U ruke mu je dospjela jedna od najprestižnijih hrvatskih glumačkih nagrada baš kao naručena, točno nekoliko sati prije njegova 46. rođendan! - Čestitke na Zlatnoj areni! - uzviknuo sam Vladimiru Tintoru, kazališnom, televizijskom i filmskom glumcu koji je za najbolju mušku sporednu ulogu u filmu “Domaćinstvo za početnike” dobio ovo veliko priznanje. Ova nagrada kruna je njegove karijere, a put do ostvarenja kao profesionalnog glumca za njega nije bio nimalo lagan. I kao čovjek i kao glumac susreo se s raznim podmetanjima, unutarnjim borbama i preispitivanjima.
Dugo godina ga nije bilo na malim ekranima, sve do uloge u seriji “Kumovi”. A svi se sjećamo i njegove uloge u popularnoj hrvatskoj sapunici “Zabranjena ljubav”... Iako je neke teme već odavno zatvorio, kao što je skandal s objavom intimnih fotografija koji mu se dogodio 2008. godine, bez kalkuliranja odgovorio je na svako pitanje. Prošli smo sve, lijepe i one manje lijepe teme...
Nedavno vam je dodijeljena prestižna Zlatna arena za najbolju sporednu mušku ulogu Tonija u filmu “Domaćinstvo za početnike”, redatelja Gorana Stolevskog. Kako ste se osjećali?
Bio sam jako iznenađen i počašćen što je u moje ruke stigla i ova nagrada. Mislim da su se tek u novije doba Pulskog filmskog festivala otvorile te neke novije kategorije za hrvatske manjinske koprodukcije. Zapravo, uopće i nisam znao da postoji i ova kategorija pa sam doista bio oduševljen priznanjem. Inače, nikada se ne nadam nagradama, a one, ako trebaju doći, dođu. Kada sam vidio tko sjedi u žiriju, još mi je bilo draže jer su to ljudi koje baš cijenim. Za mene je Zlatna arena velika i časna nagrada, a festival ima baš dugu tradiciju pa mi je iznimno drago što sam i ja na popisu dobitnika nagrade. Ovo je za mene kruna jednog dosadašnjeg puta koji sam prošao.
Tko vam je prvi čestitao?
Moram priznati da sam se zadivio kojom brzinom su mediji prenijeli vijest o dobitnicima ove nagrade, sve je bilo kao u “real timeu”. Dok sam izlazio iz dvorane, već sam imao brdo poruka i čestitki, a ona koju sam prvu pročitao bila je od moje kolegice Anice Dobre, a s kojom sam nedavno snimao i film u Sloveniji. Prijatelji s akademije su mi se također javili i čestitali, bio je to lijepi val čestitki taman pred moj rođendan.
E da, proslavili ste i svoj 46. rođendan! Kako je izgledalo slavlje?
Dodjela nagrada završila je nekoliko sati prije ponoći tako da smo odlučili ostati na domjenku festivala gdje sam dočekao i tu 46. godinu. Moje kolegice iz serije “Kumovi” ljetovale su u blizini festivala pa su dojurile čestitati mi na nagradi i rođendan. A mislim i da nisam mogao dobiti bolji poklon za rođendan od nagrade i odličnog društva...
Koliko dugo ste se pripremali za film s obzirom na to da je makedonski? Jeste imali problem s jezikom?
Nisam imao problem s makedonskim jezikom, to je zapravo bila nulta točka da uopće krenem raditi na ovom filmu. Jedino što je bilo malo turbulentno jest raspored, zato što je to bio period snimanja kraja treće sezone serije “Kumovi”. Radnim danima sam snimao seriju, a petkom navečer sam letio za Skoplje i ondje sam cijeli vikend imao probe s redateljem i kolegama. U ponedjeljak rano ujutro bih letio nazad za Zagreb, i tako je bilo jedno tri ili četiri vikenda. Inače, mislim da imam sluha za jezike, a i redatelj Goran mi je puno pomogao. On je inače inzistirao na nekom poddijalektu makedonskog jezika, no na kraju sam bio siguran da će sve biti u redu zato što smo imali temeljite pripreme.
Je li vam ikada netko bio toliko iritantan da ste pomislili čak i odustati od snimanja?
Nije mi se to dogodilo, da kucnem u drvo. Ne znam je li to stvar moje visoke tolerancije ili sam jednostavno mimoišao takve ljude... Ali jednostavno budem previše koncentriran na svoj zadatak i ulogu pa možda zapravo nešto i ne primijetim.
Bojite li se starenja i što su vam sve godine donijele?
Prihvatio sam da je to jedan normalan proces i zapravo se ne bojim starenja. Po prirodi sam radoznao pa tako namjeravam nastaviti raditi i istraživati, a godine mogu donijeti samo neku širinu i bogatstvo. Bavim se svojim malim vrtom pa me i on nekako naučio da jednostavno ne možeš uvijek biti pupoljak, a kad procvateš, da kreneš venuti... Pomirio sam se s tim da je to sve dio prirode.
Televizijski, kazališni i filmski ste glumac, a glumite li i u privatnom životu?
Nadam se da ne! Zapravo, svi mi glumimo, baš kao što je i Shakespeare rekao da je cijeli svijet pozornica. Mi glumci se često susrećemo s mišljenjem da sigurno glumimo i u privatnom životu, a meni se nekako čini da ipak više glume ljudi koji nisu profesionalni glumci. Mislim da mi glumci zapravo iz realnog života i pravih emocija crpimo inspiraciju za neku novu ulogu koju ćemo igrati. Svakako, trudim se na glumiti u privatnom životu.
Imate li problem sebe gledati na ekranu?
Pa iskreno i imam. Prije serije “Kumovi” nisam dugo ništa snimao, a prvu sam sezonu iskoristio za taj svoj studijski rad i rad na sebi. Želio sam ponovno upoznati sebe, kako izgledam iz svih kuteva, kakav sam zapravo i sviđam li se sebi. U toj prvoj sezoni imao sam upoznavanje sebe sa svim i svačim, a gluma na kraju zahtjeva da sebe vidimo i iz nekih kuteva i profila iz kojih se dosad još nismo ni vidjeli. Uvijek sebe preispitujem jesam li mogao napraviti nešto bolje, a na kraju sve je to iskustvo iz kojeg uvijek učim.
Dolazite iz Srbije, točnije iz Novog Sada. Kako to da ste svoje utočište pronašli baš u Osijeku?
To je dio mog puta... Rođen sam u Srbiji, ondje sam završio i akademiju, glumio sam po raznim kazalištima u Vojvodini i Beogradu. Nakon toga je došao red i na kasting za seriju “Zabranjena ljubav”, a tada mi je bilo jako privlačno živjeti i raditi u Zagrebu. Od malena sam volio zagrebačku televiziju i hrvatske programe koje sam mogao gledati iz Srbije. Život me sasvim slučajno doveo do Zagreba. Trebalo je sve skupa trajati otprilike godinu dana, a na kraju se sve produžilo na dvije godine. Volim sviti gnijezdo ondje gdje radim. Nakon toga je dvoje ljudi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku otišlo u mirovinu, otvorila su se slobodna mjesta i raspisan je bio natječaj. Osijek je malo mirniji grad i malo više po mom guštu, a i blizu je Novog Sada pa svoju obitelj mogu češće posjećivati. Tada mi se činilo da je Osijek najbolja opcija za mene i sve do danas sam ostao ovdje.
FOTO Vladimir Tintor, snimanje za Večernji list
A što je s govorom? Kada odete u Srbiju onda se prebacite na ekavicu?
Da, a uvijek imam i neki prijelazni period koji traje otprilike jedan dan. A kad se vratim u Osijek, onda bude obrnuto. A mislim da je sve to i prirodno...
Kako ste podnijeli razvod roditelja?
To je sad jako duga priča, ali mislim da sam to dobro podnio. Nemam zamjerku ni za jednu stranu, a čovjek se s tim stvarima mora sam izboriti. Kada gledam u ovoj odrasloj dobi na razvod svojih roditelja i općenito razvod ljudi koje poznajem, mislim da djeca u tome svemu izvuku najdeblji kraj i da ih se izbija iz tračnica u kojima su naviknuli voziti. Za mene je ta prilagodba na razvod roditelja i “novo normalno” trajalo dugo i bilo je u nekim trenucima teško, ali sam sve to na kraju dobro podnio.
Jeste li oduvijek naginjali glumi?
Pa mislim da jesam... Najljepša sjećanja iz djetinjstva su bile neke nedjelje popodne kada smo gledali filmske klasike, najčešće s televizije Zagreb. Uvijek su me zanimali glumci, oskarovci i općenito svijet glume, a to su baš svi u mom okruženju znali. Samo me gluma zanimala i nisam želio imati drugu opciju u životu.
Imate baš veliku obitelj, nekoliko braće i sestru...
Imam starijeg brata od iste majke i oca, jednog starijeg polubrata s mamine strane, najmlađu polusestru s očeve strane, a i jednog “pridruženog” brata, zato što se moj otac ponovno oženio pa je njegova žena već imala sina. Općenito sam sa svima jako povezan, ali sam baš najpovezaniji sa svojim rođenim bratom. Imam lijep odnos i s polusestrom, ona je doduše od mene mlađa čak 18 godina pa smo tek nedavno postali baš bliski. Inače, “pridruženi” brat, on je glumac u Banjoj Luci... Podrška su mi svi, a i sa svima njima se redovito čujem.
Publika vas obožava gledati i u seriji “Kumovi”. Što mislite zašto je toliko popularna?
Mislim da je serija toliko gledana zato što se poklopilo puno faktora. Poklopili su se izvrsni glumci, svaki je kolega izvrstan i točan u svojoj ulozi i mislim da nema boljeg izbora od njih. A kada je riječ o publici i zašto baš vole gledati tu seriju, mislim da su se lako povezali s likovima. Meni se nebrojeno puta dogodilo da mi je netko prišao i pohvalio me zbog uloge u seriji. Mislim da su scenaristi baš pogodili taj jedan mentalitet uloga koji je publici blizak.
Nakon skandala s objavom intimnih fotografija koji se dogodio 2008. godine, vi ste iz svega nakon nekog vremena krenuli dalje uzdignute glave
Popularnost ne doživljavam tako da u njoj trebam ili ne trebam uživati. Moj posao nosi i to sa sobom, a meni je kao glumcu najvažnije biti prihvaćen od publike. Volim znati da u mojim ulogama možda pronalaze sebe ili odgovor na neki problem. Da sam popularan samo zbog toga mi je u redu, a ova druga vrsta popularnosti jer se bavim samo nekim javnim poslom je isto lijepo, ali je kratkog vijeka. Na primjer, beskrajno sam uživao čitati komentare za nagradu koju sam dobio.
Dosađuju li vam pitanja o skandalu? I jeste li baš uvijek spremni na ovo pitanje?
Da, jesam, uvijek sam spreman na neko takvo pitanje zato što znamo kako svijet funkcionira, a i ljudi vole te neke sočne detalje. Iskreno, volio bih da to prestane biti tema, zato što nikada nije ni trebala biti. Mislim da sam vezano za to sve već ispričao i da sam s tim gotov na neki način.
Što biste s ovim godinama i iskustvom tada sebi savjetovali? Što biste drugačije napravili?
Savjetovao bih si ono što sam si i tada savjetovao. Isto bih napravio, povukao se i pronašao neki svoj mir. Mislim da je to bila moja najteža, ali najbolja odluka. Kada sam se povukao, to mi je pomoglo da sebe posložim i razmislim o svemu. Očito sam sve to trebao proći da bih danas bio ono što jesam. Imao sam jedan dirljiv trenutak sa sobom nakon dodjele nagrade Zlatna arena gdje sam ujutro, još dok je svitalo, razmišljao o sebi kao dječaku. Rano sam se morao probuditi jer sam imao jedno snimanje u Zagrebu, bio sam na terasi hotela i bio je predivan izlazak sunca. Sjetio sam se sebe kako sam sanjao o glumi kao poslu, a tada nisam ni mogao misliti da ću dobiti tako veliku i prestižnu nagradu. Nasmiješio sam se i tom sam malom Vladimiru rekao: “Ej Vladimire, imamo Zlatnu arenu!”.
Jeste li osvetoljubivi?
Ni najmanje, ja to nemam u sebi. Razumijem sve i svakakve ljude, ali opet, nije da ih opravdavam. Ja u sebi ne nosim ljutnju, ne gajim je, a i mislim da ti ljudi koji drugim loše čine, da sebi na kraju najgore naprave. Oni misle da će time povrijediti osobu, a zapravo samo sebi loše čine. Ja u sebi ne nosim ljutnju pa samim time ni osvetu, a osveta podrazumijeva da u sebi nosiš neku mržnju i ljutnju.
VEZANI ČLANCI:
Mislite li da je nekim ljudima danas žao što ste na kraju ipak uspjeli?
Ne znam, ja ne mogu razmišljati na takav način jer nisam pokvaren i zao. Ne mogu razumjeti da bi mi netko tako nešto napravio. To što se meni dogodilo stavilo me na neke tračnice koje su malo duže i idu težim putem. Ja se bavim samo sobom i svojim životom, a o tim zlim ljudima ne razmišljam već duže vremena. Sretan sam što sam se sa svime time izborio uz pomoć ljudi koji su bili uz mene u tih desetak godina.
A što je s vašim ljubavnim životom? Jeste li sretni?
Jesam, sretan sam.
Goruća tema koja je prije nekoliko mjeseci “tresla” hrvatske medije jest skandal vašeg bivšeg suradnika Dalibora Matanića. Glumili ste u njegovim serijama “Šutnja” i “Novine”. Što mislite, hoće li se nakon svega on vratiti i nastaviti režirati?
Mislim da nije moguće da Matanić nastavi režirati jer svijet danas diše tako da se jednostavno ne može zaboraviti to što se dogodilo. Ja doduše nisam puno surađivao s njim, možda smo se vidjeli svega par puta jer sam imao male uloge u “Šutnji” i “Novinama”. S njim sam na setu možda proveo šest ili sedam dana, a moje scene su bile s Despotom, Nives Ivanković, Brankom Katić i Goranom Bogdanom. Na snimanju nisam ništa neobično primijetio, a i nisam znao za takvo njegovo ponašanje. Svakako, žrtvama se treba uvijek vjerovati. Poznajem neke žene koje o tome znaju više detalja, ali ja nisam taj koji treba o tome govoriti.
Iako je 2024. godina, što mislite zašto se još uvijek većina boji “izaći iz ormara” i govoriti o svojoj seksualnosti otvoreno?
Zato što se godinama unazad uvježbava taj neki narativ. A i kad se na primjer pogledaju samo komentari na društvenim mrežama, stvara se dojam da i dalje postoje ljudi koji će okrivljavati žrtvu ili nekog uznemiravati i vrijeđati samo zbog seksualne orijentacije. Razumijem da se ljudi još uvijek boje.
Pa je li moguće da smo mi kao društvo baš toliko zaostali?
Pa čini se da je. Ja sam idealist pa onda volim vjerovati da se ljudi mogu preko noći promijeniti. Neka se ljudi zapitaju što da je to nečija kći, sin ili majka na kraju krajeva, bi li joj vjerovali da je seksualno uznemiravana ili kako bi se osjećali da ih netko općenito uznemirava...
Nedavno ste ljetovali na Rabu, hoćete li ostatak ljeta provesti radno ili će biti još prilike za odmor?
Trenutno se malo odmaram od serija i kazališta, ali evo već za par tjedana imamo gostovanje s Osječkim HNK-om u Budvi. Ovo ljeto za mene je malo radno, malo odmor... Kroz kolovoz ću još svakako pronaći vremena za odmor.
VIDEO: Nevjerojatni prizori iz Imotskog! Thompson održao samostalni koncert nakon dvije godine pauze
Hvala, ne. Ne gledam domaće serije, pogotovo ne balkanske.