KAD GOLMAN HAJDUKA NAPIŠE KAZALIŠNI HIT
Histrionski dom, Gavella, Vidra (studeni 2024.) Protekli vikend protekao je u jurnjavama i potjerama.
Kako moj prijatelj Šagi iz Zeline duhovito veli: – To su dani kad sljedbenici svetog Mihovila ganjaju sljedbenike svetog Martina.
Kraće: policija pijance. Dani su to kad vino postaje punoljetno. Kad se peku kesteni. Papaju guskice. I gemišteci hitaju v gubčeke.
Kako bi eskiviral sva moguća krštenja mošta na koja sam pozvan, odlučim provesti martinjske jubileje u teatrima.
Bobijeve dane nadahnutim govorom otvorio je histrionski vrač Zlatko Vitez. Zvan Zverina.
A ekipa je odlično zarolala i zapopevala “Oko jedne hiže”.
Nakon premijere šapnu mi autor komedije Nino Škrabe:
– To ti je moja 19. predstava u Histrionima. Kak na leto ideju moje “Muke po Iveku”, na Opatovini bum i ja proslavil jubilarku.
Čestitam Mariji Borić-Jerneić, razočaran što nije donesla svoju čuvenu bučnicu.
– Štela sam, ali sam zaspala i nis stigla.
Isprika uvažena.
Zagrlim i Ančicu Dobrić, koju bi još uvijek “rad okrenuli” mladi dečki, ali redatelj Balenović joj uvalio ulogu stare babe.
Odlična je, kao i Zlatko Ožbolt, koji se topio u zagrljaju svoje mlađahne djevojke. Ma svi su “Oko jedne hiže” bili super.
A meni se cijelo vrijeme rugala nekakva dosadna viroza pa sam brzo odmaglio u Čakovečku pod toplu tuhicu.
Svratio sam u Frankopansku, gdje traju Gavelline večeri.
Provirim u foaje, u kojem Barbara Nola recitira zanimljive stihove.
Brzo skužim da Jelena Miholjević promovira svoju knjigu poezije.
Moram priznati lijepo zvuče stihovi moje drage komšinice.
Potiho odlazim, a stiže Lela Margetić s crvenom ružom za kćer Jelenu.
U rasprodanom Histrionskom domu na Bobijevim danima Ljubo Kerekeš glumi zagorskog Jamesa Bonda. Iliti balkanskog špijuna.
U dilemi ipak prihvatim poziv Matka Elezovića i taj dan odlutam do Vidre. Na 100. izvedbu “Udavače”.
– Publika tu moju komediju obožava – pohvali mi se Matko.
I stvarno, Jan Kerekeš, Matkova kći Matea i Erna Rudnički luduju na sceni. Da ti pamet stane.
U dvorani 95% žena vrišti od smijeha. I postaju dio predstave. Prave udavače.
Malo ih zna da je pisac Elezović bio golman Hajduka.
– Bio san na branki bilih ka junior i pionir. Uglavnom rezerva Simuniću, a s nama su igrali Šurjak, Mužinić…
Hajduk i dalje živi vječno. Doduše, 20 godina na aparatima. A Matko se posvetio pisanju komedija.
Smijeh i dug, dug aplauz na jubilarki dokaz su da to radi sjajno.
Svoje oduševljenje nisu skrivali glumci Igor Kovač i Robert Kurbaša.
– Predstava je sjajna. Dizalica! – rekoše mi na domjenku.
”Udavačama” je moj vinski predah okončan. Nasmijao sam se do suza. Izgubio tako puno tekućine. Koju treba pod hitno nadoknaditi.
Treba probati paletu mladih vina. A ja i dalje na crnom.
Koje ljenčari puno duže od bijelog.
Ali ako nestrpljivi Zagorci jedeju grožđe, onda morem i ja spiti mlado crno. Zar ne?
ZAŠTO KUSTURICA NIJE PRIMIO SVOJU PRVU PALMU
Stari kotač (studeni 2024.)
Pozvati Sarajliju na zagrebačke ćevape, za to treba imati manjak pameti. Ali treba imati muda.
Jer taj u kolekciji ima Hodžića, Ferhatovića… Baščaršiju da ne spominjem. Pa one banjolučke. U pločicama. I ja ti hrabro predložim Pavlu Pavloviću:
– Vodim te kod Šituma u Stari kotač na pljeskavicu i juneće ćevape sa sirom.
Pavle me čudno pogleda i pristane na kulinarsku avanturu uz vrhunski roštilj. On udara po bijelom. A ja – zna se.
Nahvali legendarni Sarajlija ove naše, ponajbolje, ćevape. Gutljaj po gutljaj. Riječ po riječ. Odosmo u prapovijest.
– Pavle, ti sigurno znaš zašto Emir Kusturica nije u Cannesu primio Zlatnu palmu za “Oca na službenom putu”?
– Neš vjerovat. Obećao je jednom jaranu u Sarajevu pomoći promijeniti parkete u stanu. U Cannes je otišao jedan član filmske ekipe koji nije znao beknuti ni jedan jezik osim našeg.
– I što je rekao kad mu je Miloš Forman uručio palmu?
– Naučili ga nabrzaka da kaže “Merci beaucoup” i ništa više.
Drugu svoju palmu primio je Kusturica sam. Iz ruku Sharon Stone.
Sjetismo se i rahmetli Abdulaha Sidrana. Nije bio visok. Ali je bio velik.
– Naljutio se kad sam mu rekao da ga je lakše prekoračiti nego zagrliti – smije se Pajo.
– Bili ste dobri jarani?
– Jednom smo u Parizu dijelili sobu u luksuznom hotelu. Vratim ti se ja kasno noću, a Sidran spava ispred vrata naše sobe. Budim ga, a on mi kaže kako nije znao otključati vrata karticom. Inače ti je Abdulah bolje hodao na rukama nego na nogama.
Prisjetismo se i zajedničkog prijatelja Keme Mujičića. Pričam Pavlu da nema grob jer je svoje mrtvo tijelo darovao medicinskom faksu. Da ga studenti sjeckaju. I uče se.
Bio je pravi boem. Fakin i genije života. U nastavku Pajo opet nahvali ćevape i vino. Sutradan mi se javi s koncerta svojih starih prijatelja Fosila.
– Atmosfera je sjajna. Šteta da nisi tu. Svi pjevaju sa Sanjom, Marinkom i Zecom.
Dok uništavam virozu u toplom brlogu, zove me i prijatelj Zvonimir Sunara Suki.
– Klapa Intrade 7., 8. i 9. prosinca ima koncerte u Zagrebu. Sad mi baš rekoše kako je ostala još jedna jedina ulaznica.
Opet će Suki zapjevati s klapom “Croatio, iz duše te ljubim”.
Iz koncerta u koncert piva sve bolje.
Možda postane i stalni član klape. Možda zamijeni i Tomu Bralića.
Kad je Suki u pitanju, sve je moguće.
LEPA BRENA SMRZNULA SE NA PRVOM KONCERTU U ZAGREBU
Šorc, Bicko… (studeni 2024.)
Konačno sam svratio i u Šorc. Kultni kafić u kojem gazduje Zoran Drmiš. Kapetan Luki Modriću u Zrinskom.
Sjedim u društvu s trenerom hrvačke repke Antonom Đokom. Koji baš i nije veliki optimist kad su u pitanju očekivane medalje za Marka Milanovića, predsjednikova sina.
– Iz iskustva znam da teškaši u hrvačkom sportu sazrijevaju kasnije. Zato je iluzorno od Marka na SP-u i OI očekivati medalju.
Kraj Šorca su i malonogometni tereni.
– Trenutno se igra kup Slavonaca – reče gazda Drmiš.
Ma, neka nam sporta.
Prijatelj Branko i ja krenusmo laganini put stare Karlovačke. Prema Bicku.
Svi pričaju o moćnim filekama. A tu sam najslabiji.
Eto nas brzo u restoranu. Stiže konobar.
– Mi bi fileke.
– Nema!
– E, moj Bicko, ne bumo tak brzo zapalili prema Staroj Karlovačkoj.
I kad stigoh u Špišićevu republiku, kraj streljane iza placa javi mi se prijatelj Ante Vrdoljak.
– Pratiš li ti kako je Lepa Brena rasprodala pet Arena?
– Pratim.
– A znaš li gdje je imala svoj prvi koncert u našem gradu?
– Ne!
– Zvao me Vladimir Cvetković s Tašmajdana i ponudio gostovanje Lepe Brene. Bio sam tada direktor Doma sportova i moram priznati da za nju nikad nisam čuo. Cvele mi je garantirao da će napuniti našu Ledenu dvoranu uz obećanje da će sam refundirati svaku kartu koja se ne proda.
– I?
– Sve krcato. Ali Lepoj Breni baš i nije bilo ugodno. Nije imala blage da je ispod parketa led. Zato smo je i prozvali Ledenom dvoranom. Brena je obukla ljetne sandalice i laganu obleku. Smrznula se skroz naskroz.
A onaj drugi koncert, kad je Brena već bila planetarno “lepa”, pamtit ću vječno.
– Ante, sjećaš li se kad su pred koncert dojavili da je u dvorani bomba?
– Skoro smo otkazali rasprodan koncert – prisjeti se Vrdoljak.
– Brenin menadžer bio je sretan što u blizini nije bilo novinara, a ti mu prstom pokazao prema meni.
Pamti Ante jer mi je tada menadžer Raka obećao da će mi Brena zapjevati na nekoj od mojih fešti.
Uz obećanje da ništa neću pisati o bombi. Razmišljao sam.
Zašto bih ljudima upropastio turneju. Jer nakon Zagreba slijedio je niz koncerata.
Bomba u novinama bila bi prava bomba.
Za sve osim za Brenu, Raku i njihov bend.
A što se one obećane pjesme tiče, nek je otpjeva našim zajedničkim prijateljima Vesni i Tihomiru u Taču.
Njenu omiljenom zagrebačkom restoranu.
