Svoje nagrade razbacujem po kući, one nemaju svoje mjesto ili vitrinu. Mnoge su zbog mojeg silnog seljenja odavno kod moje kćeri Lucije u podrumu u jednom koferu. Ima ih posvuda, smije se Rade Šerbedžija kada ga pitamo tko briše prašinu sa silnih priznanja koja je dobio u gotovo 50-godišnjoj umjetničkoj karijeri. Razlog ovakvog početka još je jedno priznanje. Počasna nagrada francuskog filmskog festivala SEE a Paris dodijeljena mu ovog tjedna. S tim povodom, ali i zbog njegova skorog nastupa 21. travnja u Lisinskom porazgovarali smo o glumi, pjesmi, životu, pa i zdravlju.
:: Veliko priznanje... Koliko vam nakon tolikih godina karijere nagrade iskreno znače?
Bio bih lažno skroman kada ne bih rekao da svaka nagrada čovjeka veseli. To je priznanje za rad kojim se bavim pa sam i dalje zbog njih sretan. A ova me veseli to više što dolazi s festivala zemalja jugoistočne Europe, i to iz Francuske koja je jaka filmska zemlja. Francuzi jako podržavaju taj festival želeći valjda vidjeti suradnju između tih zemalja od kojih su mnoge bile u ratu i nesporazumima pa je tu prisutna kao neka želja da u tu regiju donesu stabilnost i pozitivnu energiju. U tom sam smislu posebno zadovoljan takvom nagradom.
:: 21. travnja nastupate u Lisinskom. Karizmatičnost kojom zrači vaš glas osvojila je publiku još u pjesmi “Ne daj se, Ines”. Dakle, jako davno. No kako ste se uz glumu našli u glazbi?
Dugo se bavim glazbom. U biti, počeo sam na koncertima Arsena Dedića ranih 60-ih nastupati kao gost i recitirati njegovu i drugu poeziju. S njim sam učio pjevušiti i, družeći se s tim velikim majstorom, izbliza sam gledao što radi, kako piše i pjeva i sve je to jedna divna škola. I prije toga sam se kao mlad čovjek bavio pisanjem poezije, objavio sam i tri knjige poezije, tako da to sve skupa ima nekog zajedništva. Počeo sam pisati i svoje šansone i za dosta njih bio nagrađivan na festivalima šansone. Sada se više ne natječem i ne sudjelujem u tome. Osim toga, u jednom trenutku, naročito kada sam prestao biti kazališni glumac i zbog odlaska u inozemstvo – osam godina u Londonu i deset godina u Americi – falio mi je teatar i moj jezik i sve sam više svirao gitaru i radio i svoje pjesme i tako unaprijedio svoj pjevački i zabavljački zanat i počeo održavati koncerte u svojoj zemlji i regiji. Uglavnom, jako se veselim Lisinskom jer će sa mnom pjevati i Arsen, a posljednji smo put skupa pjevali 1990. godine u Sarajevu.
:: Od kada vas veže prijateljstvo s Arsenom, po čemu ste kliknuli?
Bilo je to davno... No nije zgorega ponoviti da se to dogodilo dok je on bio u vojsci u Gospiću, a ja sam iz Vinkovaca došao u posjet tetki koja je tamo živjela. Čim smo se sreli, zvao me da dođem za njegov stol i sprijateljili smo se. Nevjerojatno je kako je brz u prepoznavanju srodne duše. Odakle je odmah znao da ja imam smisla za teatar i da ću biti glumac? On je malo i vještac, da ne kažem vidovnjak.
:: Imate li rituale prije nastupa?
Ne. Moji vrsni muzičari s kojima radim, Zapadni kolodvor bend, okupe se u mojoj garderobi gdje je uvijek veselje pa nam moj menadžer Amir Bahtijarević to pripremi da bude svečano, najbolji pršut, sir, malo vina... Ne alkoholiziramo se, samo se opušteno zabavljamo.
:: Završili ste snimanje filma “Oslobođenje Skopja” u kojem debitirate kao scenarist i redatelj uz sina Danila, a u filmu glumi i kći Lucija. Kako je raditi sa svojom djecom?
Jako uzbudljivo. S jedne strane tu je profesionalni odnos, kao da nismo u rodu jer sam u umjetnosti vrlo strog i tu za njih nema protekcija ili bilo kakvih popuštanja. Kao otac sam pak, čak i suviše blag i popustljiv, što nije baš dobro jer ih malo i razmazim. Uglavnom, imam sreću da su mi djeca zaista nadarena tako da je bio užitak ponovno raditi s njima. I moja i Lenkina kći Nina studira film u Americi i vjerujem da će se baviti i glumom. Štoviše, već je glumila u predstavi na Brijunima.
:: Posljednjih godina živite u Rijeci. Planirate li se opet seliti u inozemstvo?
Mislim da ću uskoro opet malo otići. Čim kći Milica maturira ove godine u Rijeci i ode studirati u inozemstvo. Kako će tada sve tri biti na studiju negdje vani, i meni i Lenki vrijeme je da odemo, da budemo bliže njima i nađemo sredinu na pola puta između Now Yorka, Beča, gdje studira Vanja, i Hrvatske... Mislim da će to opet biti London.
:: I u Hrvatskoj ćemo, nadamo se, uskoro gledati nove epizode megauspješne britanske serije “Downton Abbey” s vama u jednoj od uloga.
To je velika produkcija i prestižno je dobiti rolu u njoj. Imao sam veliku ulogu, pojavljujem se u sedam epizoda. Neću gledati seriju jer uopće ne gledam televiziju, ali volio sam tu ulogu.
:: Spomenuli ste ‘kada sam prestao biti kazališni glumac...’ Čula sam da bi se i to moglo promijeniti?
Da. Ove ću godine morati igrati jer je tako odlučila moja žena, a njoj ne mogu ništa odbiti. Ona na Brijunima radi Antigonu i morat ću igrati Kreonta. No, osim Lenke, ima još jedan razlog zašto sam pristao, a taj je da će u predstavi glumiti i moji studenti. Ja ću njih još nešto učiti na sceni, ali i oni mene jer mislim da imam štošta naučiti od mladih ljudi.
:: Kad vam kažu da ste uspjeli, na što prvo pomislite?
Moj uspjeh je moj život, moja obitelj, moja divna djeca, moja žena i prijatelji. A profesionalni uspjeh, kakav je – takav je. Bio bih nepravedan da kažem da nisam uspio. Jesam, uspio sam jer odigrao sam mnoge divne uloge i imao sreću dobiti ih, snimio mnoge filmove s najvećim režiserima u bivšoj državi i u svijetu i ne može više s moje strane. Zadovoljan sam.
:: Kako vas u šezdesetima služi zdravlje?
Super se osjećam, igram tenis i bavim se sportom. Volim se znojiti, trošiti i to mi je osnovna stvar cijelog života. Nažalost, zbog kralježnice sam prestao igrati nogomet jer se lako ozlijedim. A cijeli sam ga život igrao...
:: Imate dobru genetiku na vašeg oca koji ima 101 godinu.
Ha-ha. On je rekao baš suprotno, da nisam na njega, da sam ja na majku... tako da ne znam.
:: Hoćete li ikada u mirovinu?
Da se bavim bilo kojim poslom, kod mene ne bi bilo mirovine. Uvijek bih se bavio nečim, makar ribolovom koji obožavam.
Koga brigap