Dugogodišnjeg televizijskog novinara, urednika i dokumentarista Silvija Huma (68) teško je spojiti s Osijekom. Ipak, on doista jest Slavonac, no za taj kraj, kaže, ne veže ga baš mnogo.
– Ne osjećam lokalnu pripadnost kao takvu. S asfalta Osijeka kao 18-godišnjak došao sam na asfalt Zagreba, tako da nema kod mene nostalgije prema gradu mojeg djetinjstva. Ipak, gimnazijski dani bili su stvarno lijepi. Živjelo se raznovrsno, a u osječkom kazalištu upoznao sam se s cjelokupnim opernim i dramskim domaćim repertoarom – prisjetio se Silvije Hum. Tad je u Osijeku postojala i eksperimentalna scena mladih koja je uspješno postavila komad “Svršetak igre” Samuela Becketta, u kojem je Silvije igrao glavnu ulogu.
– To je bila senzacija i umalo su nas zabranili! A mi mladi vidjeli smo da je to nešto drukčije i teatar apsurda davao nam je krila. Uglavnom, uvijek sam bio buntovnik i imao oštru kritičku distancu prema svemu postojećem – kaže Hum.
Njegovi kolege iz osječke dramske grupe Inge Appelt, Drago Meštrović, Ratko Buljan... postali su glumci. A zamalo i on sam.
– Bio sam prijavljen za prijamni na Dramsku akademiju, no pao sam u tešku ljubav i otiša zbog toga u Novi Sad. Ali ljubav je pukla i ja sam se vratio u Zagreb. Bilo mi je neugodno opet doći na akademiju s koje sam praktički pobjegao, pa sam upisao Fakultet političkih nauka koji je u to doba bio nov i ambiciozan projekt, možda tada najbolji na ovom području. Na tom sam fakultetu poslije, 1997., bio i predavač, ali tada me ta ustanova potpuno razočarala – iskreno je rekao. Televizijom se bavio cijeli život i nikad kaže nije požalio, a ta karijera nije išla pravocrtno, baš kao ni njegov privatni život. Dvaput se ženio, otac je troje djece – Hrvoja, Tome i Ivane – kojima pokušava biti podrška i tata kakvog on nije imao. U mirovini poslovno ne miruje nego i dalje stvara, a miruje samo u Dubrovniku u koji je zaljubljen i iz kojeg je i njegova supruga Ana. Ondje već desetljećima provodi ljeto, ali ne pomišlja na to da se odseli u Dubrovnik:
– Grad mi dođe kao alternativa, kao neka vrsta utočišta za bijeg, ali ne za stalno, jer ne bih mogao živjeti bez zagrebačkih rituala koje sam stvarao pola stoljeća!
1964. Stipendija
– Bio sam student Fakulteta političkih nauka kad je te 1964. Radio Televizija Zagreb raspisala natječaj za 15 stipendista društvenih fakulteta. Nakon šestomjesečnog testiranja i između 150 kandidata uspio sam se za nju izboriti. Sjećam se svog prvog televizijskog priloga, bio je to izvještaj s tržnice. Do tada sam mislio da su samo priče da se mora početi s tržnicom. A ja sam to tako ozbiljno shvatio da sam u prilog od 30 sekundi ugurao i cijene ribe na Dolcu i podatak o tome koliko se prosječno kod nas jede ribe, ali i to koju kvalitetu riba ima u strukturi prehrane. Uglavnom, na Dolcu sam bio dva sata, a moj urednik nije mogao vjerovati što sam sve doznao i strpao u tako kratku formu! Možda sam baš zato već pet godina poslije tog priloga radio na Dnevniku.
1978. Sreo sam suprugu Anu
– Radio sam Dnevnik, a moj prijatelj Miroslav Lilić pozvao me na jednu od svojih poznatih večernjih zabava, ovaj put na Velesajmu. Došao sam u trenutku kad je zabava već bila u punom zamahu. Lilić mi je rekao da me mora upoznati s jednom kolegicom s radija. I bila je to moja današnja supruga Ana Brbora-Hum. Uglavnom, za ovu priču je važna činjenica da smo mi s televizije tada bili dosta poznate face, pa Ani nisam rekao kako se zovem pretpostavljajući da me mora znati. Rekla je: “Nisam čula vaše ime”, na što sam joj odgovorio: “Baš vam je dobar štos!”. Taj trenutak puno je važniji od godine našeg vjenčanja. Privatno sam, pa i poslovno, malo razmažen, a Ana mi je veliki oslonac u životu u svakom pogledu, a nadam se da će to zauvijek i ostati.
1985. Posao snova i otkaz
– Shvatio sam da me Dnevnik ograničava i da nemam afiniteta za dnevnu politiku pa sam četiri godine pisao molbe da me se prebaci u drugi program. I tako sam 1985. postao urednik Muzičkog i zabavnog programa koji se sastojao od pet redakcija. No, 1992. dao sam otkaz jer sam došao u raskorak s politikom tadašnjeg vodstva televizije i nisam htio raditi po njihovu. Danas sam im na tome zahvalan jer zaposlio sam se u UNESCO-u i shvatio da na tržištu mogu i sam, te dobio na samopouzdanju. Kada su se prilike promijenile 1998., vratio sam se na televiziju u redakciju kulture. 2008. Odlazak u mirovinu
– I u mirovini stalno nešto radim. Ljetos sam izdao “Dubrovačku TV trilogiju”, koja se sastoji od tri dokumentarca. Ladica mi je puna sinopsisa i ne napušta me znatiželja. Uopće se ne osjećam kao umirovljenik. Redovito idem u teretanu, prije ljeta bio sam izuzetno vrijedan i išao sam čak pet put tjedno. Bit će da se pripremam za Olimpijske igre 2012. u Londonu!
Lijepo je pročitati takve izjave nekoga tko je u mirovini, to je poruka nama mlađima da se i u tim godinama može imati energije i biti kreativan.