Prije 25 godina, 1998. objavljen je posljednji album "starih" Majki "Put do srca sunca". Upravo je izašao i na vinilu, kako i dolikuje pravom albumu objavljenom u vremenu dominacije CD formata. Radilo se o važnom albumu koji je, u retrospektivi gledano, utjecao na domaću scenu i više nego prethodni "Vrijeme je da se krene". Dapače, nova epizoda Majki tada je presudno utjecala i na Ivicu Račana i na Parni valjak, koji je kasnije retro-koncertima u Studentskom centru krenuo putem novog tradicionalizma Majki, proširio zvučnu sliku, snimio odličan album "Zastave" i skupa s Majkama i Gibom svirao na turneji "Činim pravu stvar", kojom su zazivali političke promjene i demokratizaciju u Hrvatskoj, nakon čega je na vlast došao SDP.
SDP je, kako vidimo, u međuvremenu skoro pa propao, ali Majke su ostale, a to vrijeme, kao i veliki koncert u Domu sportova 2000., ostaje zapisano kao možda posljednji važan politički iskorak domaće rock scene. Nakon albuma "Put do srca sunca" Majke su se razišle, a Goran Bare krenuo u samostalnu karijeru s pratećim Plaćenicima na albumu "Izgubljen i nađen". Podsjetimo se, u tih par godina poslije albuma "Vrijeme je da se krene" Majke su postale najveći domaći rock sastav devedesetih koji je punio Dom sportova, a promijenjenu poziciju reflektirao je i tadašnji album "Put do srca sunca", nastao u okolnostima osvjedočenog prethodnog uspjeha postignutog u sinergiji s projektima poput diskografske etikete Jabukaton, ili koncerata Fijubriju i Zagreb gori na kojima se okupljalo po par tisuća ljudi.
Sjajan album koji je Dancing Bear nedavno prvi put objavio na vinilu nije sadržavao isti naboj kao prethodnik "Vrijeme je da se krene", ali je uspio u nečemu puno težem: pokazati zrelu grupu koja je i "u normali", nakon prethodnog proboja u srednju struju domaće scene, postigla impresivne rezultate i dokazala da za inspiraciju nije prijeko potrebna prekomjerna doza "ludila".
Drugim riječima, Baretove mogućnosti bile su jednake i u "trijeznim vremenima", a izostanak bilo kakve autorske šok-terapije sasvim je jasno dokazao da smo imali posla s jednim od najuzbudljivijih domaćih autora koji je upravo na tada novom albumu Majki napravio najveći iskorak. Drugim riječima, pouzdani svirački zvučni zid bio je očekivan, a pod Denykenovom producentskom palicom napredak je bio najprimjetljiviji utoliko što se sviračka lekcija s albuma "Vrijeme je da se krene" ovaj put pokazala kao definitivno i s lakoćom usvojeno gradivo. Denyken je prošli tjedan dobio Rock&Off nagradu za životno djelo, a albumi poput "Put do srca sunca" bili su redoviti pokazni materijali o tome kako je sjajan producent iz svojih pulena uspijevao izvući najviše.
Bare je tada uspio u skoro nemogućem: zaštitni pjevački znakovi su ostali, ali im je pridodao superiorne vokalne interpretacije čovjeka koji je pomirio zanat i inspiraciju na najbolji način. Posebna priča bili su izvrsni tekstovi, jedan od najprivlačnijih dijelova albuma "Put do srca sunca", rječiti i izravni, ali ipak s nekom dodatnom, neuhvatljivom pjesničkom dimenzijom.
Kad smo već kod zanata, valja reći da se radilo o prvom pravom mainstream albumu Majki, što nije bilo neočekivano nakon opće prihvaćenosti "Vrijeme je da se krene", možda najznačajnijeg rock albuma hrvatske diskografije devedesetih, koji je na domaćem tržištu ostavio trag poput Nirvaninog "Neverminda" globalno. Tako je zapravo trebala zvučati domaća srednja rock struja, ili tradicionalni rock preveden na naš jezik, dok su povremene aranžmanske sličnosti s Parnim valjkom (kao gosti pojavili su Bero na klavijaturama, Preksi na basu i Hrvoje Rupčić iz Cubisma na udaraljkama), pokazivale i kako bi mogao zvučati Parni valjak u ponešto drugačijem izdanju.
Korak dalje koji je donio "Put do srca sunca" prije svega je bilo proširivanje zvučne slike dotadašnjih Majki. Uvođenje duhača, Hammond orgulja, udaraljki i pedal-steel gitare odličnog Davora Rodika, izvrsno izdiferencirani Denykenovom produkcijom, bili su ključ za novi svirački pristup Majki, pogotovo u pjesmama s najviše promjena, izvrsnim "Grad izgubljenih duša", prvom singleu "Daj mi" i "Rođenju". Ali, Majke su još uvijek bile podjednako uvjerljive kada su "režale", a zapaljiva doza nesputanog rock'n'rolla najbolje rezultate pobrala je baš u najljućim pjesmama, izvanserijskim "Otkud sada ti", "Jumbo idiot" i "Ša-na-na".
Kada je bio u najboljoj formi, Bare (autor svih tekstova) čak i u općim mjestima poput "Snaga istine, snaga ljubavi" ili "Opstani" (koja je bila poput prerađene "Angel Of Harlem" od U2), spašavao je prosječniji rif-učinak Zorana Čalića, autora cjelokupne glazbe. Ako je prethodni koncertni album Majki "Život uživo" statusno bio usporediv s "Get Yer Ya-Ya's Out" Rolling Stonesa, "Put do srca sunca" bio je njihov "Sticky Fingers". Ne samo zbog pasaža udaraljki koje su u srednjem dijelu "Ša-na-na/Molitva suncu" podsjećale na sličan zahvat Stonesa u "Can You Hear Me Knocking". Usporedba se mogla održati i zbog slične sviračke raznovrsnosti oba albuma, ali i podjednakog omjera stare sviračke strasti i nove svijesti o promijenjenom, novostečenom statusu Majki, kao i nekada Rolling Stonesa.
Zapravo se radilo o smjeni ranijeg "romantičnog" stanja svijesti pozicijom profesionalaca, ali onih koji još uvijek rade "sa srcem". Tadašnje namjere Majki efektno je objašnjavao i ovitak albuma (dizajneri Božesačuvaj), s fotografijama novorođenčadi na prvim stranicama (autor Damil Kalogjera) i sivim skulpturama staraca unutar ovitka, kao i nazivi uvodne i završne pjesme albuma, "Grešnik/Rođenje". Kraće rečeno, Majke su te 1998. bile ponovno rođeni grešnici.
U retrospektivi, izgleda da je promijenjena statusna pozicija Majki izazvala neke kratke spojeve i bila razlogom za kasnije osipanje članstva grupe, inspiracije i volje za nastavkom zajedničke misije. Posljednji album majki "Put do srca sunca" reflektirao je nastanak u vrijeme stečenog uspjeha, a prvi Baretov samostalni album "Izgubljen i nađen" već je tada zapravo bio zacrtan tim radom Majki. Iznenađenje zato nije bilo preveliko, samo je bilo izvedeno pažljivije i dosljednije, jer se usmjerenje prema blues-rocku sedamdesetih ili countryju, kao i dovođenje drugih instrumentalista, moglo pronaći još na albumu "Put do srca sunca".
Snimljen u produkciji Nenada Zubaka - praktično člana Parnog valjka na miks pultu i jednog od najboljih domaćih ton-majstora - uživo u prostoru (praznog) kluba Sax, "Izgubljen i nađen" iz 2001. osvojio je nagrade Porin u kategorijama najboljeg albuma godine, rock albuma godine i najbolje izvedbe grupe s vokalom. Bio je to definitivan uspjeh Gorana Bareta i dokaz da je mogao bez Majki, ali ne i bez Plaćenika. I oni će ga nešto kasnije napustiti, a Majke se vratiti, a sve skupa govori o važnom razdoblju jednog od najznačajnijih bendova i autora od devedesetih naovamo.
Najbolje je tek uslijedilo, izuzmemo li skeč kad su Bareta 2006. napustili prateći muzičari iz Plaćenika, popodne prije koncerta u kazalištu Vidra, jer više nisu mogli trpjeti hirove glavne zvijezde. Pa je Bare nakon raspada Majki opet ostao sam i izašao na pozornicu Vidre sam, s akustičnom gitarom i pokojnim Markom Križanom na saksofonu, te odradio jedan od najčudnijih nastupa u povijesti domaćeg rocka. Tko je to gledao uživo, a bila je puna Vidra, svjedočio je povijesti.
Par mjeseci prije Bare je s Plaćenicima i Pips Chips & Videoclips nastupio na koncertu "Diler je killer" u maloj dvorani Doma sportova, koji je MUP organizirao kao medijsku akciju protiv raspačavanja štetnih supstanci po hrvatskim gradovima. Šteta da Bare nije nastupio i na tadašnjem koncertu organiziranom uz izložbu Andyja Warhola "I'm Waiting For My Man" u Tvornici - gdje je, kako je bilo planirano, trebao izvesti Lou Reedovu pjesmu "Heroin" - što bi ukupan učinak na pozornici, tematski vezan uz opojne supstance, učinilo još više zaokruženim prilogom licu i naličju narkotika kao inspiracije u rock glazbi.
Uzevši u obzir i rubriku u jednim dnevnim novinama, gdje je netko tadašnjem ministru unutarnjih poslova Šimi Lučinu predložio da pita Bareta tko mu je bio diler "zadnjih deset godina", očito je da MUP nije mogao pronaći boljeg manekena za anti-narko kampanju usmjerenu mladoj populaciji. Šalu na stranu, znamo li da je Bare tada bio u fazi kad je samoinicijativno rekao zbogom opijatima, a nakon toga bio u stanju potpisati možda najbolju glazbu u karijeri, može ga se smatrati javnim dokazom da unutarnje i vanjsko "čišćenje" ima smisla.
VIDEO Više od 60 godina Ćiro je bio vjeran i odan svojoj Zdenki koju je upoznao kad je bila maturantica
