Sve do negdje tamo kraja 90-ih godina sinonim za mađionarstvo bio David Copperfield. Da bi se onda pojavio jedan drugi David, bio je to David Blaine. Praktično na prepad osvojio je svjetsku publiku koja je mahom zaboravila na Copperfielda. Jer, Blaineve su vještine izgledale tako stvarno, a primjenjivao ih je na sebi kao i na slučajnim prolaznicima na američkim ulicama. Od tada je Blaine stalno prisutan u svjetskim medijima gdje nitko nije radio ništa slično. Sada ćemo ga gledati na National Geographicu u novoj emisiji David Blaine: Nemojte ni probati, koja počinje u nedjelju 30. ožujka u 21 sat. U ovoj emisiji Blaine putuje svijetom pronalazeći ljude različitih vještina koje pokušava ponoviti. Razgovarali smo s njim, a u razgovoru nam je priredio i malo iznenađenje.
Kako je došlo do toga da napravite još jednu seriju? Uvijek tražim najbolje izvođače na svijetu, ne samo da me inspiriraju nego i da surađujem s ljudima koji razmišljaju izvan okvira, koji rade na jedinstvenim vještinama, koji put samo da bih razmislio kako te vještine primijeniti na svoju magiju. Prije puno godina radio sam na jednoj sceni nazvanoj "Ljudski akvarij i ljudski hidrant" i radio sam na tome od svoje 18. do 30. godine bez nekakvog uspjeha. A onda sam vidio video na YouTubeu gdje je čovjek u Liberiji mogao progutati četiri litre vode i onda je izbaciti kao da je hidrant. Od tada to pokušavam naučiti, pri čemu su drugi ljudi koji su to znali svoju tajnu odnijeli u grob. Tražio sam ga pet godina i čim sam uspio, odletio sam u Monroviu i proveo nekoliko tjedana s njim, Winstonom, dijelio s njim tajne zanata, a on mi je otkrio kako to napraviti, što zapravo nije smio jer mu je majka mislila da se radi o nekoj vrsti "crne magije". Što, naravno, nije bilo točno nego se jednostavno radilo o vještini koju je stekao. U tom procesu učenja, kolega iz ekipe mi je rekao kako bi trebalo napraviti upravo takvu emisiju, o takvim nevjerojatnim ljudima, pokazati ih, pokazati njihove živote, koliko je potrebno rada i marljivosti da bi se postigla vještina koju znaju, onda kako i ja to pokušavam ponoviti, jer većina ljudi vide ono što je krajnji proizvod svega toga, pa misle da je sve temeljeno na nekakvom triku. Dok je trik u nebrojenim tisućama sati opipljivog rada, ponavljanju, pokušaju, neuspjehu i onda opet isto godinama i godinama. Nakon toga to doista izgleda kao da je trik, no magija je zapravo u tom ogromnom radu. Najveća je priča podijeliti priče o tim ljudima, odati im na taj način počast. Harry Houdini napisao je knjigu "Miracle Mongers" u kojoj piše o takvim ljudima, o tajnama koje je s njima dijelio, ali on nije imao privilegiju da sjedne u avion i ode na lokacije bilo gdje u svijetu i upozna se s takvim ljudima uživo. Shvatio sam da je ovo prilika koju imate jednom pa smo tri godine proveli radeći priče s takvim ljudima kako bi ih predstavili svijetu.
Kako ste pronalazili takve ljude? Imao sam odličnu ekipu ne samo sačinjenu od suradnika koji su tražili takve ljude nego i kolege koje je okupila produkcija Imagine koje su radile prethodna istraživanja i razvoj ovakve serije. Tražio sam od njih da pronađu stvari koje nitko drugi na svijetu me bi istraživao, mjesta na koja nitko drugi ne bi išao. Ono što je nevjerojatno kod tih ljudi jest što često negostoljubive uvjete kao što su oni na Arktičkom krugu preokrenu u svoju korist, pretvore u svoje igralište, umjetnički poligon. Razvijaju vještine koje nitko nikada ne bi niti pokušao razvijati. To je, recimo, kada u Finskoj plešu na užetu iznad zamrznutog jezera, ili prolaze ispod metar i pol leda zamrznutog jezera naglavačke što izgleda lijepo, kao što izgleda i lagano, ali za to treba razviti jednu od najekstremnijih tolerancija na najveću hladnoću na svijetu. Morate biti efikasni i vješti u tome što radite, ali morate i biti u stanju nadići sve odgovore vlastitog tijela na bol za što potroše godine i godine uvježbavajući tu vještinu. Njihova volja da podijele znanja o kojima sam godinama sanjao, a nisam ih imao prilike napraviti je izuzetna.
Koju biste situaciju pokazanu u seriji ipak izdvojili? Sve su priče bile intenzivne, teške kao i lijepe. Zaista ne mogu izdvojiti ništa, sve je bilo naprosto nevjerojatno, svako je mjesto imalo nešto svoje specifično, često i iza svega što sam mogao zamisliti. Bilo je tu i stvari koje nisam znao da i mogu postojati, upravo poput zaranjanja ispod leda zamrznutog jezera skokom s litice. Možda bih mogao izdvojiti i epizodu s kraljevskom kobrom u Indoneziji gdje je najtalentiraniji dreser zmija kojeg sam ikada upoznao. Pružio mi je neke lekcije, dao povjerenje meni kao svojem učeniku. Prihvatio sam to znanje i na kraju uspio poljubiti kraljevsku kobru što je bilo ludilo! Bili su to dječji koraci, ali zato se emisija i zove "Do not attempt" (Nemojte ni probati). Budio bih se u tri ujutro i pomislio - a što ako netko doista pokuša nešto od toga kod kuće, pa smo jasno naznačili da se to nipošto ne čini. Ti su ljudi potrošili na tisuće sati da bi to naučili, provode te stvari najstručnije i naučili su me puno novih stvari. Kao situacija gdje u Brazilu gledamo stavljanje noža u nos. To je tehnika koju je razvijao godinama, nije počeo s tim nožem, do toga je tek došao. Radio sam takve emisije gdje se svašta gura u nos, ali za ovako nešto nisam mislio da je moguće.
Scene je bilo teško snimiti, je li bilo i ponavljanja, možda scene s kraljevskom kobrom? Ipak ne. Naučio sam ponašanje mnogih drugih kobri, neke su bile spašene, jedna je čak bila ubila svojeg prijašnjeg vlasnika. Polako i oprezno sam učio, naučio kakvi su joj refleksi, kada napada. Prije poljupca naučio sam kako uopće stajati ispred kobre, morate stajati potpuno mirno, tako da se ona počne približavati kao da ste drvo na koje se može popeti. I to se vježba satima i satima, gdje je još poljubac od toga. Inače imam godinu ili dvije dana da naučim neku novu stvar. A ovdje je to bio brzi tečaj, stalno istraživanje na putu oko svijeta, učenje mnogih vještina u vrlo kratkom vremenskom periodu.
I tada iznenađenje za nas, Blaine progovara na hrvatskom. Znam kako reći – koliko je sati!
Naime, poznati je majstor magije bio u vezi s našom Tanjom Dragović. Tako smo ga pitali jesu li posebne ljude tražili i u Hrvatskoj. Ipak ne.
Želio bih da sam mogao upoznati sve koje smo razmatrali, da uđem u njihovo razmišljanje, njihov svijet, što stvara tu strast, što ih tjera da nastave kada je sve protiv njih, što kada ne uspiju, što je onda taj sljedeći korak. Željeli bismo upoznati više tih ljudi koji su sigurno sjajni, uvjeren sam da takvih ljudi ima također u Hrvatskoj.
GALERIJA: Pogledajte tko je sve stigao na 32. dodjelu Porina
Je li bilo trenutaka u seriji kada ste osjetili da ste možda otišli predaleko i nećete moći? Pa kroz cijelu seriju! Svako pojedino iskustvo sam imao osjećaj da sam na rubu i da možda ne bih to trebao ići raditi. Ali još jednom, gledao sam majstore, proučavao što rade, pustili su me njihov svijet, sve bez da nisu dopuštali da budem u nekom riziku. Jedna od mojih kvaliteta koje sam također razvijao kroz godine jest da slušam trenera, učitelja, vjerujem svakoj upiti i slijedim svaku uputu koja mi je dana. Kao kod skakanja s visina, ne počinjete odmah visoko, nego s dva metra na kartonske kutije pa se penjete naviše. Zaista ne izgleda nešto posebno skočiti s tri metra na kutije koje su metar visine, no moj me trener Bob Brown naučio da kada skačete postavite cilj i njemu se posvetite. Odbrojite 1, 2, 3 i bez obzira što se događa skačete, jer ako počnete sumnjati, onda se pojavljuju problemi. Takvi nauci pomogli su mi u stvaranju ove serije, takvi nevjerojatni treneri, učitelji od kojih sam učio sve što sam mogao. U tome ste i gledatelj s kojim dijele ono što znaju raditi, koji puta je to tek djelić onoga što znaju.
Koju biste vještinu u seriji mogli posebno izdvojiti? Ima ih puno, podijelit ću nekoliko. Bila je to priča s anakondom koja je bila duga osam metara, pa se činilo da vidim prethistorijsko biće odmah ispred sebe. Tjednima smo je tražili, danima plovili rijekom i ostajali na vodi samo čekajući jer se mogla sakrivati negdje u drveću. Kada sam je konačno ugledao, bila je ispod vode, rasplakao sam se jer je prizor bio van pameti. To ne vidite u seriji. Pa je tu onda i iskustvo u Arktičkom krugu gdje sam gledao te nevjerojatne skokove, emocije su me savladavale dok sam ih gledao jer su tamo temperature i -40 Celzija su ekstremne same po sebi i čine vas ranjivima. Pa u Indiji gdje se tek kerozinom i malo vode "upali" glava što je bilo potpuno novo iskustvo kada sam to gledao uživo, ispred sebe. Onda je tu Južna Afrika gdje sam se našao s Nevilleom i šest crnih mambi u jednoj sobici, a on se time bavi jer želi postići da ih se ljudi ne boje, da ih ne ubijaju bez razloga. Bitno je ostati na miru kada se pojavi, jer ako je pokušate udariti napast će vas pa će netko umrijeti, ona ili vi, ili možda oboje. On vas podučava da je moguće sasvim na miru biti u sobici s njih šest dok ljudi prolaze i to gledaju, a vi ne morate reagirati onako kako ljudi obično reagiraju. I zmija će izgubiti interes i proći, ali trebalo mi je neko vrijeme da dođem do toga da budem s njim u sobi, ali ipak sam jedva čekao da izađem! Bilo je puno takvih situacija, na kraju, seriju smo radili tri godine i bilo je to nešto puno više od svega što sam radio cijeli svoj život, nevjerojatno iskustvo. Drago mi je da je National Geographic podržao ovo, šokiran da je Disney sa svojim standardima dozvolio da se tako nešto radi, ali zato je tu i naslov, "Do not attempt", ne pokušavajte, i doista to nitko ne bi trebao pokušavati kod kuće. Jer to niti nije cilj serije nego je cilj poticanje da radite na svemu što činite jako strastveno, koliko god to nekome bilo čudno i ne budete imali odobravanje okoline, samo radite što volite i moći ćete postići magiju. Bilo da se radi o sviranju klavira ili o brzom matematičkom računanju, u sve treba ući puna srca.
Što je bitnije u ovome što pokazujete, glava ili priprema? Oboje, i glava i priprema. Iako je ono što gledamo glava prije tijela, ali se i jedno i drugo pripremaju, kroz nebrojene tisuće sati rada, a gdje naši gosti to rade jer to vole. I ne žele da im se to ni na bilo koji način oduzme, već žele to nastaviti raditi cijelog svojeg života. Dakle, važan je dio ove magije koju gledamo velika ljubav. Ti ljudi dijele i zajednički duh, postoje sličnosti, strast i ambicija. Na primjer, Karina s kojom smo radili u Brazilu ima lajmsku boreliozu zbog koje su joj doktori rekli da ne može zapravo ništa raditi. A ona je odgovorila da je, ako je već tako, puste da pokuša raditi bilo što čega se sjeti. I ona se popela na K2, na Mount Everest nekoliko puta, prešla jezero lave, a onda se dogodilo da je uslijed toga da je sebe gurala preko granica ta njezina bolest jednostavno - nestala. A meni je omogućila da savladam hodanje u vatri, da osjetim sigurnost dok to radim.
