Naš proslavljeni vratar Stipe Pletikosa, kojeg smo godinama gledali kako brani mrežu hrvatske reprezentacije i poznatih europskih klubova, okrenuo je novu stranicu u svome životu. Nakon što je objesio kopačke o klin i oprostio se od aktivnog bavljenja nogometom, slavni nogometaš više se posvetio obitelji. Preseljenje u Split sa suprugom Anđelom i četvero djece omogućilo mu je, kako je otkrio, da napokon vodi realan život i pronađe nove izazove, jer potpuno umirovljenje za njega nije dolazilo u obzir. I dalje ostaje vezan uz sport kojem je posvetio cijeli svoj život – nedavno je to pokazao željom da se aktivnije uključi u vodstvo HNS-a, a uskoro će postati i sportski komentator na HRT-u.
Kad počne nogometno SP u Rusiji, bit ćete intenzivnije angažirani na HRT-u. Je li dovoljno imati igračko ili sudačko iskustvo da bi osoba bila dobar komentator?
Smatram da to ovisi o osobi. Svi mi bivši nogometaši imamo različite talente koje nakon karijere možemo oplemeniti. Vjerujem da se uvijek treba baviti onim što najbolje poznaješ, ali u slučaju komentiranja potrebna je određena društvena i socijalna inteligencija i komunikacijske vještine, uz, naravno, poznavanje nogometne materije.
Kako se pripremate za ovakav nastup? Gledate li stare emisije u kojima ste bili gost analitičar?
Ne baš jer sam sebe dosta analiziram, pa znam na čemu trebam dodatno raditi. Naravno, tu je i pitanje motivacije jer priprema za određenu emisiju zahtijeva dosta vremena.
Javna ste osoba, često ste bili na malim ekranima, ali u drugoj ulozi. Imate li tremu prilikom ovakvih nastupa?
U početku imam, ali s vremenom trema nestaje. Jedino što želim držati na nekakvom nivou jest količina energije koju nastojim unijeti u svaki svoj javni istup.
Je li vam ovaj angažman prilika da ostanete u nogometu na neki drugi način?
Sigurno da jest i jako sam zahvalan ljudima s Hrvatske radiotelevizije što su mi dali priliku da radim ovaj posao jer me zbilja drži blizu onome što najviše volim raditi, a to je, naravno, nogomet. Možemo još jako napredovati po uzoru na jače lige te samim time još više popularizirati prije svega našu ligu.
Nakon sporta, što najviše gledate na TV-u?
Serije. Obožavam ih, nema koju nisam pogledao, i to sve sezone. To me opušta. “Stranger Things”, “Peaky Blinders”, “Pravi detektiv” i “Kuća od karata” na HRT-u neke su mi od najdražih.
Nedavno ste zatvorili poglavlje života u kojem ste se profesionalno bavili nogometom. Čime se namjeravate baviti?
Apsolutno namjeravam ostati u nogometu, pomagati da se vrati pozitivna atmosfera oko njega i djelovati, a ne samo stajati sa strane i kritizirati. Budući da sam jako emocionalan, najviše sam vezan uz Hajduk i hrvatsku reprezentaciju te se nadam da ću jednog dana imati priliku vratiti im barem dio onoga što sam dobio od njih.
Biti profesionalni sportaš traži mnoga odricanja. Vjerojatno sada želite nadoknaditi ono što ste propuštali...
Vjerovali ili ne, i dalje volim putovati, upoznavati nove kulture i običaje. Fasciniraju me Japan i njegova kuhinja – bio sam tamo za Svjetskog prvenstva 2002. te ga kanim opet posjetiti. Obožavam Ferojske otoke i tamošnju prirodnu ljepotu; nevjerojatno puno mjesta sam obišao, ali nikad ih nisam imao prilike pobliže upoznati zbog sportskih obveza.
Je li čudno najednom prestati s tako specifičnim načinom života koji ste vodili 30 godina?
Ni najmanje. Jednostavno ostaviš sve iza sebe kao da nikad nije ni bilo. Zaboraviti se ne može, ali što prije ostaviš taj život iza sebe i kreneš u novi, to bolje. Tako manje opterećuješ i sebe i druge, pa imaš više šanse voditi realan život.
Što se promijenilo u svijetu nogometa otkad ste dio njega? Neki će reći kako se sada sve vrti oko novca i basnoslovnih iznosa transfera te da je to uništilo pravi nogomet.
Jasno da se u svem tom biznisu pogubilo puno toga što smo voljeli, posebno za ljude koji imaju širu sliku, ali tako je i bit će još gore jer mnogi se klubovi ponašaju kao da žive u nekom svom virtualnom svijetu. Poštujem novac, ali često se i sam pitam gdje je granica i gdje su stvarne i prave sportske vrijednosti koje nepovratno gubimo.
Pokušali ste se nedavno s grupom svojih kolega bivših nogometaša više angažirati oko hrvatskog nogometa, u HNS-u, no nije vam uspjelo. Osjećate li razočaranje i nemoć jer se ništa ne može popraviti?
Ne, ni slučajno. Najgore je stajati sa strane i ništa ne pokušavati. Naše su namjere bile apsolutno plemenite, što je javnost prepoznala i pokazala u svim anketama kad nam je premoćno dala prednost. Nama je to dovoljan motiv da nastavimo s konstruktivnom kritikom, za koju smatram da nikad ne bi trebala prelaziti osobnu razinu, na što smo, nažalost, previše naviknuti u našem društvu.
Živjeli ste u Ukrajini, Rusiji, Engleskoj i Španjolskoj. Gdje vam je bilo najljepše?
U Rusiji, definitivno. Uz nju sam najviše vezan, uz njihove ljude, koji izvana izgledaju jako hladno, ali kad te prihvate kao svoga, a imao sam tu čast, onda zbilja upoznaš njihovu toplinu i otvorenost u odnosu koji traje cijeli život. Volim Moskvu, ali baš jako, i mogu reći da mi je to nakon Splita definitivno drugi dom. Šetnje u predvečerje po užem centru uz učestalu hladnoću definitivno imaju svoj šarm.
Ali vam nigdje nije bilo tako lijepo da biste tamo ostali živjeti?
Ne možeš protiv srca, protiv obitelji, ljudi, prijatelja s kojima si odrastao, tako da se nigdje drugdje moja supruga i ja nismo vidjeli nego u Splitu. To je pomalo težak grad na neki svoj dobar način, ali i u tom njegovom dišpetu ima za mene jako puno privlačnosti. Nažalost, polako nestaje onaj stari duh Splita u kojem sam odrastao i ljudi se mijenjaju, uostalom kao cijeli svijet. Budi se iz nekog svog sna i s dolaskom sve većeg broja turista izrasta u pravog mediteranskog ljepotana. Proputovavši cijeli svijet, nigdje nisam vidio grad koji ima takvo čisto more i takve plaže u svom centru.
Kakav je bio povratak u rodni Split? Jeste li to jedva dočekali?
Jako dobar uz određenu fazu prilagodbe, što je normalno kad dugo izbivaš. Jedva sam dočekao provoditi vrijeme sa svojom suprugom i djecom na mjestima gdje me pokojni otac vodio i koja sam kao tinejdžer sam otkrivao. Ta kultura Hajduka, Bačvica, Rive, Pjace jednostavno te inficira... Sve nas je držala ta sjeta i nostalgija dok smo živjeli daleko od kuće i sjećali se duboko urezanih slika iz djetinjstva i mladosti.
Odrasli ste u skromnoj radničkoj obitelji u kvartu Varoš. Čega se rado sjećate iz djetinjstva?
Svega jer sam imao ispunjeno djetinjstvo, sve što je bilo potrebno za odrastanje. Dobio sam od roditelja postulate rada i poštovanja koji su bili i ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.
U vašem domu nikada nije dosadno, s obzirom na četvero mališana. Koliko sudjelujete u njihovu odgoju?
Jako puno, uloga oca i nježnost koju im pružamo supruga i ja ključne su za formiranje njihove osobnosti, trudimo se ispunjavati njihove želje, a ne samo potrebe... Veliki je blagoslov imati četvero djece i zbilja su posebni, svatko na svoj način. Trudimo im se posvetiti vremenski jednako svakome posebno, kako u igri, tako i u emocionalnom dijelu odrastanja.
Uvijek ističete važnost obitelji, kako one u kojoj ste odrasli, tako i ove koju ste zasnovali. Je li to stvar odgoja ili ste to shvatili tijekom života?
I jedno i drugo, jednostavno u životu napreduješ ili ne napreduješ. Ako radiš na sebi, na upoznavanju samog sebe, onda se možeš kvalitetnije dati drugima. Mislim da je ključ u nama samima jer u ovoj relativnosti morala u kojoj trenutačno živimo jedino tako možemo naći put za izlazak iz krize čovjekoljublja.
Mnogi će vaše svjedočenje vjere protumačiti kao fanatizam ili nepotrebno otkrivanje privatnog. Može li i treba li vjera biti privatna?
Ma ne, jako mi smeta ta zatvorenost društva kad je riječ o prihvaćanju drugih. Čim imaš nekakav stav, ništa ne smiješ spomenuti, u vječitom strahu da ćeš ugroziti nekakvu ortodoksiju ili osobni interes koji reguliraju javni život, automatski riskiraš da ćeš biti izložen pogrdama i doživljen kao čudak.
U nas se, nažalost, ne razgovara kvalificirano ni o prošlosti, ni o sadašnjosti, pa ni o budućnosti, a taj je okvir toliko nepoticajan da onaj tko je inteligentan ne prihvaća polemiku pod takvim uvjetima. Tako je i s vjerom, riječi ljudima ništa ne znače jer ne žele čuti ono što im nanosi bol i prisiljava ih da se suoče s prazninom u sebi. Uostalom, svi znamo da se naša srca otkrivaju u našim odlukama, bili vjernici ili ne.
Kako prihvaćate neistomišljenike i one koji vas pogrešno doživljavaju?
Ljude treba prihvaćati u bilo kakvom obliku ponašanja, apsolutno nemam problema ni s kim i ni sa kakvom vrstom ponašanja. Uvijek počinjem od sebe, kako bih se mogao sutra mijenjati nabolje i ne biti zarobljen u samom sebi, u svom egu. No mislim da je jako važno razlikovati pojam kritike od pojma vrijeđanja.
U nas, čini mi se, ljudi misle da su to sinonimi te svaku kritiku doživljavaju kao vrijeđanje, kao napad, dok vrijeđanje postaje nekakav normalan oblik komunikacije jer nam sloboda govora u demokraciji dopušta da kažemo nešto o nekome ili nečemu, čak i ako je to uvredljivo i ponižavajuće. Dakle, vrijeđanje sigurno nije moralno ponašanje.
Upita li vas netko što će vam vjera kad naoko imate sve: obitelj, djecu, novac, poznati ste, navijači i javnost vas vole...?
Smatram da su bitna djela. Riječi su postale suvišne, barem u nas.
Sta ce on komentirati