Trideset godina prošlo je otkako nas je Tatjana Cameron Tajči pjesmom “Hajde da ludujemo” predstavljala na Euroviziji. Nakon uspjeha koji je doživjela iz Hrvatske se preselila u SAD, a ovaj bi jubilej zasigurno proslavila u velikom stilu koncertima u svojoj domovini da nije izbila pandemija koronavirusa koja joj je, kao i njezinim brojnim kolegama glazbenicima, pomrsila planove. No Tajči je našla novu zanimaciju. Svoju je dušu ogolila u knjizi “(Ne)slomljena” koja će uskoro stići i na hrvatsko tržište, a zanimljivo je i da će uskoro biti dostupna i audioverzija knjige za slušanje na aplikaciji Book&Zvook. Kako sada izgleda njezin život u Americi, po čemu pamti Božić, u čemu je pronašla snagu nakon gubitka supruga, čime se bave njezini sinovi, ali i vidi li se jednog dana ponovno u braku, Tajči nam je otkrila u velikom intervjuu.
Proteklih tjedana zbog pandemije koronavirusa svijet se suočava s najvećom krizom u novijoj povijesti čovječanstva. Ljudi su se povukli u svoje domove i čekaju neka bolja vremena. Kako vi provodite vrijeme? Što vas okupira?
Osim nastupa i glazbe, ja se i inače bavim pisanjem i coachingom. Zadnjih mjeseci redizajnirala sam svoj brend music+story+coaching za wellbeing. Imam puno posla i vesele me mogućnosti da koristeći tehnologiju pomognemo jedan drugome da živimo zdrav život – i podržavamo emotivno i mentalno zdravlje. Tako da sam stalno okupirana kreativnim projektima koji su sami po sebi inspirirajući i fokusirani na pozitivu i optimizam. Sinovi pohađaju nastavu online, kuhamo zdravu hranu, večeramo polako i uživamo u razgovorima za stolom. U slobodno vrijeme igramo se sa psićem Lunom, gledamo dokumentarce i čitamo knjige. Održavam online koncertiće i druženja i redovno se čujem s majkom na videopozivima.
Kriza je bez sumnja ponajviše pogodila glazbenu industriju. Brojni su glazbenici pretrpjeli znatne financijske gubitke zbog pandemije. Kako se to sve odrazilo na vas? Strahujete li od još goreg scenarija?
Zbog pandemije mi je otkazan dio turneje na kojoj sam bila sa sestrom – s našim zabavnim showom “Waking Up In America” koji je kombinacija jazz-standarda i evergrina u kabaretskom stilu – a i sve druge zakazane nastupe. No ne bojim se. Prošla sam kroz puno situacija koje su me naučile da ne paničarim, nego u miru upotrijebim kreativnost i sposobnost adaptacije i prilagodim se uvjetima. Umjetnici su kreativni, tako da vjerujem da ćemo i kao ‘industrija’ zajedno pronaći nove načine da jedan drugome pomognemo prebroditi krizu. Na kraju, umjetnost je važna baš u teškim trenucima.
Znate li za koji slučaj zaraze u vašoj bližoj okolini, obitelj, prijatelji? Što vas najviše plaši u ovoj cijeloj situaciji u kojoj se svi trenutačno nalazimo?
Prijateljica mojih godina oboljela je u prvom valu. Još uvijek ima posljedica na mozgu i plućima. Prijatelj u New Yorku je izgubio kolegu atletičara koji nije bio u rizičnoj skupini, a umro je u nekoliko dana. Prošli tjedan hitna pomoć odvela je moju susjedu na intenzivnu. Jučer se vratila doma i veli da je užasno propatila, hvala bogu, sad i medicinsko osoblje zna više o tretmanu oboljelih, a i puno ljudi preleži bolest doma. Najviše me plaši to što puno ljudi ne vjeruje znanstvenicima i ignorira zaštitne mjere. Ne bojim se virusa koliko ljudskog nemara za opće dobro svih nas – a pogotovo za one koji su u većem riziku da obole i da se ne oporave. To zapravo pokazuje jednu drugu, puno opasniju “bolest” društva.
Već tri mjeseca nemate profil na Facebooku putem kojeg ste komunicirali s obožavateljima. Što se točno dogodilo? Je li riječ o hakerskom napadu?
Da, račun mi je hakiran. Iako mi fali Facebook za komunikaciju s fanovima, uopće mi ne nedostaju svađe, zločesti komentari i lažni profili koji promiču strah i teorije zavjera. Zapravo sam cijelu političku tenziju preskočila jer nisam bila prisutna na FB-u. Aktivna sam na Instagramu.
Upravo putem društvenih mreža počeli ste promovirati i knjigu “(Ne)slomljena” koja bi uskoro trebala biti objavljena i na hrvatskom tržištu. O čemu pišete u knjizi? Hoće li čitatelji imati prilike upoznati jednu “drugu” Tajči kroz ove memoare?
“(Ne)slomljena”, koja bi se ovih dana trebala pojaviti u dućanima Croatia Recordsa, centrima Hoću knjigu i na mom web-shopu, kratka je crtica iz mog života, a i svojevrsni uvod u opširne memoare koje spremam za 2021. “(Ne)slomljena” mi je draga i vrijedna jer sam dugo i s puno pažnje, ljubavi i brižnosti radila na njoj. Kombinirala sam poeziju, glazbu i isječke iz svog dnevnika da bi ispričala priču o tome kako glazba i kreativni proces mogu utjecati na iscjeljenje emotivne boli. Posvetila sam je svojoj sestri Sanji, našoj polusestri Tonki i mojim sinovima – sve nas veže gubitak oca i glazba koja uvijek donosi utjehu emotivnoj boli. U Americi sam održala dvije četverotjedne diskusije i veseli me ponuditi nešto slično i na hrvatskom jeziku. “(Ne)slomljena” je namijenjena da čitatelja potakne na osobni rast i iscjeljenje. Kratka je i ima puno pažljivo smještenog prostora koji poziva čitatelja da ga ispuni svojim razmišljanjima. Veseli me da će se “(Ne)slomljena” naći i na aplikaciji Book&Zvook koju silno preporučujem onima koji vole čitati, a možda nemaju vremena sjesti i uzeti knjigu u ruke (ja obožavam audioknjige i bez njih ne bih imala prilike pročitati puno važnih i vrijednih knjiga). Htjela bih naglasiti i da sam procesu izdavanja knjige otkrila divne suradnike koji su s puno profesionalizma, radosti i volje pronalazili solucije i onda kad bi svatko odustao.
Nedostaju li vam nastupi? Često ste znali nastupati i sa sestrom Sanjom. Planirate li neki zajednički glazbeni projekt uskoro?
Jako mi nedostaju nastupi. Nedostaje mi energija ljudi i zajedničko pjevanje. Sa Sanjom stalno nešto radim. Ona je divna, duhovita i izuzetno talentirana! Za Božić smo snimile kućnu (i malo komičnu) verziju “We Need a Little Christmas” koja je dostupna na mom YouTube kanalu TajciTV.
Ove je godine 30 godina od vašeg nastupa Eurosongu s pjesmom “Hajde da ludujemo” koja vas je vinula među zvijezde. Pjesmu potpisuju Zrinko Tutić i Alka Vuica. Jeste li i dalje u kontaktu s njima? Tutić vam je svojedobno “zamjerio” odlazak u Ameriku jer je s vama imao velike planove...
S Alkom sam surađivala na HDL remake videu povodom 30. godišnjice na kojemu su sudjelovale divne pjevačice Mija Dimšić, Domenica, Tijana Dapčević, The Frajle, Alka, Kristina Kuzmić, moja sestra Sanja i sestre Marija Rimac i Ivana Husar. Zrinka nisam čula već nekoliko godina. Nismo u kontaktu, ali nismo ni posvađani.
Prije tri godine život vam je zadao najveći udarac, odvojio vas je od supruga Matthewa. U čemu ste pronašli snagu u tim teškim trenucima? Koliku je ulogu u svemu imala i vjera?
Prije nego sto je Matthew obolio, sama sam prošla kroz jedno iscjeljenje koje mi je puno pomoglo da budem jaka. Kroz godine psihoterapije i coachinga, meditacije i rada na sebi (da svladam depresiju, anksioznost i paniku), naučila sam kako biti koncentrirana na ovdje i sada, kako upotrijebiti disanje i fokusiranje na zahvalnost za svaki trenutak života. Toga sam se držala kroz najteže trenutke. Ljubav i vjera da je život puno veći od našeg kratkog bivanja na svijetu bili su mi oslonac. Matthew je bio izuzetan čovjek. Izuzetno jak, hrabar i pun ljubavi za druge. Nije se bojao. Kad je znao da je pred krajem, molio nas je da se ne predamo strahu i tuzi nego da i dalje pronalazimo radost i ljubav. Njegova vjera mu je davala mir, a onda je on taj mir i nama dao. Vjerovao je da ide u neku novu avanturu. Svejedno, jako nam fali, i bol od gubitka uvijek će biti prisutna.
Osmijeh na lice vratio vam je kolega glazbenik David Langley. Čime vas je osvojio? Vidite li se jednog dana ponovno u braku?
David i ja smo se našli u glazbi i u spoznaji tuge gubitka voljenih osoba. On je jako otvoren čovjek, koji je puno propatio, a nije izgubio dječački duh, smisao za humor i iskrenu radost. Zrači mirom koji meni paše. Lijepo nam je. Voli moje sinove i oni vole njega. Zasad je tako kako treba biti.
Majka ste trojice sinova. Čime se bave Dante, Evan i Blaise? Imaju li oni afiniteta za glazbu?
Svi krasno pjevaju, vole glazbu i sva trojica su jako kreativni. Dante studira virtual and immersive reality na Savannah College of Art and Design (poznatiji kao SCAD), Evan je upisao arhitekturu na istom koledžu, a Blaise je drugi srednje, svira bubnjeve u školskom Marching bendu i pohađa TV i broadcasting nastavu (uz ostale predmete.) Jako sam ponosna na njih. Dobri su, osviješteni, marljivi, brizni i jako zreli za svoje godine.
Sva trojica rođena su u SAD-u kamo ste preselili devedesetih. Jeste li ih ipak uspjeli naučiti ponešto hrvatskog jezika? Služe li se njime barem ponekad u razgovoru s vama?
Ne znaju puno. Ali zanima ih i vesele se naučiti nove riječi. Pričaju malo s mojom mamom. Hrvatski jezik je jako teško naučiti, pogotovo zbog dijalekta. Ja doma govorim kajkavski, što ih onda zbuni. Lakše je obiteljima u kojima su oba roditelja iz Hrvatske i onima koji žive u blizini hrvatskih zajednica gdje postoje škole jezika i razne aktivnosti na kojima djeca mogu učiti. Ja nisam imala ni jedno ni drugo. A i radila sam puno radno vrijeme. Najteže mi pada kad ih kritiziraju da ne govore hrvatski. Onda tek gube želju da nauče. Inače mislim da je bez veze suditi druge, čije živote ne razumijemo.
Nedostaje li vam Hrvatska? Koliko vam teško pada odvojenost od majke u ovim vremenima? Planirate li doći ovamo kad se cijela situacija malo smiri?
Dolazim čim se smiri. Jako mi fali majka. Čujemo se ili dopisujemo svaki dan, ali tehnologija ne može zamijeniti toplinu maminih ruku, njenu fizičku prisutnost. Želim vidjeti i Tonku i nećakinju Noru, i sestrične i bratiće, cijelu obitelj… fale mi i prijateljice, možda sad i vise nego prije (možda su godine u pitanju).
Hoće li ove godine s obzirom na situaciju Božić biti malo oskudniji?
Rekla bih da će biti skromnije i smirenije. Božićni blagdani iz djetinjstva bili su skromni i puno tiši od ovih danas, ali opet pamtim ih po bogatstvu ljubavi i pjesama i nekoj čaroliji koja se osjetila između ljudi – a nije bilo ni šopinga ni lampica… Oskudica dolazi iz srca koje ne vidi (ili je previše bolno i samo pa mu je teško vidjeti) obilje ljubavi i svega dobroga što nam nikakav virus ili kriza ne mogu oduzeti.
Iako je situacija pred nama doista nepredvidiva, imate li već neke projekte u najavi za iduće mjesece?
Nakon izlaska “(Ne)slomljene” u Hrvatskoj i regiji, radim na obradi memoara. Važno mi je da ta knjiga bude inspiracija čitateljima da budu svoji, jaki i hrabri – pogotovo ženama i djevojkama. Imam jedan glazbeni projekt koji želim završiti, a i upisala sam novi tečaj koji će mi pomoći da još više budem u stanju pomoći drugima da pronađu mir, iscjeljenje, da prate svoj put i ostvaruju snove uz zdravi i balansiran stil života. Nadam se da ćemo se Sanja i ja vratiti turnejama i koncertima. Jako volim s njom raditi.
Godina je gotovo na izmaku. 2020. bila je dosta izazovna i neočekivana godina. Što priželjkujete u idućoj? Vjerujete li da će nam 2021. biti ipak više naklonjena?
Svaki dan, mjesec i godina naklonjeni su nam, čak i oni koji nisu onakvi kakve ih mi priželjkujemo ili planiramo. Svaki trenutak i svaki život u sebi nosi izazove i poteškoće. Kad to prihvatimo, onda nam teške situacije ne postaju krize od kojih se slomimo. U svakom trenutku postoji nešto ili netko na koga se možemo osloniti, nešto sto će nas podsjetiti da nismo sami, da nas Ljubav uvijek okružuje i postoji u nama. Kroz sve teške situacije u zadnjih par godina ja uvijek ponavljam Krležine riječi: “Nigdar ni tak bilo da ni nekako bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.” Korak po korak, dah po dah, projekt po projekt, spremni pomoći onima koji nas trebaju, pitati za pomoć kad gubimo nadu i biti voljni da u svaku situaciju unesemo barem trunku više ljubavi i razumijevanja. Tada će sve biti u redu.
Znanje bilo jezika je bogatstvo za koje nikada ne znaš kada bi mogao imati koristi od njega. Nemaju što kritizirati sinove. Nisu oni krivi što ih mater nije učila dok su bili mali, kada se jezici najbrže uče.