i objašnjava kako je Cro-à-Porter tada bio u prvom redu medijski događaj, ali je pružao nevjerojatan entuzijazam ljudima iz modnog svijeta, zbog kojeg su se kasnije pojavile i nove platforme. Ističe i kako je Cro-à-Porter produkcijski bio na najvećoj razini, te nastavlja:
- Imali smo sreće što smo za prva dva nastupa dobili neke čudne kategorije, dječje termine, maltene matineje. To je za nas bilo jako dobro. Tu smo se brusili, jer nisi ti na počecima spreman biti dio istog svijeta u kojem su dizajneri koji već imaju izgrađenu svoju poslovnu priču. Tu smo bili rame uz rame s ljudima koji su imali izgrađene strategije svojih brendova, a mi smo došli: "mi bismo isto bili dizajneri", priča Ivan i objašnjava koliko im je to učenje bilo važno, kao i činjenica da su njihova prva dva pojavljivanja prošla "ispod radara", jer kada su se pojavili treći put, u pravom, večernjem terminu, sve dječje bolesti modnih revija i prvih kolekcija su bile iza njih. Obojica objašnjavaju kako su pomno pregledavali sve što su radili drugi i kako su tako otkrili svoje mjesto u hrvatskoj modi:
- Shvatili smo da nitko od dizajnera ne obraća previše pažnje jako mladoj publici. Sve je bilo puno haljina, u zimskim sezonama i kaputa, odjeće koju neće odjenuti mladi. Tu smo prepoznali da se nitko ne obraća klincima i da tu u modi koja nije pretenciozna, a koja ni cjenovno ne mora biti basnoslovno skupa, mi možemo pronaći svoje mjesto - kaže Aleksandar.
Obojica tvrde da su upravo na tim prvim modnim lekcijama shvatili koliko je važno da znaju kome se točno obraćaju, kao i to da su za razliku od nekih drugih kreatora odmah znali da revija nije izložba nego show. Zbog tog show pristupa i veselja pamte se njihove razigrane i plesne revije na kojima je i odjeća slala poruke: veselja, optimizma, razigranosti. Objašnjavaju kako su na prvim revijama naučili i koliko je mali modni krug ljudi u nas kao i to da nikada ne trebaju previše ući u taj krug.
- Treba biti malo sa strane svega toga, uvijek u potrazi za onima koji ne prate modu previše, jer to je puno veće tržište - kaže Aleksandar. Govorim im kako se jako dobro sjećam njihovih prvih kolekcija iz kojih je vrištao optimizam, ali i činjenice da su im modeli bili vrlo kvalitetni, odlično sašiveni, i to od kvalitetnih materijala, a Ivan kroz smijeh priznaje da je godinama imao problema sa "živim" rubovima, jer mu je to izgledalo ne kao namjera dizajnera nego kao nedostatak dobrih strojeva za šivanje. Aleksandar kaže kako su dugo vremena imali poštapalicu "sada je kao pravo" i samo kada su to rekli za neki komad odjeće, on je dobio prolaznu ocjenu. Na pitanje kako su podijelili poslove kažu: "kako kada", a na pitanje o najvećoj kreativnoj svađi Aleksandar odgovara ko' iz topa: "Kada Ivan ima tremu." Ivan objašnjava da su njih dvojica karakterno vrlo različiti, da je Aleksandar pokretačka snaga, dok on ne voli pogriješiti i zato puno, možda i previše, preispituje stvari.
Dudući da će brzo slaviti 20 godina postojanja, pitam ih da definiraju nekoliko ključnih trenutaka u razvoju ELFS-a. Aleksandar kaže kako je to lakše reći ljudima koji su sa strane, a Ivan nabraja:
- Prvi ključni korak je bio kada smo došli na Cro-à-Porter, jer smo tu dobili vidljivost, zatim kada smo započeli suradnju s poznatim osobama, u prvom redu Severinom i Jelenom Rozgom. Godine 2009. uspjeli smo otvoriti svoj prvi dućan, i to u krizi, kada su drugi zatvarali i govorili nam da smo ludi. Sljedeća faza bila bi otvaranje dućana izvan Zagreba, u Zadru i Rijeci, a 2016. smo otvorili i svoj web shop. Zbog njega smo lakše prebrodili zatvaranje zbog pandemije.
Zadnju reviju su imali 2021., sljedeća bi trebala biti u listopadu ove godine. Do tada drže fige da dobro proradi njihov najnoviji dućan koji su otvorili na Hvaru.
VIDEO Ivana Brkljačić pokazala račun koji je dobila na jednoj plaži u Hrvatskoj: Ovo je cijena kave
