Pogledao sam film od 9 i pol sati i jedino za čime sam žalio je to što ne traje još i dulje.
U ponedjeljak 27. siječnja, u spomen na ulazak Crvene armije u Auschwitz i oslobođenje oko sedam tisuća preživjelih iz tog logora smrti, obilježavao se Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i zločina protiv čovječnosti. Tim je povodom Treći program Hrvatske radiotelevizije pripremio zbilja respektabilan programski sadržaj koji je već u petak započeo s prikazivanjem dokumentarnog filma o Oskaru Schindleru, a završio je u ponedjeljak hrvatskim dokumentarnim filmom o slavnom dirigentu Davidu Meiselu koji je ubijen u ustaškom logoru. Tijekom vikenda prikazali su izvrstan kanadski film 'Sjećanja' s Christopherom Plummerom i mađarski Oscarom nagrađen film 'Saulov sin'.
Ono, međutim, što je bio centralni televizijski događaj proteklog tjedna, a što svakako zaslužuje više prostora i priznanja od onoga što im na ovim stranicama mogu ponuditi, to je prikazivanje devet i pol sati dugog francuskog dokumentarnog filma 'Šoa'. Ovome filmu o holokaustu kojemu je redatelj Claude Lanzmann posvetio 12 godina svoga života, ja sam posvetio cijeli vikend, zaustavljajući ga pri tome svakih par sati kako bih se oprao i nahranio, uspavao dijete pa čak i suprugu izveo na ručak, a nakon čega sam shvatio da nikako nisam mogao bolje utrošiti svoje slobodno vrijeme.
Riječ je, naime, o monumentalnom filmskom ostvarenju, ali i veoma važnom povijesnom dokumentu koji služi tome da ljude uvijek iznova podsjeća na najveće zlo dvadesetog stoljeća kako se ono nikada više ne bi ponovilo. Dakle, Boško Picula, brat eurozastupnika Tonina, ali i politolog te filmski kritičar, otvorio je emisiju 'Posebni dodaci' pola sata prije početka prikazivanja filma. U sjajno uređenom studiju koji podsjeća na nečiji dnevni boravak i ima čak i TV, ugostio je poznavateljicu judaizma Jasminku Domaš, povjesničara Tvrtka Jakovinu te dva filmska kritičara Silvestra Miletu i Dragana Juraka. Razgovarali su o povijesnim, društvenim i filmskim aspektima holokausta, a nakon kraće razmjene mišljenja postigli su i konsenzus da je 'Šoa' svakako jedan od najvažnijih doprinosa sjećanju na zločin genocida nad 6 milijuna pripadnika židovskog naroda. "Ljudski um ne može procesuirati taj strašan zločin koliko god ga istraživali', istaknula je gospođa Domaš sasvim ispravno.
Baš zbog toga ova su devetosatna svjedočanstva o logorima i varšavskom getu koja je autor filma opisao kao 'zbor glasova i lica ubojica, žrtava i promatrača', toliko važna i treba ih pogledati bez obzira na to koliko traju... Lanzmann svjedoke događaja u filmu dovodi na mjesto zločina, ne koristi ni jedne sekunde arhivskih snimaka, u filmu nema pretjerane povijesne kontekstualizacije ni bilo čega drugoga što bi preusmjerilo fokus sa svjedočenja raznih ljudi, a među kojima su svakako najupečatljiviji željezničar čije se lice koristi na plakatu za film te čovjek s kojim film započinje i koji je kao dječak preživio logor isključivo zato što je imao lijep glas pa je pjevanjem zabavljao svoje čuvare. U drugom dijelu 'Posebnih dodataka', koji je uslijedio odmah nakon filma, jedan od ove dvojice filmskih kritičara, ne mogu se više sjetiti koji, obradovao me informacijom da je, osim ovih devet i pol sati, Claude Lanzmann snimio još nekoliko sati videomaterijala od kojih je napravio još tri podjednako važna filma kojima ću si obogatiti i idući vikend. Devet i pol sati nije mi bilo ni približno dovoljno...
Prvi i drugi program HRT-a, da spomenem i njih, također nisu razočarali. U sitnim noćnim satima s nedjelje na ponedjeljak HRT 1 prikazao je crno-bijeli film 'Dnevnik Ane Frank', a na sam Međunarodni dan sjećanja na Drugom je bio Benignijev 'Život je lijep'. TV ružu za prigodan televizijski program zaslužila su, dakle, sva tri kanala javnog servisa. Nitko od ostalih, međutim, nije našao za shodno, unatoč itekako bogatoj filmografiji o holokaustu, barem simbolično, ako već ne cjelodnevno kao oni genijalci na Trećem, prilagoditi programski sadržaj ovoj sedamdeset i petoj godišnjici.
Na Novoj ni tog dana nisu odustali od svojih sapunica kojima svaku večer popunjavaju program, a RTL je prikazivao britansku kriminalističku seriju staru deset godina i dodjelu neke glazbene nagrade iz Beograda. Pitam se samo hoće li im se za predstojeće Valentinovo, na primjer, dogoditi sličan previd ili će nam, eto, dati jasno do znanja koji su im prioriteti pa u potpunosti izmijeniti svoju programsku shemu samo kako bi u neki dobar televizijski termin ubacili prigodnu romantičnu komediju s Freddiejem Prinzeom juniorom?! Moju TV ružu, sasvim sigurno, neće ni tada dobiti!
