Za nekoga tko je krenuo u vrijeme novog vala ništa čudno; Zoran Predin ove godine slavi 40 godina karijere te je upravo dovršio snimanje svog 40. albuma “Zoran pjeva Arsena”. Predin upravo predstavlja i svoju petu knjigu “Glavom kroz zid”, a u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 7. ožujka održat će retrospektivni koncert na kojem će uz njega i Lačni Franz – u električnom i akustičnom izdanju – nastupiti i Django Group Damira Kukuruzovića, Matija Dedić te Anja Rupel iz nekadašnjeg Videosexa.
No, za nekoga tko je krenuo u doba glorificiranoga novog vala, Zoran Predin pokazao je daleko veću trajnost i “otpornost” od mnogih suvremenika i putem se bavio s mnogo različitih žanrova, zbog čega je i danas aktivan, aktualan i nadasve zanimljiv autor s nekoliko usporednih glazbenih i književnih karijera.
Ideja da sami snimite pjesme Arsena Dedića, svojeg prijatelja i kolege, postoji već dugo?
– Kad je Matija snimio sjajan album “Matija svira Arsena”, prva tajna želja bila je da dobijem zeleno svjetlo za idući projekt, znači tko će pjevati Arsena. Ideja da se naprave gipsy swing aranžmani došla je negdje krajem prošlog ljeta. Tu ideju trebalo je prebaciti iz moje glave u prste Damira Kukuruzovića i Brune Urlića, da ja svojim literarnim opisivanjem uspijem uživo na probama tu ideju realizirati s njima. Odabrao sam 12 različitih ritmova i 12 pjesama, šest megahitova i šest zaboravljenih pjesama. Napravio sam album, jer ako uzmeš samo hitove, radiš kompilaciju, a ja sam priču htio dramaturški zaokružiti i pokazati da je dobra pjesma dobra bez obzira na žanr. Samo moraš biti pažljiv prema njoj. Danas sam izmislio novi termin za ono što radimo; mi zapravo snimamo “nove originale” pjesama koje generacije ljudi znaju po jednim bojama, a mi smo ih sad snimili s novim bojama i mirisima.
Za razliku od obrada pjesama ljudi koji se ne poznaju, vi ste s Arsenom bili bliski, kao i s Matijom, pa je i odgovornost tim veća?
– To znači da je Matija imao povjerenje u mene i znao je da neću upropastiti stvar, nego da ću je nadgraditi, što mi je veliki kompliment. Napisao mi je SMS poslije snimanja, da je bilo super. Matija sudjeluje u četiri pjesme, svaka suradnja s njim na visokom je nivou, tamo nema zaje..., nema fušanja.
Kako je zamišljen koncert u Lisinskom 7. ožujka kojim obilježavate 40 godina rada?
– Slovenski redatelj Slobodan Maksimović snima film o meni. Zamolio me da napravim nekakvu priču o životu, “kičmu” po datumima, što sam sve radio. Otprilike 14 dana uz Barbarinu pomoć izrađivao sam taj “timeline”. Osamdesete i kasne sedamdesete nemaju internetsko pokriće, tako da su me spasili mamini stari odresci novina. Jedan dan nazvao me i rekao: “Zorane, ti nemaš materijal za film, ti imaš materijal za seriju” (smijeh). Isti takav problem imao sam i za koncert. Kad bih htio predstaviti sve, trebao bih napraviti četiri koncerta, ali odabrao sam najbitnije pa imam Lačni Franz, akustični Lačni Franz s kojim mogu neke pjesme predstaviti na drukčiji način, tu su, naravno, i “Tragovi u sjeti” s Matijom Dedićem i Django Group Damira Kukuruzovića. Kao jagoda na torti dolazi nam Anja Rupel iz nekadašnjeg Videosexa, s Lačnim Franzom izvest ćemo njezine stare pjesme na novi način. Bit će to jedan izlet od kraja sedamdesetih pa sve do danas.
Nedavno ste na Facebooku objavili fotografije Franza iz 1981. s koncerta u zagrebačkom Lapidariju, tada sam vas gledao prvi put. Videosex je došao ubrzo iza vas?
– Surađivali smo od početka Videosexa, oni su prema mojoj ideji snimili svoje verzije slovenskih popevki, a s Anjom smo se susretali početkom osamdesetih na raznim koncertima. Kad god bi se radile ondašnje svirke po republičkom ključu, iz Slovenije bi obično dolazili Videosex i Lačni Franz. Dvadesetak godina nismo bili zajedno na sceni, ali Anja je ostala ista, i glas i šarm. Ja sam to otvoreno govorio i tada, da je pola bivše države bilo zaljubljeno u nju. Nedavno u emisiji “A strana” to su priznali i Loša i Kalember. Uvijek sam s njom bio odličan prijatelj pa sam uživao sa strane gledati svoje kolege kako se muče u njezinoj prisutnosti. Slično je bio s Magi iz EKV-a, samo su u nju više bili zaljubljeni rock-kritičari nego glazbenici (smijeh).
Uskoro vam izlazi nova knjiga, što nije čudno za ovako pismenog autora. Što sadrži i kakav je koncept?
– “Glavom kroz zid” peta mi je knjiga, druga knjiga priča, a imao sam i tri zbirke uglazbljenih tekstova. Prošla, “Druga žena u haremu”, bila je više anegdotalna, dnevnici i putopisi, slovenski naslov druge te knjige bio je “Dno nema dna”. Ovu novu prevela je Jagna Pogačnik, a Seid Serdarević iz Frakture redakcijski je promijenio i osmislio drukčiji akcent priča i odlučio objaviti knjigu s naslovom “Glavom kroz zid”. Zagrebačka je promocija u ZKM-u 4. veljače. To mi je veliki kompliment, da takva velika izdavačka kuća odluči da je to okej i na nivou. Zapravo je riječ o kratkim romančićima. Promocija će biti drukčija nego što se to obično radi, imat ćemo goste, prijatelje, a uvodnu riječ napisao je Miljenko Jergović. Knjiga ima najbolje moguće roditelje da stane na svoje noge i krene u “lov” za tvojom knjigom o Štuliću, možda je neću uloviti nakladom, ali ću se truditi (smijeh).
Kako doživljavate razliku između pisanja pjesama i pjevanih tekstova i proze, gdje je razlika? Tim više što pišete i na slovenskom i na hrvatskom jeziku?
– Pisanje kratkih priča nastalo je zbog pisanja tekstova pjesama jer, kad pišeš pjesme, ne samo da si rob ritma, melodije i aranžmana, nego imaš određenu količinu riječi kojom moraš reći bit. Moraš slati kratku poruku, moraš s malo riječi toliko toga kazati. Kratka priča ima više prostora, sve ono što u tekstu propustiš ovdje možeš zapisati. S druge strane, ima iste zakonitosti kao roman. I u kratkoj priči imamo uvod, zaplet, kulminaciju, rasplet i kraj. Iz svega ovoga, naravno, slijedi da ja zapravo treniram za roman, tu sam dobro shvatio što smijem, što ne smijem, gdje sam tanak. Ono što me najviše uzbudilo je što u prijevodu ova knjiga dobiva drukčije akcente, to je vrlo teško objasniti ako ne znate oba jezika, slovenski i hrvatski. Čitaoci će ovdje doživjeti nešto što u slovenskom izdanju nisu. To me podsjeća na jednu priču iz knjige koja je namjerno ostavljena otvorena, bez kraja.
Nije lako raditi na stranom jeziku, a vi to radite odlično iako vam je hrvatski zapravo bio strani jezik. Nama ovdje čini se da ste jednako dobri i na “domaćem”, slovenskom, i na hrvatskom, dapače, publika koji put viče da hoće čuti slovensku verziju neke pjesme. Doživljavate li to kao dva identiteta kad radite, možete li u oba slučaja reći sve što hoćete?
– To su zapravo dva originala, ali u posljednjih nekoliko godina za iste pjesme ne pišem iste tekstove, već sasvim drugi sadržaj, druge riječi. U jednom jeziku uz neku melodiju ide neka priča, a u drugom jeziku različita. Pišući na hrvatskom otkrio sam u sebi Zorana kojeg na slovenskom nema. Vrlo je teško to objasniti, ali puno sam hrabriji, opušteniji, pa i drskiji u nekim temama kad pišem na hrvatskom. Slobodniji, jer se usudim prihvatiti temu s kojom bi na slovenskom možda imao problema. Pogotovo što se tiče pjevanja, slovenski jezik ima neke svoje unutarnje rime, a tekst koji se može dobro pjevati dosta je teško napisati. Tu je hrvatski nekako “ljubazniji”, kao i engleski. Jedan je razlog i u tome što neke stvari puno lakše izgovoriš ako ih ne izgovaraš na materinskom jeziku, slobodniji si. Zato mnogi klinci danas od početka pjevaju na engleskom jeziku. Engleski je jezik žanra, čini se da sve nekako bolje zvuči, neke riječi automatski su dio glazbe i čim ih upotrijebiš, to je rock, ili blues...
Nedavno ste ponovno dobili unuče, mnogi ne znaju da imate četiri sina i jednu kćer, četiri unuke i jednog unuka?
– To su sve moje olimpijske medalje, ima nas puno i to su veliki stolovi, veliki lonci, puno sarme za Novu godinu. Ponekad netko dođe sa strane i uživa u tome, predivno je imati veliku obitelj. Bude li svako od moje djece imalo barem dvoje djece, čeka me još pet unuka, znači sad smo tek na dvije trećine puta. Jučer sam u TV intervjuu priznao da me ne zovu deda, nego Zoran, a kad Zoran čita priču za laku noć, odmah zaspu. Ja malo sporije čitam, na trećoj stranici zaspu oni, a malo kasnije i ja (smijeh).
Kad ih gledate, koje razlike primjećujete u odrastanju nekad i danas?
– Problem je što je današnjim klincima uskraćeno biti mlad, nemaju vremena biti “neodgovorno mladi” kakvi smo mi mogli biti. Mi smo mogli luftati ili lutati godinu, dvije, na studiju, nismo bili kažnjeni zbog toga, doživjeli smo tu mladost u punom zamahu. Današnji klinci više nemaju toga, oni već u osnovnoj školi razmišljaju o poslu, hoće li imati vlastiti stan, koliko će im posao biti siguran, to su sve iz mojeg ugla teške i ozbiljne stvari, a to je današnja realnost. Kad netko spominje mladost, ja uvijek mislim na onu romantičnu, nostalgičnu mladost koju smo si mi mogli priuštiti, a oni ne. Nemaju vremena biti mladi na isti način kao i mi. Cijeli život radim i družim se s puno mlađim ljudima i vidim da se sve promijenilo. Sigurno je da oni imaju svoje vrijednosti koje ja možda ne prepoznajem, i želim da je tako, da je to samo generacijska razlika. S druge stane, bojim se da možda i nije tako jer su neki ljudi koji su puno mlađi od mene puno stariji od mene. Tu se potvrđuje ona misao da mladost nije boja kose.
Pogledajte i gdje su i što danas rade dance zvijezde 90-ih.
