Maestralni glumci na kojima svijet ostaje! Kako drugačije opisati talentiranu 33-godišnju Zadranku Tihanu Lazović Trifunović i šest godina starijeg Splićanina Slavka Sobina koji su zvijezde filma „Samo kad se smijem“ s dubokom porukom… U njihovu slučaju nije ništa čudno biti nominiran za najstariju, najprestižniju i najvažniju nagradu Večernjakovu ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja godine - zato što je upravo ovaj film i njihovo utjelovljenje uloga odjeknulo cijelom regijom! Film je inspiriran mučnim slučajem Ane Magaš i svim drugim slučajevima zlostavljanja žena. Slavko i Tihana osim što su kolege, izvan posla su i najbolji prijatelji koji također podižu glas za sve zlostavljane žene i one slabije kojima je taj glas oduzet. Oboje su briljirali u ulogama Tine i Frane, a film je na publiku ostavio važnu poruku - o kojoj i nakon odgledanog filma duboko u sebi razmišljaju. O pripremama za film, snimanju, njegovoj iznimno važnoj poruci, unutarnjim borbama, doživljajima sa snimanja i nasilju oko sebe iskreno govore samo u razgovoru za Večernji list.
Odmah na početku razgovora želim vam čestitati na nominaciji za Večernjakovu ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja godine! Glumci ste filma „Samo kad se smijem“ inspiriranog mučnim slučajem Ane Magaš, osuđene za ubojstvo supruga 2005. godine. Kako ste doživjeli tu ozbiljnu temu i jeste li imali osjećaj velike odgovornosti?
Tihana: Hvala vam! Kao što sam u već nekoliko intervjua rekla, važno je naglasiti da je film inspiriran slučajem Ane Magaš, ali i svim drugim slučajevima zlostavljanja u bilo kojem obliku. Nažalost, u Hrvatskoj, ali i cijeloj regiji postoji previše takvih tužnih priča. Prvi put mi je redateljica Vanja Juranić s tom idejom prišla prije nekih desetak godina i zapravo jako dugo živim s mišlju o toj važnoj i osjetljivoj temi. Imala sam veliku odgovornost prema filmu i ulozi Tine koju igram, zato što je nisam željela samo prikazati kao žrtvu, već kao jednu običnu mladu ženu koja ima svoje želje, snove i nade. To što je žrtva nasilja, nije njen identitet.
Slavko: Hvala na nominaciji, ogromna mi je čast biti jedan od odabranih u godini koja je bila izvanredna za hrvatski film. Kad ti dođe scenarij za koji točno znaš kome se obraćaš, zašto se obraćaš, kad ti je potpuno jasno koju priču pričaš i koga s njom želiš osnažiti, onda, premda osjećaš ogromnu odgovornost, imaš i puno jači stvaralački “drive”. Vanja Juranić preuzela je najveći zalogaj i odgovornost primivši se ovakve teme i ja joj za to dajem jedan veliki aplauz i jedno veliko hvala što je baš meni dala priliku da odigram Franu i budem dio filma koji je zbilja pokrenuo ogromne rasprave i, vidimo to u interakciji s publikom, osnažio i ohrabrio pojedince, ali i napravio veliki zalogaj u educiranju mlađe publike o tome što sve nasilje jest i da za njega nema opravdanja koja društvo prečesto nalazi.
Tihana, vi ste Zadranka, a imali ste samo 15 godina kada se zbio nesretan slučaj Ane Magaš, također Zadranke koja je ubodom noža usmrtila supruga i oca svog djeteta…
Tihana: Kada se radi ovako važna i osjetljiva tema, onda tome pristupate vrlo savjesno i nastojite se što bolje pripremiti. Proces je dug i često izazovan, ali na snimanje ovakvog filma morate doći apsolutno spremni. Da, ja sam iz Zadra kao i Ana Magaš, u to vrijeme sam bila jako mlada i ne sjećam se puno detalja. Sjećam se isključivo negativnog narativa o njoj da je preljubnica, raspuštenica, da je izlazila u noćne klubove, a kući ima malo dijete... I u to vrijeme , osjećala sam potrebu da čujem i drugu stranu priče . O zlostavljanju se šutjelo. Naš film nije priča o njoj, ali je svakako inspiriran i tim događajem, između ostalog.
Slavko, film je u kratkom vremenu prikupio brojne pozitivne kritike, što zapravo nije slučaj kod vašeg lika koji je samo naizgled pozitivan. S jedne strane voli svoju ženu, grli je i ljubi, a s druge pak, udari je pa joj plače u naručju… Koliko je bilo teško utjeloviti, zavoljeti i prihvatiti Franu takvog kakav jest?
Slavko: Izazov je bio pokazati da Frane nije samo monstrum, da njegovo nasilje i zlo potječe od nekuda, a da pri tom ni u jednom trenu to nasilje ne opravdam, jer za nasilje opravdanja nema. Frane nije glavni negativac u ovom filmu, glavni negativac su pogrešni stavovi ukorijenjeni duboko u društvo, pronalaženje isprika iz pozicije naučenog patrijarhata, okretanje glave na obiteljsko nasilje, okrivljavanje žrtve na sve moguće načine i paralelno opravdavanje pa čak i veličanje nasilnika poput “tko bi rekao, uvijek se tako lijepo javio na ulici”, sve ono s čim se susrećemo i prečesto. Ne mogu reći da sam ga zavolio, ali pristupio sam mu s empatijom, što nastojim raditi i u privatnim interakcijama s ljudima, a mislim da je osnova u stvaranju svakog lika.
VEZANI ČLANCI:
Jeste li oboje odmah na „prvu“ kliknuli s redateljicom filma Vanjom Juranić i jeste imali neke sugestije kada je riječ o vašim ulogama?
Tihana: Imala sam svoje sugestije kada je riječ o mojoj ulozi Tine. Ja radim s redateljima koji su spremni na sugestije, a film je timski rad. Kada radim neki lik jako sam involvirana u to, a između mene i Vanje je od početka postojalo razumijevanje, poštovanje i vjerovanje jedna u drugu. Inače, da nema tog osnovnog povjerenja ne bih mogla raditi ulogu kao što je Tina. Nas dvije smo dugo razgovarale o tome tko je Tina i kakva je doista ona, a to je zajednički rad.
Slavko: Naravno da smo odmah kliknuli, to je preduvjet za uopće prihvatiti neki projekt. Vanja nam je taman odriješila ruke onoliko koliko je trebalo da svi skupa dođemo do tih likova, ali je i zadržala čvrstu redateljsku palicu da ne odlutamo od onog najbitnijeg, a to je priča kako ju je ona htjela ispričati. Bez maski, bez uljepšavanja, bez romantiziranija. Sjećam se situacije na snimanju kad sam zauzeo obrambeni stav prema jednom Franinom postupku i Vanja je beskompromisno odbila moj prijedlog, a u finalnom proizvodu je to jedna od najupečatljivijih scena. To je odlika pravog redatelja, znati kad pustiti glumca, a znati kad povući ručnu.
Od presude Ani Magaš prošlo je 18 godina. Vidite li da su se neke stvari kada je riječ o zlostavljanju u obiteljima, femicidu i sličnom promijenile kod nas u Hrvatskoj?
Tihana: Čini mi se da se i dalje malo priča o tome, ali da smo ipak malo glasniji. Danas , primjerice , postoje društvene mreže koje apsolutno svatko koristi, cijeli #MeToo pokret je proizišao s društvene mreže pa imam osjećaj da se ipak stvari pomiču s mrtve točke. Feminizam je jedna jako spora borba, ali je važno biti taj mali kotačić promjene. Nužno je da pričamo, obrazujemo, vodimo dijaloge i diskusije na tu temu.
Slavko: Napokon se mijenjaju zakoni, uvode novi termini, tema se probila u javnost, mediji su senzibilizirani, diskusija je pokrenuta. Je li to dovoljno i kako će sve funkcionirati u sudskoj praksi? To tek treba vidjeti. Brojke i statistike nisu dobre, ali kombinacijom boljeg pravnog sustava i bolje edukacije generacija što dolaze postoji šansa za optimizam.
Poznato je da ste oboje zapravo i prijatelji izvan kadra, a i to da ste aktivisti koji se bore za prava ne samo žena, već onih slabijih kojima je glas u jednu ruku i oduzet…
Tihana: Ne znam bi li se nazvala aktivisticom, ja vjerujem da je umjetniku zadaća da reflektira stvarnost i da govori o demonima ovog našeg društva u kojemu živimo. Za mene je to dio mojeg posla i apsolutno mi je najprirodnije glasno ukazivati na sve nepravde koje me okružuju. Ako će me netko nazvati aktivisticom, nemam ništa protiv toga.
Slavko: Ne bih nužno rekao da sam aktivist jer postoji nebrojeno situacija u kojima nisam izašao na ulice, nebrojeno puta kad sam rekao “ma ne može se tu ništa promijeniti”, ali svojim primjerom, svojim intervjuima, svojim knjigama za djecu, kolumnama i ulogama nastojim progovarati o temama koje su mi važne. Trudim se. Ponekad sramežljivo, ponekad jasno i glasno, ali trudim se. Ponekad ne razumijem društvo i onda se začahurim, a to definitivno nije karakteristika jednog “aktivista”. Ali radim na tome da budem hrabriji i da budem glasniji i svakako osjećam da dobivanje medijskog prostora donosi i veliku odgovornost da budeš glas za nekoga tko ga nema. Tako smo se i Tihana i ja pridružili ljetošnjim demonstracijama u kojima se tražilo uvođenje femicida u Kazneni zakon, a sad smo, čini se, na domak ostvarenju tog cilja.
Jeste li vi ikada bili žrtva nasilja?
Slavko: Ne u kontekstu obiteljskog nasilja, ali doživio sam jako puno bullyinga u formativnim godinama zbog kojeg sam izgradio hrpetinu zidova oko sebe koje tek zadnjih par godina polagano rušim. Volio bih da sam tada više pričao s ljudima oko sebe, a ne se zatvarao u obrambene i često autodestruktivne mehanizme jer su isti doveli do velikog nedostatka samopoštovanja i ljubavi prema sebi. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno od najmlađih godina znati komunicirati kroz što prolazimo i kroz svoje knjige pokušavam najmlađe naučiti upravo tome.
Tihana: Ja na sreću nisam nikada bila žrtva nasilja.
VEZANI ČLANCI:
Što mislite zašto ljudi u današnjem svijetu okreću glavu i odmahuju rukom na žrtve kojima treba pomoć i koje proživljavaju nasilje? Zašto se neki vode mišlju „Nije to moja briga, ne tiče me se“?
Tihana: Patrijarhat je duboko usađen u svaku poru našeg društva, nekako je to dio naše tradicije i kulture, usudila bih se reći. Treba jako puno dijaloga i obrazovanja da bi se pomaknuli od toga da je žena još uvijek 'drugotna'. Jako polako se to mijenja. Često ne vjerujemo žrtvi, a to dolazi od neznanja. Ono što treba nastaviti jest svakako nastaviti obrazovati mlade ljude i prepoznati obrasce - što uopće znači zlostavljanje. Zlostavljanje naravno ne dolazi samo fizičkom obliku, ono je i psihičko, emotivno i ekonomsko. Bez obrazovanja i razgovora o tome nećemo se pomaknuti s mrtve točke. Jako je teško prodrmati taj patrijarhalni sistem u kojemu nažalost još uvijek živimo.
Slavko: Dvosmjerna je to cesta. Ako netko od mojih prijatelja odbija priznati da im treba pomoć, teško je pomoći. Ljudi žele i zaštititi sebe, ne reagiraju nekad iz straha. Ali najveći problem je što nam općenito kao društvu fali empatije. Postoji ogromna doza separacije između “ja” i “svi ostali”. Moramo bit tu jedni za druge.
Koliko vas je ovaj film promijenio i osnažio u vašem naumu da budete glasniji?
Tihana: Predana sam tome što radim, “tiču” me se moji projekti koji su često zahtjevni i zahtijevaju duboko “rovarenje“ po svojoj nutrini. Nemoguće je da iz takvih procesa izađeš nepromijenjen, i to je ono predivno u ovom poslu. Uloge koje stvaraš te oplemenjuju, postaješ empatičnija osoba, barem ja u to vjerujem. Definitivno sam zahvalna ovom filmu i Tini, svojoj ulozi na tome.
Slavko: Već dvije godine, od kada je krenulo snimanje filma, pa preko svih premijera, promocije, imam priliku sagledati društvo iz perspektive žena čiji se glas ne čuje. Čast je stajati uz Vanju i Tihanu i slušati ih s koliko strasti progovaraju i osnažuju publiku. Naježim se kad vidim koliko i film i njihove riječi dopiru do ljudi i zahvalan sam što stojim uz njih i učim o načinima kako navigirati kroz sadašnji poredak društva i kao muškarac s javnim prostorom unijeti u njega promjene. Ono što Tihana i Vanja nose u srcu, duši i svakom atomu svog tijela, i onda to sve vidjeti u očima pretežno ženske publike me uči kako biti bolji čovjek.
Tko vam je prvi čestitao na filmu i ulozi koju ste maestralno odigrali?
Tihana: Uvijek su pored mene moja obitelj, suprug Bane i prijatelji. To je moj uzak krug koji je tu za mene u dobrom i lošem.
Slavko: Tihana i Vanja, naravno. I cijela ekipa filma. Postoji taj predivan trenutak kad se nakon zadnjeg kadra, zadnje scene vikne “scena snimljena” i zagrliš svoje partnere i redatelje i ekipu filma i izađe u tom zagrljaju i sve izgovoreno i neizgovoreno iz dugotrajnog i teškog procesa. Taj trenutak na svakom snimanju mi je jedan od najdražih trenutaka u ovom poslu. I naravno roditelji nakon premijere, uvijek prvi.
Koristite li u nekim situacijama glumu i u stvarnom životu?
Tihana: Naravno, vi ne?
Slavko: Apsolutno, pa svi u životu igramo na stotine uloga.
Što vama ljubav predstavlja u životu?
Tihana: Ljubav? Pa ljubav je sloboda za mene. Gorivo bez kojeg apsolutno ništa nema smisla.
Slavko: Sve.
Nagrade dođu kao priznanja za rad, a koliko vama znače?
Tihana: Naravno da je lijepo dobiti priznanje, ali to dođe i prođe. Gluma nije sprint, nego maraton. Najveća nagrada je emocija koju preneseš na publiku.
Slavko: Nominacije su potpuno nova stvar u mojoj karijeri i vesele me. Međutim, one ili dođu ili ne dođu. Što sam zreliji, moj osjećaj i doživljaj odigrane uloge primarno mi donosi ispunjenje. Reakcije publike u neposrednom kontaktu vas ispune, donose vam zadovoljstvo i mir. Važne su mi naravno i reakcije kolega, struke. Zato mi je neizmjerno drago da sam predložen od strane ovakvog eminentnog žirija.
Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete sa sobom povesti?
Slavko: Nadam se da će mi raspored dopustiti da dođem. Doći ću s Tihanom i kruna ovog putovanja mi je što smo zajedno nominirani. Tihana mi je prije svega jedna od najboljih prijateljica, ali ona je glumački virtuoz i dijeliti s njom prvo kadar, pa sad i ovu nominaciju, je ispunjenje sna.
Tihana: Mislim da dolazim ako ne budem na nekom snimanju. I naravno sa sobom vodim Slavka, koga drugog...
Ako dobijete Ružu kome biste ju voljeli posvetiti?
Tihana: Definitivno bih je posvetila svim žrtvama nasilja, svim ženama koje smo godinama ignorirali i nismo ih slušali te smo se oglušili na njihove krikove.
Slavko: Film je vrlo jasno posvećen žrtvama nasilja, posvećen je promjenama, posvećen je osnaživanju. Ne znam iskreno ni što znači “posvetiti” nagradu, nisam s nagradom ništa ja rekao. A svi kojima bih zahvalio, već znaju koliko sam im zahvalan u životu, ako dobijem priliku to izgovoriti na pozornici, svakako ću ponoviti.
VIDEO: Tko je starija kći Akija Rahimovskog? Ne voli se pojavljivati u javnosti, baš kao ni njena majka
A kaj nam je i Slaveka partner zlostavljal ?