Saša Antić, poznati član skupine TBF, protekle je godine odlučio fanovima otvoriti “Škrinju” i istoimenim solo albumom predstaviti se kao Alejuandro Buendija. Veseli, ponekad eksplicitni i pronicljivi tekstovi, okrunjeni suradnjom s lepezom gostujućih glazbenika, vješto su se upisali u vrh originalnih glazbenih izričaja u godini koja je industriju bacila na koljena, a Alejuandru su donijeli i nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji za glazbenika godine. Tim povodom otkrio nam je kako doživljava konkurenciju u svojoj kategoriji i sprema li novu glazbu s TBF-om.
Čestitke na nominaciji za Večernjakovu ružu. Kako ste reagirali kada ste saznali? Kome ste prvome javili i koja je bila njihova reakcija?
Pa ta me nominacija zaista iznenadila, prvo sam pomislio da me zezaju, a kad sam skužio da je istina, pomislio sam: pa kvragu, gdje sam to pogriješio. Šala mala, no ja dolazim iz nekog đira gdje je biti popularan uvijek bilo predmet ruganja i, evo, sad sam odjednom nominiran za nagradu popularnosti, i to u godini u kojoj sam izbacio album koji je poprilično težak i daleko od komercijalnog. Valjda je to bila takva godina, čudna po svemu.
U karanteni ste dovršili novi album, a izdali ste i singl “Kornjača”. Kakve su reakcije na singl? Jeste li iznenađeni?
Singl je prošao zaista dobro. Vremena su turbulentna, dovedeni smo svi u poziciju da ne znamo sa sigurnošću kome više vjerovati, živimo od danas do sutra, a glazba, i umjetnost općenito, stavljeni su na čekanje. Izgleda da je “Kornjača” našla put do publike i dala neku notu utjehe i vedrine, koliko god se dodiruje ozbiljnih i teških tema.
Nimalo zahvalna 2020. godina za glazbenike. Kakva je bila vama i s čime ste se borili?
Proveo sam puno vremena u studiju radeći na albumu i boreći se s miksom, a ostatak vremena uglavnom sam bio s obitelji i prijateljima. Nisam se nikad toliko našetao i ispekao kolača, a pokušavao sam raditi i na nekim svojim skrivenim talentima u slučaju da moram mijenjati profesiju tako da sam češljao psa, popravljao kišobrane i mućkao koktele.
U gostovanju kod Aleksandra Stankovića komentirali ste da bi trebalo povećati honorare glazbenicima koji nisu autori, ali su snimali i pjevali pjesme. Možete li opisati kako to zamišljate?
Govorio sam konkretno o raspodjeli sredstava koja diskografi po ugovoru ubiru od glazbenih platformi kao što su Deezer i Spotify. Dio tih sredstava ide autorima, a po nacrtu zakona koji uskoro ide u proceduru izvođači su potpuno izostavljeni, što je nepravda i nonsens.
Spomenuli ste da bi klupska scena trebala biti financirana javnim novcem. Vidite li možda da se to događa u Hrvatskoj u budućnosti? Pod kojim uvjetima?
To funkcionira, npr., u Sloveniji i radi se ustvari o nastavku prakse iz bivše države gdje su se svirke održavale u domovima kulture. Ti domovi su postojali i u manjim gradovima, financirala ih je država i to je, recimo, bio ključni preduvjet da bi uopće i zaživio novi val, koji nije bio komercijalan, ali ostavio je neizbrisiv kulturološki trag. Možda upravo zato što se klupska scena zanemarivala od 90-ih pa do danas imamo situaciju kada generacije mladih više nemaju naviku ići u klubove, vise u kafićima i birtijama gdje se konzumira konfekcijska glazba na plejbek, često se žaleći da i nema dobrih bendova, a razlog je u tome što ne postoji scena koja će ih stvoriti. Mi smo mala zemlja, i uz najbolju volju i entuzijazam vlasnicima klubova teško je ostvariti kvalitetan program jer ovise o prodaji karata i pića, pogotovo danas kad zbog korone uopće i ne rade, a moraju plaćati najam i pitanje je tko će opstati. Konačno, rock’n’roll je, a tu mislim na široki spektar izvedbene glazbe, evoluirao od buntovničke buke do kulturološke činjenice, danas je bitan element kulture općenito i zato bi klupska scena po nekim provjerenim europskim metodama trebala dobivati sredstva iz gradskih proračuna, kao što je slučaj s klasičnom i tradicionalnom glazbom. Tako bi se nesumnjivo povećala kvaliteta glazbe.
Dotaknuli ste se bili i Thompsona i njegove pjesme “Lijepa li si”, ali ste istaknuli da je “upao u tu neku mašineriju”. Na kakvu točno mašineriju ste mislili?
Pa mislim na njegovu produkcijsku mašineriju koja pod okriljem domoljublja i vjere forsira borbeni duh kao da je još uvijek rat. I Thompson igra na tu kartu simbola ratnika. Ima tu i uvjerenja, ali još više tržišne kalkulacije, a za koketiranje s ustaštvom ne znam je li posljedica neznanja ili obijesti. Meni je čitav taj ideološki paket civilizacijski neprihvatljiv i glazba je tu u trećem planu. Osim toga, mislim da smo po prirodi jako slobodoljubivi, solidarni i najbolji kad je najteže i bez tog konstantnog izmišljanja vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. Tim forsiranjem samo se proizvode fanatici i stradaju nevini.
Nominirani ste u kategoriji u kojoj su i Massimo, Darko Rundek, Urban i Vanna. Koga smatrate najvećom konkurencijom, a kome se divite?
To su sve umjetnici koje jako cijenim, a Urbana i Rundeka i više od toga, volim baš sve što rade. Velika je čast biti u tom društvu i samo to mi je i više nego dovoljno.
Gdje su dečki iz TBF-a? Kako su reagirali na vašu nominaciju?
Kako nemamo svirki, u zadnje vrijeme se baš i ne družimo previše, svatko je u nekom svom điru, čekamo ljeto.
Možemo li očekivati novi album u dogledno vrijeme?
Ne možemo još ništa obećati, ali radimo na novom materijalu.
Ako epidemiološki uvjeti dopuste i dodjela Večernjakove ruže se održi, koga ćete povesti sa sobom?
Evo, kaže supruga da bi ona možda htjela.
Za Antićevo koketiranje s jugoslavenstvo ne znam je li posljedica neznanja ili obijesti. Meni je čitav taj ideološki paket neprihvatljiv i glazba je tu u trećem planu.