Najpoznatiji hrvatski šansonijer Zvonko Špišić preminuo je danas u 81. godini u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.
Zvonko Špišić rodio se 26. veljače 1937. godine u Zagrebu. Glazbom se profesionalno počeo baviti od 1958. godine. Glazbenu školu nije završio već je samouk. Objavio je više od 320 skladbi te je za svoj rad primio šezdesetak domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.
U glazbenom opusu najpoznatije su mu skladbe koje se vežu uz Zagreb poput "Zagrebačke španciracije", "Grič u suncu, Grič u seni", "Trešnjevačka balada", "Zagrebačko ljeto", "Zagreb i ja", "Zakaj volim Zagreb", "Od Selske do vječnosti", "Tango argentino", "Trešnjevački plac", "Stari dečki", "Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz" i mnoge druge. Od 1979. do 1980. bio je potpredsjednik, od 1980. do 1984. predsjednik, a od 1984. do 1988. tajnik Hrvatskog društva skladatelja.
Zvonko Špišić, po broju izvedenih pjesama i nagrada, prvi je na festivalima u Zagrebu i Krapini, a po broju nagrada treći u Splitu.
U svojoj karijeri bio je na mnogim funkcijama pa je tako od 1979. do 1980. bio potpredsjednik, od 1980. do 1984. predsjednik te od 1984. do 1988. godine tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Sedam godina u dva mandata bio je predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske. Direktor zagrebačkog festivala zabavne glazbe bio je 1980., 1981. i 1987. godine. Od 1972. do 1976. godine bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, te je od 1982. do 1986. godine bio odbornik u Skupštini grada Zagreba.
Osim brojnih skladbi koje se povezuju s Gradom Zagrebom, Zvonko Špišić napisao je i niz mediteranskih skladbi, među kojima su "Šjor Perina", "Barbara", "Konoba kod dva ferala", "Barkarole, barkarole", "Materina spara", "Bog nek ti pozlati ruke", "Zvona moga grada" i mnoge druge. U suradnji s Dragom Britvićem i Vice Vukovom kao interpretatorom, napisao je skladbe "Plavi putevi", "Na kraju ljeta", "Zadnji trabakul", "Zeleni se ruzmarin", "Dobra večer uzorita", "Adio mala", "Zasvirat će jedna mandolina", "Mom ćaći", "Tri su puta zvonile gitare", "Plima" i mnogih drugih. Također je napisao mnoga scenska djela, djela za zbor te brojne šansone od kojih su neke "Kockar", "Bicikl", "Milioner" i mnoge druge.
Kao likovni umjetnik priredio je 18 samostalnih i veliki broj skupnih izložbi. Objavio je tri knjige s tekstovima svojih pjesama, od kojih mnogi pripadaju antologiji hrvatske lirike.
Špišić je posljednji koncert održao još 2000. godine, i tada je proslavio 40 godina na sceni. Posljednjih godina živio je povučeno u svojoj kući na Trešnjevci.
– Rodio sam se u ovoj kući i ovdje živim čitav svoj život. Živim za Trešnjevku, a i za Zagreb, i sve to vidi se po mojim pjesmama. Kad sam pisao o njima, to su bila više ljubavna pisma, manje pjesme. Sama Balada nastajala je čak devet godina. Imao sam naziv pjesme i jedva sam našao nekog tko će mi napisati baš ono što sam želio. Veliki pjesnik Drago Britvić napravio je to nakon četiri godine, a onda je pjesma još pet godina stajala u ladicama radiopostaja. Tek kad se počela puštati na radiju u Ljubljani, prepoznali su je i u Zagrebu. Nakon toga Balada je postala slavna, zvali su me u Sarajevo, Beograd, ali i u sve ostale gradove Europe samo da pjevam o Trešnjevci, i to uvijek u pratnji velikih orkestara. I u Zagrebu sam nastupao baš svuda. Doduše, nisam u onom "zlatnom" toaletu na Trgu – rekao je u intervjuu za Večernji list prije tri godine.
odlične melodije, odlični tekstovi o Zagrebu, upravo ono što Zagreb čini Zagrebom, a Špišić je Zagrebu ono što je Frank Sinatra New Yorku - za zagrebački štih! počivao u miru