Izravno iz Đurđevca na “A stranu” ili u krcatu “ludu kuću” domaće estrade, bio bi medijski zavodljiv, ali, naravno, nepotpun opis puta Lu Jakelić. Mlade kantautorice koja je naizgled stigla niotkud, a dosadašnjim singlovima i nedavno objavljenim prvim albumom grabi prema jačoj vidljivosti, kako se to moderno kaže. No, priča je ipak malo kompliciranija, kako i dolikuje domaćoj sceni, ali ipak ne i depresivna poput mnogih sudbina prije nje.
Naime, znamo li koliko su kod indolentne i nezainteresirane domaće široke publike “nevidljive” mnoge prvorazredne domaće kantautorice, Lu Jakelić na početku karijere pokazuje optimističan “rast”, koji podlogu nalazi u neočekivano zanimljivom prvom albumu “Sve o čemu sam šutjela”. Dalo se to naslutiti iz dosadašnjih singlova “Vodiš me”, “Domine” i “Možda”, a upravo su te pjesme, objavljene unatrag godinu i pol dana – kad je, prema press navodima, Jakelić napisala pjesme, okupila sastav i krenula ozbiljnije u cijelu priču – pokazale novi talent na obzoru.
Lu Jakelić sa “Sve o čemu sam šutjela” na kraju godine pojačava domaću žensku kantautorsku scenu. No, ima jednu prednost koja se, čini se, već pokazuje važnom u mjerenju slušanosti ili pregleda njezinih pjesama na web i streaming servisima. Naime, pored očite pismenosti i talentiranosti, superiornom vokalu, introspektivnim tekstovima i melankoličnom ugođaju, jasnim kantautorskim referencama, producentskim i aranžmanskim rješenjima Rejhana Okanovića i sviračkim postupcima, radi se o protočnoj, privlačnoj glazbi koju ni zahtjevna tematika ne sprečava da dođe do uha iole “normalnijeg” slušatelja.
A tematika je ljubavna, u sugestivnim pričama koje konceptualno obuhvaćaju teže boje emocionalnih odnosa, ali to uz pomoć sjajnog vokala, tj. interpretacije i uživljenosti, te pogodne instrumentalizacije, na albumu “Sve o čemu sam šutjela” prolazi začuđujuće bezbolno s obzirom na opseg postavljenih zadataka. Najkraće, Lu Jakelić bi se prema ugođaju glazbe, boji glasa i tematskoj usmjerenosti, okvirno moglo usporediti s K. D. Lang, na koju podsjeća izvrstan vokal i pjevačka uvjerljivost, ali i na zvijezde sedamdesetih poput Carly Simon.
Kao i kod njih, komercijalni prizvuk pjesama nije postignut namjernim razblaživanjem ili “narihtanim” refrenima, već se jednostavno radi o odličnim pjesmama čije melodije same po sebi funkcioniraju poput usporedive inozemne pop-produkcije. I premda se jasno radi o nekoj vrsti indie kuta gledanja, ipak sve skupa ne djeluje nerazumljivo, previše čudno, te bi moglo imati efekta i na “običnu”, a ne samo studentsku, žensku, klupsku ili rock-publiku.
Posebna je priča to što Lu Jakelić pjeva na hrvatskom jeziku, često nemilosrdnom prema ovako ozbiljnim, pa još i pjevanim tekstovima, ali majstorska zapažanja, privlačne melodije i prirodnost cijelog sklopa zvuči “sasvim normalno” i uvjerljivo. Čini se da smo s Lu Jakelić dobili važnu novu autoricu koja može biti dovoljno privlačna i široj publici. Kad Matiju Dedića koji gostuje u pjesmi “Iznutra” spomenemo tek u zadnjoj rečenici, jasno je da je album odličan.
