Neke se stvari najbrže rade polako. Potvrđuje to uspjeh virovitičkog benda Vatra koji je svojih 17 godina na sceni gradio korak po korak, temeljito, ali trajno. Tu su da traju. Pokazatelj kvalitete tiha je vojska obožavatelja, a dokaz glazbene zrelosti prvi nastup u zagrebačkom Lisinskom 29. listopada.
Prvi akustični koncert u karijeri. Koliko ste uzbuđeni na ljestvici od jedan do deset?
I više od deset. U trbuhu imam leptiriće kao onih dana kada sam krenuo na prvi koncert jer Lisinski nije mjesto na kojem često svirate, a mnogi glazbenici ondje nikada ne sviraju. Uzmimo usto u obzir da smo bend koji dolazi iz maloga grada, iz Virovitice, i prošli smo sve dječje bolesti, od garaža, atomskih skloništa, demofestivala, hrpe koncerata za gazdu i njegova psa, neplaćenih... i onda nakon 17 godina dođe poziv iz Lisinskog. Sjajno!
Koliko je zahtjevniji takav format nastupa?
Ludi kakvi jesmo, prihvatili smo opciju da sviramo akustično. Pružili su nam izbor i da sviramo standardno, ali kad smo već tamo, potrudili smo se napraviti nešto drukčije. Do sada smo to radili samo na gostovanjima na radiju ili televiziji. Uglavnom, pogreške se tu lakše čuju pa smo pozvali puno gostiju da se pokrijemo. Tu su zbor Mozartine, kvartet Prelude, brass-sekcija Greenhouse brass, na udaraljkama Mladen Ilić, jedan dio Svadbasa zadužen za ambijentalne dijelove, nas petero iz Vatre... U jednom trenutku na pozornici će nas biti i više od 40.
Nije valjda da kuma Aljošu Šerića iz Pavela niste pozvali?
Iz Pavela će doći Jurica Hotko, a Aljoša me zamolio da ga ovaj put izuzmem jer se želi opustiti, a kako je nedavno postao tata, to smo mu i dopustili.
Lisinski zovu hramom glazbe. Lani ste se okušali u Domu sportova. Kad će stadion?
Kad smo došli u Zagreb, prvi cilj nam je bio osvojiti KSET. Kad nam je nakon nekoliko pokušaja to uspjelo, krenuli smo u Tvornicu. Nakon toga smo se usudili ući u Malu dvoranu Doma sportova, što mi je bila životna želja jer sam u njoj gledao bendove na kojima sam odrastao kao što su Laufer, Hladno pivo, Majke, Pipsi... svi iz 90-ih kada sam bio srednjoškolac. O stadionima još nismo razmišljali. Doduše, dobili smo poziv za jedno zanimljivo mjesto u Zagrebu, ali odbacili smo ga kada smo pozvani u Lisinski. To se događa jednom u životu i još mi zvuči nestvarno.
Tko je generacijski većinskim dijelom vaša publika?
Zadnjih godina to se promijenilo. Prije smo bili u fokusu srednjoškolaca i studenata, a sada su to ljudi od sedam do 77. Klinci kojima mogu biti tata i ljudi koji mi mogu biti roditelji dolaze na naše koncerte. Zahvalni smo im što nas prate i omogućavaju nam da živimo od toga što volimo.
Vatra postoji 17 godina. Marljivo ste gradili karijeru, kada ste shvatili da ste uspjeli u punom smislu riječi?
Neki kažu da se to dogodilo s pjesmom “Tango”, ali ja imam viziju po kojoj ni “Tanga” ne bi bilo da nije bilo pjesama s prvog albuma kao “Vrati se”, “Bilo je dobro dok je trajalo”, pa “Ruska” ili “Gorim” koja nam je otvorila eter svih radiostanica, pa “Eskim”, “Anđeo s greškom”... sve su one krčile put i omogućile “Tangu” da mu ljudi daju šansu. Trenutačno radimo na novoj ploči, a ona će izaći početkom sljedeće godine pa držimo palčeve. Uglavnom, tijekom tih 17 godina i sedam albuma penjemo se stubu po stubu i to planiramo i dalje.
Sigurno je bilo trenutaka kada ste pomišljali odustati i zažalili što ste krenuli glazbenim vodama? Znam za jedan fatalan događaj u slučaju “Anđela s greškom”.
Da, snašlo nas je poznato prokletstvo drugog albuma koji se izbrisao. Naime, dva smo ga mjeseca snimali na Krku u izolaciji i živjeli kao mala komuna i, nakon što smo ga završili i trebali otići u studio u Ljubljanu izmiksati materijal, producent je stisnuo gumb koji nije trebao i izbrisao kompletan materijal. Sve smo radili iz početka, bilo je jako teško, bili smo klinci, ali nismo odustali. Tada smo shvatili da je sve moguće kada nešto jako želite i kada ubijete tugu slavonskom šljivovicom i nastavite dalje.
Svi ste iz Virovitice, znate se cijeli život... Prijatelji ste, kumovi pa i šogori. Pa to je obiteljski posao.
Istina, Vatra je obiteljski posao. Znamo se cijeli život i umreženi smo kao korijenje drveća u virovitičkom parku. Pokumili smo se, neki su i šogori i šogorice, a prijatelji smo prije svega. Sve smo zajedno stvorili i nitko ni pred kim nije manje ili više bitan.
Mahom ste blizu 40-ih, glazbeni idoli sigurno su prošlost nestala s posterima iz srednje škole. Što vas i dalje inspirira za stvaranje glazbe?
Imamo još četiri godine fore do četrdesete! Ali da, idoli su nestali sa zadnjim danom srednje škole i odlaskom u Zagreb. Ali ostali su svi ti albumi od Ramonesa, Doorsa, Floyda, Zeppelina preko Bowieja do novijih generacija poput Oasisa. I danas ponavljamo: ‘Hej, jesi čuo ovo’. Inspiracija je svuda. Vozim se biciklom, padne mi na pamet nešto i na mobitel to snimim. Navečer trčim i mislim o melodijama, čitam biografije bendova i one su mi bogat izvor inspiracije.
Jedan od tih inspirativnih događaja je i rođenje vaše kćeri Dite, kada je nastala divna pjesma “Jantar”?
Do njezina dolaska na svijet pisao sam u situacijama kad se baš nisam najbolje osjećao. A onda se sve promijenilo. Nakon što je Dita ušla u moj život, napisao sam nekoliko jako veselih pjesama. Kći mi je donijela optimizam i prvi smo put zazvučali veselo. Do tada smo zvučali malo melankolično.
Jesu li došla bolja vremena za rock-glazbu?
Rock mora biti opozicija, mora komentirati stvari i promišljati. On je konstanta, za njega nikada nije pravo vrijeme. Dolaze i prolaze razne glazbene struje, od dancea u 90-ima do turbofolka koji puni dvorane. Ali to sve dođe i prođe, nema trajanja. A rock je ovdje da ostane zauvijek.
Zgodno ste rekli da vas financijski jedan igrač Dinama na posudbi u Lokomotivi godišnjom plaćom sve skupa spremi u džep. Je li taj financijski dio danas bolji?
To se nikada neće promijeniti. Sve i da punimo stadione taj igrač će i dalje bolje zarađivati. A zamislite tek kada se proda u drugoligaški klub u Njemačkoj!
Nikada niste pristajali uz političke opcije. Zašto?
Mi smo totalno apolitičan bend i bavimo se isključivo međuljudskim vezama, unutarnjim previranjima i ljubavima. Politike nam je preko glave, vrišti iz medija, još da mi o njoj razmišljamo ili pišemo, to bi bilo ravno samoubojstvu.
Jeste li razmišljali o inozemnoj karijeri?
Meni je u Zagrebu jako lijepo. I općenito vjerujem da će naša zemlja postati socijalno još naprednija. Ja sam klasa optimist pa vjerujem da će moja kći živjeti u ljepšoj Hrvatskoj. Volim otputovati, ali volim se i vratiti. Iako, travnjaci su puno bolje pokošeni u nekim drugim zemljama.
Sve više bendova nastupa u Irskoj za naše mlade iseljenike. To označava i svojevrsnu promjenu u migracijskim navikama Hrvata.
I mi pregovaramo o nastupu u Irskoj. Tužno je da su naša mladost i pamet prisiljeni odseliti se u Irsku umjesto da pridonosimo Hrvatskoj, ali i Hrvatska nama. Ovdje je opće poznato da morate biti sretni što uopće imate posao a da ne pitate za plaću. Šteta je što vani sviramo našim ljudima umjesto da naši mladi za vikend izađu s dosta novca i opuste se u svojem gradu.
Ove godine nema The Voicea, showa koji je pokrenuo neku novu mladu snagu. Surađujete li sa svojim štićenicima iz showa?
Čujemo se tu i tamo. Imamo Viber grupu. Ljudi me na ulici pitaju kada će nova sezona, ali HRT je odlučio da ove godine showa nema. Uglavnom, protekle dvije sezone zaista sam uživao u tome jer propagira glasovne mogućnosti i glazbu i donio je nešto dobro na scenu.
Što je najgore što bismo o vama mogli pročitati na naslovnici nekog tabloida?
Ne volim dodati kad sam u prilici za gol. Pucam i kad znam da ću promašiti!
>>Ivan Dečak: Rock'n'roll mi plaća račune i pristojan građanski život
Nebitan lik. Nitko ne bi niti znao tko je, da nije non stop guran u televizijske emisije.