Za vrijeme telefonskog razgovora s Robbiejom Williamsom u povodu njegove najnovije turneje u sklopu koje 13. kolovoza dolazi i na maksimirski stadion u Zagrebu, u pozadini se čuo glas male bebe. Podsjetnik da je Robbie danas drukčija osoba od one koja se godinama nakon svakog koncerta budila s drugom curom u krevetu i zabavljala tabloide.
Williams se prije tri godine vjenčao s Aydom Field, a prije desetak mjeseci rodila im se kći Theodora Rose od koje želi samo da bude finih manira, da govori “da, molim” i “hvala”.
U karijeri Robbieju također opet cvjetaju ruže. Otkako se sredinom 2000-ih rastao sa skladateljem Guyem Chambersom, kojem duguje najveće hitove poput “Angels“, “The Road To Mandalay”, “Supreme”, “Feel” i druge, Williams je nakon godina izbivanja s vrhova top-lista izbacio album “Take The Crown” i singl “Candy” kojim je došao do broja jedan.
U tom smislu turneja na kojoj je trenutačno ima smisla, iako su mnogi pomislili da Robbie ne može više ponoviti sjajne rezultate s europske turneje 2003. na kojoj je promovirao album “Escapology”, što je sigurno bilo njegovo zlatno razdoblje.
– Moje zlatno razdoblje...? – razmišlja Williams. – Ne znam, zapravo. Još pokušavam shvatiti gdje je moja pozicija u glazbenoj industriji, kao celebrityja, osobe, profesionalca koji živi od toga posla... Rekao bih da ne znam je li moje zlatno razdoblje prošlo ili traje upravo sada. Još nije prošlo dovoljno vremena da bih o svojoj karijeri mogao tako govoriti i tako razmišljati.
Jeste li zadovoljni reakcijama na turneji? Čini se da su album “Taking The Crown” i hit “Candy” napravili sve što vam je trebalo da na nju uspješno krenete.
Da, Candy” je veliki hit, moj drugi najprodavaniji singl dosad i zbog toga mi je jako drago. Također, u Velikoj Britaniji probio sam rekord po broju prodanih ulaznica, što je fantastično. Kritike showa su jako dobre, čini se da se publici sviđa, na pozornici se osjećam vrlo ugodno i sretno. Sve mi ide dobro u životu.
Kako biste usporedili sebe danas, profesionalno i osobno, u odnosu na Robbieja od prije deset ili petnaest godina? To su za vas, barem po pisanju tabloida, bila puno turbulentnija vremena.
Mislim da se profesionalno i osobno isprepleću jer sam danas puno ispunjeniji i sretniji, pa sam tako i profesionalno puno ispunjeniji i sretniji. Prije petnaest godina išlo mi je jako dobro, ali sve to nije bilo na dobrim temeljima. Bilo je vrlo površno, bez cilja, jedino mi je bilo važno to da moji koncerti, ploče i život budu uspješni. Danas imam svoju djevojčicu, imam dvije djevojčice, bitno sam drukčiji. Imam bolje temelje, zadovoljan sam i mislim da se to vidi u mojim showovima.
Jeste li, zbog svoje pripadnosti boy-bendu Take That, na početku solo karijere osjećali da se morate dvostruko više truditi da biste stekli kredibilitet kao solo pjevač?
U to su vrijeme u Velikoj Britaniji bile velike predrasude u pop-glazbi. Biti u pop-glazbi tada je za ljude u industriji bilo kao da imate neku vrstu zaraze koju nitko ne želi da mu je prenesete. Mislim da to još vrijedi, ali puno manje nego u devedesetima, kada je to bila neka vrsta rasizma. Što god bih pokušavao, čuo sam: “Ne, ne možeš ići u tom smjeru jer te tamo ne vole.” To vam može stvoriti veliki pritisak, ali izgleda da sam svojim pjesmama i koncertima probio neke barijere koje sam trebao probiti da bih uspio. Ne znam kako i zašto, ali publika je vidjela nešto u meni i razvila je odnos prema mojim pjesmama. Još ne znam zašto.
Kada ste osjetili da se ta percepcija mijenja? Mene ste pridobili trećim albumom “Sing When You’re Winning”.
Moj drugi album “I’ve Been Expecting You” prodan je u 2,5 milijuna kopija, ali sam u svojoj glavi uspio naveliko već prvim albumom “Life Through A Lens”. Ipak, kada ste usred svega toga, teško vam je pouzdano znati što se događa oko vas, koliko ste veliki ili mali, koliko ste se uhvatili ili niste.
Mislim da vam je upoznavanje skladatelja Guya Chambersa u tom trenutku bilo nešto najbolje što vam se moglo dogoditi, iako ste u tom trenutku možda više vjerovali da bi ključ uspjeha mogla biti braća Gallagher...
Ha-ha...
Je li bio blagoslov sresti ga?
Svakako, bio je blagoslov što smo našli jedan drugoga. I blagoslov je što opet počinjemo raditi na novom albumu.
Jeste li se osjećali kao da krećete ispočetka nakon što ste prekinuli suradnju s njim sredinom dvijetisućitih?
Ne, nikako. Taj dio moje karijere bio mi je lak i uzbudljiv. Čovjek sam kojemu sve vrlo brzo dosadi, a budući da smo Guy i ja napravili pet albuma zajedno, činilo mi se da je to previše rada s jednim čovjekom. Želio sam isprobati neke druge stvari, druge načine rada i pisanja pjesama. Ali, kao što to biva, čini mi se da je suradnja između Guya i mene ono što publika najviše od mene očekuje i traži.
Što danas mislite o svojoj fazi “Rudebox”/“Reality Killed Video Star”?
“Rudebox” je album koji jako volim, to je jako podcijenjen album koji su ljudi do danas već vjerojatno i zaboravili. Ali to je album koji najviše odražava moje ja, album koji sam želio napraviti još kao 15-godišnji klinac u predgrađu Stoke-On-Trent. A prodan je u tri milijuna primjeraka, što nije nimalo loše. Album “Reality Killed Video Star” prodan je u Britaniji u milijun primjeraka. Nije to postiglo puno ljudi te godine. Mislim da je to bila dobra, zdrava i uspješna ideja.
S kojom ste idejom obnovili Take That? Neki misle da je to bio očajnički čin?
Očajnički? Ne razumijem to, jer je prodaja mojih albuma i u to vrijeme bila milijunska. Nakon albuma “Reality Killed Video Star” želio sam napraviti nešto drugo, biti s četvoricom svojih starih prijatelja i pokušati nešto napraviti s njima.
Mediji su pisali da ste ih napustili prije dogovorenog roka suradnje.
Ne, dogovorili smo suradnju na jednom albumu, nije to bilo nešto u čemu sam trebao ostati.
Kako objašnjavate da nikada niste bili tako popularni i u SAD-u, a imate puno hitova koji su dušu dali za američko tržište?
Kada sam objavio kompilacijski album “The Ego Has Landed” otišao sam na dva mjeseca u Ameriku promovirati ga. Album je prodan u milijun primjeraka, što nije loše, ali sam shvatio da ne želim raditi tako naporno i zaključio sam da to više neću pokušavati, ali sam umjesto toga odlučio ostati živjeti u Americi. Od albuma “The Ego Has Landed” u SAD-u nisam promovirao ni objavio nijedan album. Prilično sam zadovoljan time što sam postigao u Europi, velika slava može biti vrlo naporna i kada bih bio tako slavan i u Americi, bilo bi mi to teško podnošljivo!
Jeste li ikada boravili u Hrvatskoj i što biste poručili publici na maksimirskom koncertu?
Nikada nisam bio u Hrvatskoj. Jedva čekam da dođem održati svoj show i provjeriti jesu li Hrvati dobra publika.
>>Robbie Williams djevojku iz publike odveo u krevet