Dok se raspadalo sovjetsko carstvo i padao komunizam u Istočnoj Europi, a Todor Živkov gubio vlast u Sofiji, roditelji Kapke Kassabove sa svojom su sedamnaestogodišnjom kćeri emigrirali na Novi Zeland. Bila je to donekle neobična gesta, jer je upravo započinjalo ono kratko razdoblje ludog optimizma u Istočnoj Europi, kada su, valjda jedini put u bliskoj povijesti, nade i vjerovanja ljudi s Istoka bili sasvim u skladu s očekivanjem i stremljenjima njihovih mnogo bogatijih rođaka sa Zapada. Umjesto da ostanu i da se razočaraju u slobodu, pa da tek onda bježe glavom bez obzira, neki su, eto, odmah iz Bugarske bježali do najudaljenijeg mjesta na Zemlji.
Desetljećima kasnije, Kapka - čije ime, da, na bugarskom znači što i na nekom arhaičnom hrvatskom: kapljica - živi u Škotskoj, akomodirana je na Zapadu, novinarka je, pjesnikinja, autorica putopisne i romaneskne proze sa širokih prostranstava engleskoga jezika, ali trajno zainteresirana za Balkan i za povijest, književnost i sudbinu staroga kraja. Njezino pisanje nije, međutim, demonstriranje pustog i dobroćudnog entuzijazma kao u slučajevima tolikih hodočasnika na balkansku kulturu po zapadnim medijima. Kapka Kassabova doista nešto zna o onome što je interesira.
Knjiga "Granica: putovanje na kraj Europe" izvorno objavljena je 2017, čašćena je nizom anglofonih književnih nagrada, pisalo se o njoj s najvećih pohvalama, da bi ove godine izašla i na hrvatskom, u izdanju naklade OceanMore. "Granica" je putopisna reportaža, pomalo roman, pomalo knjiga na tragu književnih formi Svetlane Aleksijevič, o predjelima planine Strandže, tamo blizu tromeđe Bugarske, Grčke i Turske. Granice kultura i civilizacija obično su prelijevajuće i nesigurne, iscrtane tehnikom akvarela, a ne čistim potezom tuša, ali ovo jedna je od onih jasnih i sigurnih granica. Tu, doista, prestaje jedno, a započinje drugo. To je mjesto do kojeg je dospio Osmanlijski imperij povlačeći se iz Europe i s Balkana, to je mjesto na kojemu se zaustavio kršćanski Zapad. Predjeli s obje strane granice više su puta etnički čišćeni, tako da bi se do bezumnosti znalo što je čije.
Ali nije to glavni razlog da se ovdje dolazi. Godinama je, desetljećima, tu u vrijeme Željezne zavjese bio najpropusniji prolaz za bijeg iz komunističkoj raja. U blizini je bugarska crnomorska rivijera, tu su ljetovališta bogatijih dijelova istočnoeuropskoga svijeta, tu su se dolazili odmarati i zabavljati istočni Nijemci, pa su preko bespuća Strandže, kroz predjele kao iz kakve narodne priče, tuda bježali u Tursku. Od nekih su ih doba tu lovili bugarski graničari, potpomognuti Stasijevom policijom, pucali su po njima, tu ih ubijali, ili ih odvodili negdje odakle se nikad ne bi vratili. Zanimljiva je, dakle, ta granica Zapada i Istoka, preko koje su ljudi bježali u Tursku da bi se našli - na Zapadu.
Kapka Kassabova dolazi istražiti što je ostalo od tog svijeta na Strandži i oko nje. Pritom, ona obilazi i onu granicu civilizacija, crtu po kojoj su se narodi i religije međusobno u mržnji i imperijalnim zanosima podijelili, i ovu drugu granicu preko koje je njezin nekadašnji svijet bježao u slobodu. Ali najviše će se, što je prirodno, baviti nekom stvarnom granicom oko koje danas žive sljedeći naraštaji, čiji životi protječu pod ideološko-protuideološkom tranzicijskom oznakom. Naraštaji onih koji, zapravo, nemaju više kamo ni bježati.
Ljudi koje tu sreće nečega se, možda, i sjećaju. Ali o tome šute. Ili govore samo ono što svijet oko njih još želi čuti. Sigurno ne govore ono po što je spisateljica došla. Ne govore ono po što je došla ta žena sa Zapada, koja se na vrijeme spasila vlastite bugarske sudbine. Dok iz njih pokušava izvući jednu priču, pred njom će se, u zbilji i u reminiscenciji, odviti neka posve druga priča. Kapka Kassabova znatiželjna je žena, dobra novinarka, ali i vrlo ozbiljna spisateljica, majstorica za prelaske granice između fakcije i fikcije, pa će njihovu priču rado i spremno prihvatiti. Ljudi s granice osebujni su, šareni, na trenutke posve nestvarni. Neki postapokaliptični svijet s kraja Europe, koji, taj kraj Europe, izgleda neobičnije i kulturološki zagonetnije i od kraja svijeta. Kapka Kassabova umije izbjeći egzotizaciju Balkana, ali ne tako da se pravi kao da ne vidi svo to neodoljivo šarenilo, tu krezubu osmjehnutost ljudske nesreće i napuštenosti, taj duševni i emocionalni slom usljed viška povijesti, tu autentičnu multikulturalnost na djelu, tu pustošeću moć svih ideologija našega vijeka…
Ikone
Odavde se, bezbeli, bježalo. Ovo je, naime, uvijek bila zemlja jačeg. Tako su iz sela u dolini prije stotinu godina, u vrijeme najkrvavijih postosmanskih nacionalnih emancipacija, kada su pjesnici pisali zanesene ode raznim domovinama, a sve te su domovine zapremale isti teritorij, bježali njegovi grčki stanovnici. Za sobom ostavili su vrlo lijepu crkvu svetih Konstantina i Elene, zaštitnika sela, koji nisu bili u stanju njih da zaštite, i u crkvi ikone. Za njima u selo naišli su Bugari, i tu se nastanili, s pravom na sadašnjost i budućnost, ali mnogo više od toga, na prošlost sela. Vjerovali su, poslužit će im crkva, poslužit će im ikone, jer i oni su pravoslavni kršćani. "Nedugo poslije u crkvi je planuo požar. Seljani su gledali kako gori sve dok nisu čuli vriskove i pojurili u vatru, ali unutra nije bilo nikoga. Ikone su vrištale."
Turisti
Istočnonjemački turisti koji u japankama, u kupaćim gaćama i u bermudama, s ručnicima prebačenim preko ramena, praveći se da su na Strandžu došli u dodatnu turističku avanturu, pokušavaju pobjeći u slobodu. I graničari, poludjeli profesionalni vojnici i mladi regruti, koji ih love kao jelene. Prizor je nestvaran, ali se ponavlja skoro do onoga dana kada je pao Berlinski zid. Nitko, čini se, nije vjerovao u propast komunizma. Ljudi su slobodu plaćali glavom, u kupaćim su bježali preko granice, umjesto da se malo strpe. To je nešto što je nerazumljivo ljudima na Zapadu. Po tome smo i mi ljudi sa Zapada. I nama je nerazumljivo.
