Ivica Vučko jedinstven je čovjek i glazbenik: odrastao na pariškom i beogradskom betonu, ali i na makarskom suncu, sažeo je u svom glazbenom bunaru i brojne urbane elemente i natruhe etna. Osim toga, svira pozamašnu hrpu instrumenata, sjajno se igra sa zvukovima, što je dokazao impresivnom glazbom za igrano-dokumentarni film “2068.”, dobro kuha i veseli se svakom danu kao da je posljednji. Svoje impresivno glazbeno umijeće pokazao je i na novom albumu “Do kraja bola” koji kritičari mahom kuju u zvijezde i zasigurno će se na kraju godine na većini lista naći među 10 albuma godine. Taj iskreni roker, avanturist i poeta ispričao nam je kako se nosi s tržištem koje guta lake note dok pametna glazba teško dopire do radijskih postaja.
Nedavno ste izdali album “Do kraja bola” koji kritičari jako hvale, no pjesme se baš i ne vrte na radijskim postajama. Zašto?
Istina, „Do kraja bola“ je album na kojem sam radio dulje vrijeme, kao svojevrsni rezime moga dosadašnjeg stvaralaštva. Posvetio sam mu veliku pažnju i kao autor i kao izvođač, pa vjerojatno ne čudi da konačno svi relevantniji ljudi s kojima sam razgovarao i koji su album preslušali imaju o njemu izuzetno pozitivan stav. Hrvoje Horvat, kritičar čije kritike i sam cijenim i rado čitam, napisao je odličan osvrt na cijeli album. Kao autor sam poprilično kritičan prema sebi i kao takav imam visoke standarde po pitanju stvaralaštva, ukusa i vrijednosti. I moja je glazba takva. Bira probranu publiku istančanijeg ukusa koja je ipak u manjini i zasigurno će joj trebati vremena da pronađe put do šireg kruga upravo takve publike. Nažalost, kao takva, ne uklapa se baš u piramidalni sustav spojenih posuda uloženog i zarađenog, koji se ipak temelji na ukusu mase. Svjestan sam vremena u kojem živimo i ukusa većine, ali sreća je da glazba ipak nije kvarljiva roba. Barem ne ona kojoj se ja divim i zbog koje sam počeo svirati. Album ima rock i funk-energiju s deset ujednačenih pjesama.
Na omotnici albuma je pravo srce, a i sam naziv sugerira pomalo na patnju... O čemu zapravo govori vaš album?
Srce je simbol života, dok ono kuca i mi dišemo. Ono bilježi duboke ljudske emocije… i ljubav i bol. Upravo takvo, realno ljudsko srce uzeto je kao vizualni identitet svega onoga što album suštinski donosi i u pisanoj i u muzičkoj riječi i emociji koju konačno stvara. Starija ekipa zna za pojam „stvar srca“ kada napravite neki neobjašnjiv, nepromišljen potez upravo srcem, a ne razumom. Generalno, svi smo prošli kroz jedno teško razdoblje i ideja za album je upravo to, da kroz jednu iskrenu, lijepu i tešku priču pronađem put iz svog tunela prema svjetlu, radosti života i ljubavi. Kao svojevrsna autoterapija.
Nedavno je Koja iz Discipline kičme u mojem društvu rekao da i kod Azre i kod Bijelog dugmeta ima narodnjaka, ali da ga u zvuku Discipline kičme i Idola nikada nije bilo, da je to čisti asfalt. Ima li narodnjaka, odnosno etna, u vašem zvuku? I bježite li od Balkana u svojim notama?
Dolazim iz rock-miljea, prošao sam i beogradski i pariški asfalt, od podruma do velikih bina. Imam poprilično kilometraže u svom radu s različitim muzičarima pa i iz različitih žanrova. Narodna muzika ima svoju priču i ne kažem da mi u društvu prijatelja nije mrsko zasvirati ponekad nešto poput toga, međutim ono što se u mojoj glazbi nerijetko provlači je više etno kao rezultat utjecaja Balkana kao svog, autohtonog, utjecaj ljudi s kojima sam surađivao, ljudi različitih rasa i glazbenih korijena. To je blago kojem se divim i rado ga koristim u svom radu, ali ne kao primarno, već reducirano kao začin.
Što je za vas Balkan – pozitivan ili negativan pojam? Jesu li ljudi na Balkanu zaista prokleti pa da stalno pate zbog ratova i siromaštva?
Svjestan sam da riječ “Balkan” kod nekih ljudi izaziva odbojnost. Stvar je puno kompleksnija od one „na prvu“. Što sam stariji i zreliji, sve više mu se divim, njegovoj nutrini, povijesti i ostavštini. I drugim mnogim autorima bio je inspiracija i izazov. Štulić je napisao pjesmu “Balkan”, ja sam napisao “Balkanu”. Pjesme su neusporedive, ali svaka ima svoju priču. Svatko na svoj način priča o kompleksnosti tog geografski malog područja, a istodobno toliko bogatog običajima, kulturom, tradicijom više različitih, a suštinski jednakih naroda. Ja kažem „Balkana“ kao dio duhovnog principa koji nas genetski i povijesno veže i razdvaja.
Što mislite o današnjoj popularnoj glazbi u Hrvatskoj i u regiji, ima li dobrih novih materijala?
Ima jako dobrih pjesama. Stasali su prije svega dobri producenti koji zasigurno pridonose cjelokupnom paketu. Iskreno, ne čujem dovoljno prave poezije. Malo je dobrih, kvalitetnih autora i u masovnoj produkciji nerijetko ostaju neprimijećeni. Zapravo, ima previše toga ispod razine stvarne vrijednosti, pa sve manje i pratim.
Jeste li nostalgični prema zlatnim glazbenim vremenima iz 70-ih i 80-ih kada su se prodavale stotine tisuća ploča?
Nostalgičan sam utoliko što je to dio moje rane mladosti kada nam je glazba bila najvažnija stvar na svijetu. Svatko je imao barem malu kolekciju ploča, snimao mikseve na kasete. O albumima se razgovaralo, raspravljalo i bili smo ozbiljno podijeljeni na rokere i šminkere, sve do novog vala koji je donio hrabru i modernu glazbu. Bilo je puno teže doći do glazbe i instrumenata. I to je imalo šarma. Imao sam sreće da vidim uživo mnoge velike sastave tog vremena poput Azre, EKV-a, Smaka, mlade Partibrejkerse, Disciplinu kičme, Haustor, Film…
Na kakav biste događaj radije otišli - na InMusic ili na Ultru?
Na InMusic u svakom slučaju. Volim čaroliju žive svirke.
Negdje ste rekli da ste beogradski Dalmatinac, no rođeni ste u Parizu. Kakvi su to bili vaši životni putevi?
To je bio moj životni trokut. Pariz - Beograd - Makarska. Sva tri grada volim i poznajem. Neusporedivi su, i lijepi i tvrdi na svoj način. Genetski sam više povukao Dalmaciju što mi je vjerojatno pomoglo u životu i dalo mi otpornost. S druge strane, Beograd mi je dao urbano odrastanje, velika prijateljstva i ljubavi, prvi bendovi, gitarijade… Pariz mi je dao kulturu međurasne tolerancije…
Kažu da čovjeku sve što je ikada čuo od glazbe ostaje posloženo negdje duboko. Ako je tako, imao sam sreće da čujem puno toga različitog što me je konačno formiralo u to što zapravo jesam.
Što trenutačno radite?
Radim usporedo na tri albuma. Napisao sam poprilično materijala, još uvijek neobjavljenog pa upravo radim na slaganju koncepta stilski i autorski. Jedan od njih je akustični s mojim dragim Makaranima: S. Popović, I. Srzić, M. Klarić i A. Ilijašević-Nikolac, te jedan pravi rock and roll album, trojka i saks. Budući sam i veliki filmofil, usporedo radim i filmsku glazbu, u kojoj se osjećam posebno slobodan.
U politici je danas moderno biti populist. Ne biste li i vi trebali biti populist u glazbi i tako lakše doći do etera, pa i novca? Dakle, pitanje je – razmišljate li o tome da se ipak bacite malo i na lake note?
Mislim da se na ovom albumu kriju i pop-hitovi, samo tek trebaju stići do ljudi. U radu sam iskren i ne namjeravam nikomu podilaziti. Ni sistemu ni državi a ni politici. Glazba je ljekovita ako je prava. Ima jako puno ljudi koje poštujem i s kojima bih volio surađivati, npr. s Letu štuke, Nenom Belanom... Dokaz da je iskreno poželjno i neophodno je upravo i Vojko V., tako da bih rado surađivao i s njim, odnosno sa svima koji razmišljaju na takav način.
