Od svih naših modnih kreatora Ružu Hodak prvu ćete sresti u kazalištu, na koncertima, izložbama... Ona je istinska umjetnica, kulturnjak u duši, žena koja obožava knjige i s kojom se jako lako složiti na temu današnjeg trenutka u kojem nam svima nasušno nedostaju one prave, istinske emocije. I povezanosti. I zato ona s puno strasti priča o romanu Elif Shafak "Otok nestalih stabala", baš kao što žali za svim onim dobrim kazališnim predstavama koje je propustila u protekle dvije godine, zbog zdravstvene situacije u obitelji.
Dvije godine trebalo se čuvati, pa se ona povukla iz javnosti i u toj samonametnutoj izolaciji vratila se u vlastitu mladost i djetinjstvo, mnogo crtala, priredila izložbu, iznova otkrila da je baš crtanje bilo njena prva kreativna strast. A moda? Ona je uvijek i zauvijek tu. Samo što se ona u Ružinom slučaju zove - odjeća. I doista, upravo djela ove kreatorice odišu apsolutnom bezvremenskom ljepotom, jer to je odjeća koja se nosi godinama, u kojoj nema ništa trendovsko i baš je zbog toga posebna, čisti art.
A na pitanje kakve je bila kao curica, Ruža kaže:
- Baš prava curica, voljela sam se igrati s bebama, crtati, bebu svake nedjelja fino urediti za šetnju. Potičem iz prave, skromne, radničke obitelji. Moja je mama u nedostatku love, ali i izbora, sama šivala. I danas se dobro sjećam kako mi je jednom u Staroj Vlaškoj kupila crveni pusteni šeširić, koji je za naše prilike bio užasno skup. Ali mama je očito voljela lijepo i odlučila je da ga moram imati. Sve je tada u našem radničkom kvartu Kustošiji bilo drugačije od mene u tom crvenom šeširiću, ali ja sam ga rado nosila. I znala sam ga nositi, unatoč svemu.
Priča mi kako je kao djevojčica i djevojka cijele noći provodila crtajući, kako je to očito talent koji potiče iz njenih gena. Razmišljala je upisu na Primijenjenu, jer je željela naučiti tehnike, jer, kaže: "Bila sam sve bolja u crtanju žena i robice, ali sam se mučila s ljudskim tijelom, životinjama..." Ali tada je Primijenjena trajala pet godina, a ona je već znala da je tip osobe vječno gladne znanja, i da bi joj ta peta godina nedostajala kada bi upisivala fakultet, jer bilo je jasno da na srednjoj školi ona neće stati.
- Odlučila sam se za opću gimnaziju, uz crtanje koje će i daje biti zabava, a poslije na Filozofskom upisala povijest i arheologiju. I opet stalno crtala - priča Ruža. Na Filozofskom je dogurala do apsolventskog staža, ostala su joj još samo četiri ispita, već je i počela predavati, kada je shvatila da je to vodi u posao koji joj oduzima slobodu:
- Shvatila sam suhoparnost tog vječnog ponavljanja. A onda mi je i profesor koji je ocjenjivao moja predavanja umanjio ocjenu zbog mog izgleda na predavanju. Naravno, tada sam već sama šivala svoju odjeću, bila drugačija, a on je odlučio kazniti me zbog preuskih hlača - priča Ruža.
Taj ju je potez jako razočarao, jer ona je povijest doživljavala kao polazište, jer iz povijest učiš. A taj joj je potez pokazao da je pred njom život u kojem baš i neće biti puno kreativnosti, štoviše da je ona nepoželjna u svakom pogledu. I tako je paralelno upisala Tekstilno-tehnološki fakultet i postala prva studentica u njegovoj povijesti koja ga je završila već 1. rujna. Bilo je to 1983. godine. Ali ona na tome nije stala, nedavno je na TTF-u i magistrirala, što na najbolji mogući način opisuje njenu stalno prisutnu žeđ za znanjem.
Kada govori o svom modnom poslu, kaže da nikada nije ništa forsirala, da je osluškivala svoje instinkte i da su je oni vodili dobrim putem. Radila je u tekstilnoj industriji, kratko u NIK-u, a zatim u Kamenskom, da bi nakon toga, od 1998. do 2004., kreirala za Modu Stolnik. I tada se konačno osamostalila.
- Ni sama ne znam jesam li bila poslovna ili naivna, ali bila su to vremena u kojima se mnogo toga činilo mogućim - priča i kaže kako je sretna otkako se osamostalila, otkako je "svoja na svome".
- Ja sam užasno brza, toliko da me ljudi teško slijede, ali baš zato je moda idealan posao za mene, jer u modi je sve brzo. U odjeći brzo vidiš smisao. Ona nekog pokriva, usrećuje, brzo se od ideje, čak i bez tuđe logistike, dolazi do konačnog rezultata. Moda brzo postaje smislena, a u svemu drugom imaš otegotne okolnosti. U modi možeš biti vrlo samostalan, što ja i jesam. Ona pruža brzu realizaciju ideje, vrlo je maštovita i nije isprazna. Da se odmah razumijemo, može moda biti isprazna, ako ganjaš samo trendove. Ali ako se baviš odjećom, kao što se ja time bavim, što znači da stvaram odjeću koja odijeva ljude i ti ljudi su mi uvijek prvi, a ja sam druga, zajedno s mojim dizajnom, onda je to posao koji te silno može usrećiti. Onda je to posao sa stvarnim smislom u kojem nema banalnosti. I ja sam cijeli život upravo tako radila - objašnjava Ruža.
Današnju modu ona nazivam karikaturom jer, kaže, dizajn je postao nešto što stoji iznad ljudi:
- Uvijek se čuje on ili ona nose "ovo". Za mene je to jedno veliko - ne! Hajmo prvo vidjeti tko je taj čovjek, pa onda možda dođemo i do toga što nosi. Ako netko želi nositi moju odjeću, ili bilo čiju odjeću, super, ali da ti tog čovjeka "mijesiš" prema svojoj ideji, i da je sve odmaknuto od čovjeka, to je za mene grozno. Za mene je dizajn uvijek u službi čovjeka, takva treba biti i odjeća, funkcionalna i emotivna. Odjeća čovjeka treba zaogrnuti u neku ideju. I ja uvijek tako radim i jako sam sretna što su neki ljudi kojima se možeš samo klanjati, poput recimo Mirjane Rakić, prepoznali takav moj rad - priča Ruža, te otkriva kako je upravo tim dijelom njenog modnog posla i samom činjenicom da joj u showroom dolazi Mirjana Rakić, posebno bila fascinirana njena mama. Mami je to bio znak da joj kći radi pravu stvar, baš kao što je ona sama bila posebno sretna kada joj je Mirjana Rakić na molbu da joj otvori izložbu spremno rekla: "Pa naravno".
Ruža duboko i istinski vjeruje da se prave vrijednosti i istina uvijek pobjeđuju, da budu prepoznate i po tom načelu njen posao traje desetljećima, i to bez ikakve reklame. Priča mi kako je dugo radila u svom atelieru, doma na Kustošiji, što je ona sama zvala "u kuruzi":
- Da je netko to sa strane gledao, rekao bi - ova ne bu kruha zaradila, ali ljudi su dolazili i posao je išao. I onda shvatiš da treba napraviti korak dalje. Taj moj korak je bio mali lokal na Ilici. Tako sam, osluškujući sebe i situaciju oko sebe, postepeno gradila posao - objašnjava Ruža, te dodaje kako je ona povjesničar po svom mentalnom sklopu i kako uvijek ima široku sliku cijele situacije.
- Ponekad ljudi zbog toga imaju i problema sa mnom, znaju mi reći da stalno zanovijetam, a ja jednostavno gledam šire, vidim u kojem smjeru stvari idu. Po tom principu su mi se i u poslu uvijek otvarali novi putevi, bez obzira na to koliko imam godina - kaže.
Smijemo se obje na temu godina i kako ti nakon pedesete definitivno treba grudnjak, jer gravitacija radi svoje, a tako je i s ljudskim očekivanjima, ali ako polako i smireno koračaš kroz život, stvari će doći na svoje.
- Kroz život koračam slušajući sebe i ostajući vjerna svojoj prirodi - kaže Ruža. Od 2021. je u umjetničkoj mirovini, jer zakon je tako odredio. Zatvorila je svoj lokal, sredila papirologiju, a kako se zbog pandemije i potresa sve ostalo zatvaralo, postavilo se pitanje kamo dalje. I baš tada je došla ponuda da dizajnira za nekog drugog. Tu je ponudu prihvatila i sada već godinu dana traje njena suradnja s brendom Amelie.
Ružina odjeća je uvijek drugačija, ali nosiva
Legendarna televizijska novinarka Mirjana Rakić već godinama slovi za jednu od najbolje i najelegantnije odjevenih žena u nas. A baš ona voli i nosi odjeću Ruže Hodak i njene je modele posuđivala za TV ekran, kada je vodila emisiju HTV-a "Reporteri".
- Jako dugo poznajem Ružu i oduvijek sam impresionirana njenim radom, koji je najbolji dokaz kako odjeća postaje umjetnost - kaže Mirjana i otkriva da u ormaru godinama čuva nekoliko Ružinih modela, koji su svi toliko posebni da ih uvijek može odjenuti u nekim novim kombinacijama.
- Ružina odjeća je posebna, uvijek drugačija, bilo da se radi o kroju, svojevrsnoj dekonstrukciji ili nekom detalju, opšivu, boji. Sjećam se, recimo, kada je oslikavala muslin, to je zaista bilo izuzetno. A opet, koliko god ona radila drugačije, njeni su modeli nadasve nosivi. Zato sam ih i birala za TV ekran, koji ima svoje stroge zakonitosti - priča ugledna vanjskopolitička novinarka, koja je i danas mnogima pojam televizijske profesionalnosti i ugleda.
Na upit kako se treba odjenuti za taj ekran, spremno kaže: "Nikako!" To znači da odjeća treba biti primjerena, takva da ne odvlači pažnju od onog što se govori jer, objašnjava, ako nekoga na televiziji nitko ne sluša, već se svi bave pojavnošću, onda su to najskuplje TV minute, doslovno bačene u vjetar.
VIDEO Ivan Huljić: 'Fusion je moj prvi veliki poslovni izazov, a glazbom želim pridonijeti izlasku iz ekonomske krize'
