Ta Orwellova 1984. bila je čudna godina, na tragu one izreke "dok nekima ne smrkne, drugima ne svane". Smrknulo se mnogima na izmjeni pop-dekada par godina prije, a neki su nakon par godina postigli uspjehe po kojima ih i danas pamte. Nekoliko blockbuster albuma te godine zacementiralo je nove pozicije premijernih pop-zvijezda novih generacija, među koji su bili Madonna s "Like a Virgin", Springsteen s "Born in the U.S.A." i, naravno, Prince sa šestim albumom "Purple Rain".
I Bruce i Prince imali su već ranije puno važnih albuma, ali ova dva pretvorila su ih u globalne zvijezde, poput Michaela Jacksona s "Thrillerom" dvije, ili Bowieja godinu ranije s "Let's Dance", pa zatim U2 tri godine kasnije s "The Joshua Tree". Pogotovo Princea, kojeg su još tri godine ranije poklonici Rolling Stonesa gađali čime su stigli na koncertima, kad je 1981. bio predgrupa na njihovoj američkoj turneji. Priči dodajmo i istoimeni, loš igrani film, i eto razloga zašto je Prince postao svjetski miljenik na temelju singlova "When Doves Cry" - američki broj 1. na top listi koji je zadržao Springsteenovu "Dancing in the Dark" na drugom mjestu - "Purple Rain", "Let's Go Crazy" i "I Would Die for You", koji su odradili posao i postali Princeovi klasici na najširu masovnu publiku.
Poput Bowieja koji je u sedamdesetim godinama izvodio brojne stilističke mijene, Prince je obilježio osamdesete u kojima je bio nedostižan. Bilo je novih pop-zvijezda po kojima neki pamte osamdesete, od Madonne do Georgea Michaela i Michaela Jacksona, ali Prince je bio posebna kategorija; autor, pjevač, producent, multiinstrumentalist i neusporediv scenski izvođač kojeg se ne treba uspoređivati s njima, nego s onima čiji je put nastavio, a to su James Brown, George Clinton, Sly Stone, Jimi Hendrix i drugi s kojima je dijelio slično nezaustavljiv talent.
No, Princeov ključni, i puno bolji, dvostruki album "1999" dogodio se još dvije godine ranije, najavljujući golemi talent koji se već tada probio do ušiju masovne publike, poglavito u Americi. Prije par godina "1999" pojavio se u proširenom box-set izdanju koje je otkrilo nastanak prvog Princeovog bestselera. Talentirani glazbenik u pripremama albuma i na demo izvedbama iskazivao je svirački i skladateljski talent nedostižan mnogima. Rane verzije pjesama bile su zanimljive zbog uvida u ogoljelu arhitekturu i noseće elemente, od ritam mašina do zaigranih melodija.
Čitav proces pokazivao je već tada da je Prince, kao i drugi najveći autori, snimio materijala za pet albuma kako bi na kraju objavio jedan, kako rekosmo, dvostruki. Malo se novih autora moglo mjeriti s njegovim radoholičarstvom, a početkom i sredinom osamdesetih baš nitko. Pritom je bio drugačiji od drugih, s minimalističkom, nekima i "praznom" podlogom pjesama u kojima su ritam-mašine (mada je imao sjajne bubnjare) vodile glavnu riječ i prozračnom produkcijom pokazivale da je sintagma "manje je više" još uvijek važila. Taj "mali jebežljivi vražićak" - da parafraziramo opis lika Jacka Nicholsona iz filma "Vještice iz Eastwicka" iz ustiju Cher - uspio je u jednoj dekadi promijeniti lice i zvuk pop svijeta.
Na stranu blockbusteri poput "Purple Rain"; electro.funky početak, gay clubbing image, raskošan talent i čitava serija ludo dobrih albuma i singleova, Princea su predstavili kao zanimljivog novog glazbenika s početka osamdesetih. Koji je potom osvojio srednju struju i top-ljestvice, usprkos provokativnim novotarijama. Da je netko drugi, nepoznat, donio u diskografsku kuću pjesmu "Kiss" vjerojatno bi mu rekli da je lud s tom minimalističkom demo trakom. Nakon prosječnog "Around the World in a Day" iz 1985., na kojem je bilo par odličnih singlova poput "Raspberry Beret" i "America", idućim albumima "Parade" i "Sign o' the Times" Prince je deklasirao konkurenciju, snimio svoje antologijske ploče i pokazao golemi talent.
Prvi put uživo gledao sam ga baš 1987., pa godinu kasnije nakon solidnog albuma "Lovesexy", da bi s "Graffiti Bridge" i "Diamonds and Pearls" 1991. zaključio prvu i najbolju fazu rada, na koju se nadovezao solidan "Simbol" iduće godine. No, to je bilo to od Princea po najvišim standardima i ostalo je zapisano velikim slovima u svim enciklopedijama.
Raspustivši prateći sastav Revolution, osnovao je 1990. novi The New Power Generation, s kojim je ušao u novu fazu rada, još više "zacrnio" svoju novu glazbu u vremenu proboja rapa i hip hopa i sastavio jaku funk mašinu koja je skupa s njim širom svijeta nemilosrdno mljela sve pred sobom. I to dvadesetak godina, koliko mu je NPG orkestar bio koncertna podrška u raspašoju koji je priređivao na pozornicama, snimajući prosječne albume, promijenivši zbog ugovornih obaveza i spora s diskografskom kućom i ime u "artista nekad poznatog kao Prince". Taj The New Power Generation došao je pred par godina na koncert u zagrebačku Tvornicu kulture, kao autorizirana, odobrena posveta Princeovoj glazbi, svojevrsno "predavanje" od možda najboljih predavača na koje možete naići.
Velika fotogalerija s proslave rođendana Večernjeg lista: Brojni poznati uživali su na spektakularnom partyju
Prvi put Princea sam gledao u bečkoj Stadthalle 1987. nakon legendarnog dvostrukog albuma "Sign 'O' The Times". Godinama kasnije, 2010. u Beču održao je briljantan koncert, ponovno sa Sheilom E u postavi, na koji sam putovao i s Danijelom Dvornik, čiji je Dino najbolje kod nas znao protumačiti Princea. Tada ga je već bilo briga za sve; mogao je objaviti album uz novine, napuniti londonsku 02 Arenu dvadesetak puta i prepustiti Stonesima jednu večer između svojih nastupa.
Još jednom sam ga na istom mjestu gledao prije deset godina, 7. lipnja 2014. sa ženskim bendom, trojkom 3rdeyegirl u kojem je bila i basistica Ida Nielsen koja je lani gostovala na Zagreb Jazz Festivalu. Proslavio je 56. rođendan na tom koncertu u Beču, i bilo je to odlično slavlje, vjerojatno najbolja zabava te večeri na kojoj ste mogli biti. Dvije godine kasnije Prince je umro, iste godine kad i David Bowie, pa nikakva posmrtna pripomoć nije mogla smanjiti gubitak dvije prepoznatljive pop-zvijezde dvadesetog stoljeća.
Kad je bio najbolji, Prince je harao gdje je stigao, spram Michaela Jacksona i drugih potamnjelih mega pop-zvijezda osamdesetih ostao je - cool. Po klubovima je "prijateljski" svirao s Milesom Daviesom i mnogima. Pomirivši umjetničko i komercijalno, poslije se krajem devedesetih malo pogubio protiv hip hopa i novih tamnoputih zvijezda, ali se ubrzo vratio jak kao prije usprkos metar i pol visine. Jer, Prince je bio velik bez obzira na rast, gorostas talentom.
Taj jedini rođendan na kojem sam bio prisutan 2014. proslavio je odličnim koncertom najavljenim samo osam dana prije. Neke, poput londonskog, najavljivao je isti dan, u nekim gradovima svirao je tri puta dnevno, "za pravo i za fanove". Prince je bio šmeker, dovoljno mlad da nije bio prestar (jer počeo je kao tinejdžerski vunderkind), a dovoljno star da je iza sebe imao kolajni i bogatu povijest. Upravo ta povijest bila je srž je turneje "Hit And Run Part 2" na kojoj je udarao najjačim hitovima, ali odsviranim na drugačiji, "heavy" način, s drugačijim, ženskim bendom.
I kad bi odsvirao samo jedan koncert, odsvirao bi tridesetak pjesama, najčešće temeljito različitih od onih večer prije. Kad je svirao po tri koncerta isti dan u nekom gradu, kao u Bruxellesu te godine, izveo je ukupno pedesetak različitih pjesama. Žanrovsko bogatstvo koje je curilo iz Princeovog repertoara pokazivalo je da je nezaustavljiv autor, instrumentalist, producent i aranžer, vođa benda i showman, ali i poznavatelj pop povijesti, pa je na tom rođendanskom koncertu odsvirao obrade pjesama u rasponu od Ohio Players, Tommyja Jamesa & the Shondells, do Billyja Cobhama i Wild Cherry. A svojih je imao na tone.
I još je bio duhovit. Tri puta gaseći i odmah paleći dvoranska svjetla prije koncerta, uveo je novi način provociranja publike. Kad su zatim na binu izašle članice 3rdeyegirl i održale kratko uvodno slovo, činilo mi se da se šale. Među ostalim spominjale su da će sve biti "live", da će se stalno nešto događati na pozornici i da ne žele da publika zbog buljenja po mobitelima to propusti. Obećale su ozbiljan show, te stoga zamolile da se ne vade mobiteli i ne fotografira. Pomislio sam si malo morgen, nema mrkle šanse da ne zasvijetli aparatura u dvorani.
Međutim - što ti je moć i želja zvijezde večeri; ako sam u sljedeća dva i pol sata u publici među 17 tisuća ljudi vidio pet upaljenih mobitela, pretjerujem. I to par godina prije nego su istu molbu svojoj publici upućivali Jack White i Bob Dylan.
VIDEO: HRT-ova analitičarka razbjesnila muške hejtere: 'Žena komentira nogomet?! Ostavi se ćorava posla'
