Vijest o smrt urednika i novinara Mislava Bage, koji je preminuo u 49. godini rastužila je mnoge. Cijenjeni novinar vješto se hvatao u koštac s političarima i godinama je brojnim gledateljima bio omiljeno lice na televiziji. Ipak, jedan od prvih intervjua dao je tek 2003. za Večernji list, našoj novinarki Boženi Matijević. Taj intervju iz naše arhive donosimo vam u cijelosti.
Gotovo svaki dan može ga se čuti, a često i one udarne minute Dnevnika, obično su rezervirane za njega, točnije, za domaću politiku. No kako je on po Saboru i Vladi, na televiziji političare i Mislava Bagu dobivamo "u paketu". Ipak, ako se pokušate sjetiti jeste li ikada razmišljanja HTV ova izvjestitelja pročitali u novinama, zaključit ćete da niste. I nećete pogriješi ti, jer je u osam godina rada na televiziji Bago odbijao odgovarati na novinarska pitanja upućena njemu.
Zašto ste zazirali od intervjua?
- Zato jer mislim kako mi novinari nismo za naslov nice. Naš je posao prenosi ti vijesti i biti na mjestima na kojima ostali ljudi nisu.
Naprosto, novinarstvo ne doživljavam kao zabavu. Pogotovo to nije Informativni program. Motiv mi je ne raditi od sebe spektakl.
Što je presudilo da ste se ipak predomislili pa mi sad razgovaramo?
- Dugo ste me nagovarali pa sam popustio.
Svi se slažu kako puno radite. Znači, kvantitet je neupitan. Događa li se da sami sebi predbacujete kvalitetu?
- Uvijek se držim rečenice: "Svaki prilog radi kao da ti je posljednji, kao da se njime opraštaš od novinarstva". Sto se kvantiteta. tiče, tako se poklopilo pa se dosta radi. Najbitnije je ipak da na moj rad nije bilo pritužbi.
Koja vam se pritužba i koja pohvala posebno urezala u pamćenje?
- Ponajprije, dobro je da svatko čuje i pohvalu i kritiku, ali mora se čuvati da ne postane njihov rob, jer to onda može prouzročiti velik problem koji vas počne kočiti. Najviše mi znače pohvale starijih uvaženih kolega kao i cehovska nagrada koju sam dobio 1998. godine. Moram priznati mi smo novinari dosta tašti pa nam zna biti teško izreći pohvalu kolegi. Stoga je ona, kad je ipak izgovorena značajnija, A kritika, kritika kritikaaaaa...? Pa, Branko Lentić, kojeg beskrajno cijenim na početku mog novinarskog rada rekao mi je: "Stani ,alo! Nemoj svaštariti! Opredijeli se za nešto i dobro radi samo to." Te njegove riječi bile su presudne da se odlučim za ovo što sad radim.
Jeste li se već zamorili od političkog izvještavanja?
- Kad to više neću voljeti raditi radije ću otići iz novinarstva, nego biti čangrizav i frustriran novinar.
Budući da ste stalno uz političare, što uzrokuje nastajanje prisnijih odnosa, koliko se može biti kritičan prema njima?
- I oni su ljudi kao i mi. Nisu bezgrešni, imaju svojih trauma, briga i problema. No razmak uvijek mora biti. Treba znati do koje se granice može ići kako taj privatan odnos ne bi prevagnuo nad profesionalnim. Privatno se s njima ne družim. Kao što sam ja primo ran tijekom dana gleda ti njih, tako i oni moraju gledati mene.
Je li se dogodilo da vam je netko od njih ikada toliko zamjerio vaš izvještaj da vam je dani- ma poslije odbijao dati izjavu, što vam je otežavalo normalno obavljanje posla?
- Bilo je nekoliko takvih ljudi. Ali kako političarima više trebaju novinari, nego novinarima političari, onda oni prije dođu i kleknu dajući izjavu, nego što bih se ja njima ispričao. Jer, ako me netko neopravdano izvrijeđa, ne ponizujem se baš tako lako da trčim za njim i molim ga za neki komentar.
A mole li vas oni da nešto ipak ne objavite?
- Da. Nikada ne bih htio biti novinarski lešinar i objavljivati nešto što ima veze s nečijom privatnošću. Pratim politiku, a tračevi me ne zanimaju. Tko s kime spava ili tko je kome ljubavnik ili ljubavnica, s time se ne bih bavio.
U Saboru je kao zastupnik vaš bivši kolega Ivo Lončar. Biste li krenuli njegovim stopama?
- Nikad ne znaš kuda će te život odnijeti. Možda to jed-nom i bude politika, zašto ne obrnuto. No kao odmak ne? Ipak, trenutačno sam zadovoljan novinarskim poslom.
Svojedobno vam je jedan političar priskočio odjećom u pomoć. Što se dogodilo?
- U ovom našom poslu svaki tom. se dan mora biti spreman na iznenadno uživo javljanje u program. Jednom sam očekivao ležerniji ritam pa sam se tako i odjenuo, no dogodi lo se da sam se morao uključiti u Dnevnik, a nisam imao sako. U pravom trenutku naišao je Zlatko Kramarić posudio mi gornji dio svoga odijela i spasio da ne ispad ne kao da se javljam s placa a ne iz Sabora.
Nedavno ste uređivali i vodili "Krupni plan". Nakon silnog trčanja od Sabora, Vlade do HTV-ai natrag, poželite li se češ će takve studijske forme?
- Nije ni to lako. Treba se dobro pripremiti i držati sve konce u rukama da ne ispadne kako ste ljude posjeli u studio i pustili da nekontrolirano pričaju. To vam je kao da imate nekoliko razuzdanih konja koji moraju ići tamo kuda vi hoćete, a od ovoga što već godinama emisije bio loš. No kao odmak od ovoga što već godinama radim ne bi taj studijski tip emisije bio loš. Stvar je to šefova.
Netko vas je zbog te emisije proglasio neotkrivenim filmskim talentom.
- Onda neka taj netko kasetu pošalje Spielbergu pa ćemo vidjeti.
