Naš odlični filmaš Vanja Černjul iza sebe već ima projekte koji su dosegnuli globalnu publiku, stajao je iza kamere “Kronika Times Squarea”, recimo, ili “Crazy Rich Asiansa”, a tim se projektima sada može dodati i “Pozlaćeno doba" koje upravo možemo gledati na HBO-u. S nagrađivanim direktorom fotografije Vanjom Černjulom razgovarali smo i o toj seriji koju potpisuje Julian Fellowes, autor “Downton Abbeya”, kao i o njegovim novim projektima što uključuje i jedan hrvatski, a to je najbolje što je gledao u posljednje vrijeme.

O seriji “Pozlaćeno doba” piše se dosta, očekivano s obzirom na to da je potpisuje Julian Fellowes. No jeste li vi zadovoljni kako je serija ispala?
Prije četiri godine na suradnju me pozvao Michael Engler, redatelj i izvršni producent “Pozlaćenog doba”, još kada je projekt bio u razvoju na NBC-ju. Michaela sam upoznao davno, kada smo zajedno radili na sad već legendarnoj seriji “30 Rock” za NBC. On je vidio moj rad na povijesnim kostimiranim serijama “Marco Polo” i “Kronike Times Squarea” pa je zaključio da bih se uspješno uključio u “The Gilded Age”. Kada je projekt prešao na HBO i dobio na raspolaganje sredstva za koja sam znao da će biti potrebna za uspješnu produkciju takve serije, postao sam jako uzbuđen oko mogućnosti suradnje. Na setu se gradilo puno velikih objekata tako da sam vrlo rano bio uključen u pripreme kako bih mogao surađivati sa scenografom i kostimografkinjom na dizajnu setova i kostima. Bilo je potrebno stilski uskladiti sve što je sagrađeno s mnogim lokacijama na kojima smo snimali. Moje pripreme trajale su četiri mjeseca i osjećao sam da sam imao dovoljno vremena na raspolaganju za kvalitetnu pretprodukciju. Na žalost, tri dana prije početka snimanja čitava industrija je zaustavljena zbog pandemije. Ponovo smo se pokrenuli šest mjeseci poslije, u rujnu 2020. Zbog nove situacije u kojoj na Manhattanu nije bilo moguće snimati s ekipom većom od pedeset ljudi, izgubili smo mnoge lokacije pa smo trebali pronaći nove i iznova obaviti neke pripreme, ovog puta u puno kraćem vremenskom roku. To je bio prvi veliki projekt koji je nakon lockdowna krenuo u produkciju i kao takvi smo među prvima primijenili sve nove mjere zaštite na radu koje su naši sindikati dogovorili. Naravno da su mjere koje nikada prije nisu bile dio prakse snimanja donijele razne probleme. Na početku nam je bilo nezamislivo raditi glumačke probe i osvjetljavanje glumica dok su im lica pokrivena zaštitnim maskama. Usprkos tome moram reći da smo se disciplinirano držali svih protokola i u ekipi od petstotinjak ljudi usred pandemije samo smo na jedan dan prekinuli snimanje, i to zbog jednog lažnog pozitivnog rezultata COVID testa. Ostalih devet mjeseci produkcije prošlo je bez problema. To najbolje svjedoči o činjenici da smo imali pametne i odgovorne producente i ekipu kojoj je bilo stalo do projekta. Dva mjeseca prije kraja snimanja stiglo je i cjepivo, tako da smo čak imali i završni wrap party na otvorenom kada smo skinuli maske i prvi put vidjeli lica jedni drugima. Naša prošlotjedna premijera bila je najgledanija premijera koja se održala u povijesti HBO-a, pa sam zbog toga jako zadovoljan. Izgleda da će se vjerna publika Juliana Fellowesa zainteresirati za “The Gilded Age”.

Što se tražilo od vas kao direktora fotografije? Iako je autor isti, serija nam izgleda znatno drukčije od “Downton Abbeya”, u pozitivnom smislu.
Poanta je bila u tome da serija bude što više američka. Htjeli smo pronaći neki balans između kontroliranog realizma i stilizacije. Bilo je bitno da se fotografija i boja svjetla uskladi s bojama kostima i setova. Pronalaženje tog balansa bilo je nešto na čemu sam intenzivno radio s izvanrednom kostimografkinjom Kasijom Maimone i iskusnim scenografom Bobom Shawom. Kasia potječe iz Poljske tako da smo brzo pronašli neke zajedničke kulturne i vizualne reference za početak razvoja suradnje. Bilo mi je važno da fotografija bude nenametljiva i funkcionalna kako bi sva raskoš koju sam imao ispred kamere došla do izražaja.

Iz perspektive snimatelja, koja je razlika raditi povijesnu seriju koju obilježava bogata kostimografija i scenografija u odnosu na nešto modernije, primjerice “Kronike Times Squarea”?
Uvijek me zanimalo razdoblje industrijalizacije i prvobitne akumulacije kapitala, period u kojem je stvoren svijet u kojem na neki način još uvijek živimo. Pozlaćeno doba je američko povijesno razdoblje koje je dobilo ime po istoimenoj knjizi Marka Twaina, tad je rođen divlji kapitalizam i neograničeno bogaćenje industrijalaca poput obitelji Vanderbilt, Carnegie ili Rockefeller. U tom razdoblju započelo je dramatično raslojavanje američkog društva i prvi put se pojavila radnička klasa koja još nije imala vlastiti identitet. Ovo razdoblje završilo je početkom dvadesetog stoljeća kada u Americi počinje tzv. progresivna era. Današnja Amerika doista podsjeća na to pozlaćeno doba s novim barunima poput Jeffa Bezosa, Elona Muska ili Billa Gatesa i jedino nam preostaje nadati se da nakon ovog našeg novog pozlaćenog doba slijedi novo progresivno doba. Istraživanje povijesti grada u ovom razdoblju bilo mi je veliko zadovoljstvo, da ne spominjem kako sam imao pristup svim tim nevjerojatnim palačama prvih američkih tajkuna. Postojalo je jedno vrijeme, recimo od 1860. do 1900. kada su se sve najvažnije stvari na svijetu događale na Manhattanu između Wall Streeta i Sedamdesete ulice. Borbe između Edisona, Westinghousea i Tesle, borbe za dominaciju nad svjetskim protokom roba, apstrahiranje novca i kapitala, krvave borbe za radnička prava i tako dalje. Naš projekt to razdoblje promatra kroz prizmu Julianna Fellowesa, koji na specifičan način promatra klasne odnose. Uz “Kronike Times Squarea” ovo mi je bila već druga prilika da sudjelujem u rekreiranju jedne kultne epohe iz povijesti grada koji volim i to me uvijek jako veseli. Istraživanje za “Kronike Times Squarea” uključivalo je pregledavanje mojih omiljenih filmova koji su nastali u New Yorku sedamdesetih godina; “Taksist”, “Pasje popodne”, “Francuska veza”, “Serpico”, “Klute” i tako dalje.

Imate i nekoliko serija koje je BBC smjestio na ljestvicu 100 najboljih ostvarenja. Je li vas to iznenadilo? U 30rock radio si i s Alecom Baldwinom. Kakav je on, karijera mu je imala uspona i padova, a sada je imao i tu tragediju?
U današnjoj hiperprodukciji, tzv. “peak TV” razdoblju, sve je teže donijeti odluku o projektu u koji želim investirati od šest mjeseci do godinu dana života. Zbog borbe za gledatelje između velikih streaming kompanija proizvodi se puno veća količina programa nego što publika uopće stigne konzumirati i puno je kvalitetnog programa totalno izgubljeno u tim oceanima sadržaja. Uvijek mi je želja raditi na nečemu što će biti kulturno relevantno i što će pogoditi zeitgeist, ali to je jako teško predvidjeti. Nitko od nas koji smo radili na filmu “Crazy Rich Asians” nije mogao pretpostaviti da ćemo stvoriti svjetski hit koji će nekoliko tjedana biti najgledaniji na svijetu i završiti na naslovnoj stranici Timesa pod naslovom “Film koji će promijeniti Hollywood”. Isto tako, u vrijeme produkcije “Orange is the New Black” i “30 Rock” pojma nisam imao da će ovi serijali zauzeti tako važno mjesto u povijesti televizije i u američkoj pop-kulturi. “30 Rock” bio je prvi televizijski projekt na kojemsam radio i imao sam jako malo iskustva u velikim produkcijama. Alec me isprva plašio, ali ubrzo smo se sprijateljili. Istraga o tragediji koja se dogodila na snimanju niskobudžetnog filma “Rust” još uvijek je u tijeku i tek ćemo saznati sto se uistinu dogodilo. Poznajem Aleca i mogu reći da je to jedan od najinteligentnijih ljudi s kojima sam radio. Do u tančine poznaje svaki aspekt filmske produkcije i ulogu svakog člana ekipe. Ne mogu shvatiti kako je takvom iskusnom glumcu u ruku dospjelo oružje napunjeno bojevom municijom. Barem troje odgovornih ljudi moralo je ignorirati pravila zaštite na radu i stvari su zakazale na nekoliko nivoa. Bojeva municija nije se smjela nalaziti nigdje u blizini seta. Nakon tragičnog incidenta s Brandonom Leejem 1993. uvedeni su vrlo strogi sigurnosni protokoli koji potpuno isključuju mogućnost ovakve nesreće ako ih se odgovorni profesionalci pridržavaju. Nakon ove katastrofe glumci će vjerojatno početi odbijati upotrebu bilo kakvog funkcionalnog oružja, napunjenog ćorcima ili praznog. Nadam se da će se dizajn replika oružja znatno popraviti i da više nikome neće padati na pamet donošenje funkcionalnog vatrenog oružja na radno mjesto.

Što je općenito najbolje što ste gledali u posljednje vrijeme?
Kao član Američke filmske akademije dužan sam se odazvati na sve projekcije i pogledati sve američke i međunarodne filmove koji su u utrci za nagradu Oscar. Posljednjih mjeseci gledao sam od tri do pet projekcija tjedno. Jedna od prvih takvih na kojoj sam bio ove sezone bila je pretpremijera filma “Dina” na kojoj su bili nazočni glavni glumci i redatelj. Iskustvo gledanja besprijekorno izrađenog spektakla u prepunoj IMAX dvorani podsjetilo me na to što znači kino i koliko je takvo iskustvo teško zamijeniti. Bio sam pozvan da budem član žirija na Zagreb Film Festivalu gdje sam također imao prilike pogledati vrlo kvalitetan izbor filmova. Moji ovogodišnji favoriti su “The Great Freedom” (Austrija), “Hero” (Iran) i “Mass” (SAD). Jako me se dojmio i redateljski prvijenac Maggie Gyllenhall “The Lost Daughter”. Drago mi je da je usprkos pandemiji i svim problemima koje je filmska industrija imala ove godine proizveden velik broj odličnih filmova. I Broadway je ponovno oživio, vidio sam mnoštvo sjajnih novih predstava od kojih bi izdvojio “The Lehman Trilogy” u režiji Sama Mendesa.

Dosta pričamo o serijama, ali gdje je film? Radite li nešto, na IMDB-u vidim neke najave. A vidimo i da ste radili film s Ninom Violić, glumačka ekipa kao i tema vrlo su intrigantne. O čemu se radi, kako je došlo do te suradnje?
Ninu poznajem još od studentskih dana i oduvijek sam se nadao da ćemo nešto raditi skupa. Kada me nazvala i ponudila mi da budem direktor fotografije na njezinu prvom dugometražnom filmu jako sam se razveselio. U filmu igra i Goran Bogdan s kojim sam se privatno imao prilike družiti, tako da sam znao da ću imati prilike raditi u ugodnoj, intimnoj i kreativnoj atmosferi s ljudima koje poznajem i poštujem. Počašćen sam što mogu biti prisutan na početku redateljske karijere Nine Violić i njezine producentice Vanje Sremac. Trudim se svake godine snimiti jedan film i to mi je svakako prioritet, iako ću radije izabrati kvalitetan streaming serijal nego osrednji film. Izgleda da su najzanimljiviji projekti danas u formatu miniserija. Drago mi je da je novi “Spider Man” vratio publiku u kina i donio zaradu producentima i distributerima što će do daljnjega filmskim dvoranama omogućiti preživljavanje, ali nadam se da će se na kinorepertoarima tu i tamo naći i nešto za publiku stariju od sedamnaest godina.

Razmišljate li o povratku u Hrvatsku, ovdje sada često rade strane produkcije od kojih su mnoge zaista na najvišem nivou, pretpostavljamo da biste imali dosta posla?
Pa nemam osjećaj da sam iz Hrvatske ikada definitivno otišao, često sam tu, a tu su mi dragi prijatelji. Nikada se neću potpuno odvojiti od Zagreba i Jadranskog mora, ali isto tako sumnjam da ću ikada moći zauvijek napustiti New York. Osim tih zemljopisnih točaka za koje sam vezan posao me vodi na sve strane svijeta, tako da mi je teško definirati kamo bih se zapravo vratio i odakle.