Jedan od onih doista rijetkih posvećenika koji se književnošću bave samo kao književnošću. Javno ne pokazuje socijalne ambicije. Ne kalkulira i ne trguje sa svojim manjinstva, a sigurno ih ima, svaki je čovjek manjinac. Piše i prevodi. Putuje po svijetu, blizu i daleko, ali od književnosti ne živi kao rezidencijalac. "Knjiga posjeta" možda je njegova pjesnička zbirka, knjiga kratkih pjesničkih proza, malih priča, uglavnom putopisa, deskriptivnih tekstova, nalaza o svijetu, autobiografskih, formativnih i intimno-identitetskih crtica, koji svi skupa u naslovu imaju posjete, i jesu posjeti: ljudima, mjestima, stvarima, trenucima u vremenu, biljkama i životinjama. Vjerojatno će "Knjiga posjeta" tiho proći, jer Telećan je tih pisac među svim tim velikanima, u posljednje vrijeme naročito velikankama hrvatske provincije, premda je šteta da tako bude, jer "Knjiga posjeta" glasna je, žamoreća, čujna i čulna pjesma, jedan mali svijet, transformiran u tekst, koji se zatim uprisutnjuje iz teksta. Čulnost i prisutnost "Knjige posjeta" usporediva je s Vaskom Popom, ako se netko još sjeća šezdesetih i sedamdesetih, tog vremena njegova čudotvorstva.
Telećan će fino s jezikom. Tako u pjesmi "Posjet Mjesecu" u prvoj rečenici prvog stiha veli: "Neću na tebe." U govornom hrvatskom, koji je za dobra pisca uvijek mudriji i stariji nego književni hrvatski, jer je takav hrvatski jezik da ista govorna rečenica ima više značenja od rečenice iz školske zadaćnice, u kojoj se uvijek i samo ispisuju rečenice književnoga hrvatskog jezika; u tom, dakle, mudrijem jeziku "neću na tebe" u obraćanju i posjetu Mjesecu znači neću se k tebi i na tebe penjati, ali, jednako važno, znači neću na tebe, neću protiv tebe. Prvo značenje obično je, očekivano, takvo da čovjek pomisli kako takvu rečeničicu nije trebalo ni izgovoriti. Drugo je mangupsko, pomaknuto, ulično, iz vremena kada je jezik bio mlad. Pritom, čitatelj ne može znati, od njega to ovisi, koje je značenje u "Posjetu Mjesecu" prvotno, a koje drugotno. Iz te nesigurnosti nastaje blagi, mehki i lahki humorni efekt. Dinko Telećan vrlo je diskretan i tih. Njegov lirski subjekt valja razabirati po tom žamoru, žuboru i sveprisutnosti svijeta. Ništa on jako i glasno neće izgovoriti o svojoj egzistenciji. Konačno, nije ovdje ni riječ o njemu, nego je riječ o svijetu. I o Mjesecu. "Neću ti prijetiti nastanjivanjem niti ću sijati zečeve po tebi. Neću te uspoređivati sa srpovima, diskovima i drugim hladnim predmetima, kao ni s licima blijedih djeva. Neću tvoje ime uspoređivati ni s čijim ludilom, ni u jednom jeziku. Neću ni tvoju lipost razotkrivat."
Telećanov je pjesnički tekst pun referenci, intertekstualnih šifri, asocijacija… Ali nema u tome ni učenosti, ni pokazivanja pred svijetom, ni onog žalosnog uvjerenja provincijskih učitelja da bi posuđena mudrost mogla obogatiti i uzvisiti tekst. Telećanove su reference njegova biografija. Prirodne, obične, upisane u osobnu iskaznicu jednog imaginarija. "Neću ni tvoju lipost razotkrivat.", rečenica dosljedno ispisana jezikom i govorom mjesta, referira se na stih iz pjesme "Tu, tu auto, vrag ti piz odnija", splitskog trubadura, pjesnika i čudaka Tome Bebića, koji je na jednom Splitskom festivalu, prije više od pola stoljeća, spuštanje ljudi na Mjesec ispratio stihom besmrtnim, a svejedno tako fatalno neupamćenim: "Evo su niki dan i tvoju lipost razotkrili". Telećan odgovara na njega nakon što je već prošlo dugo vrijeme, u kojemu su se raspala carstva i razvrgle federacije, a imperij koji jedini je ostao izgubio interes za obilaske Mjeseca, jer više nema drugog imperija s kojim bi se natjecao. U tom odgovoru, koji će do malo koga stići, ali hoće do Mjeseca, upisana je Telećanova vjera i njegov svjetonazor. Naime, ovaj pisac, jedan od odistinskih prinčeva naše književnosti, onako kako se trudi da u njoj zauzme što manji prostor i što manje da smeta njezinim oglašenim veličinama, tako u svijetu i životu nastoji što manje smetati. To je njegova ideologija: nesmetanje. I to je mjera izrazite ekološke, prirodoljubne i svjetoljubne naravi "Knjige posjeta". Dinko Telećan protivan je svakom specizmu. Biljkama, životinjama, nebeskim tijelima, stvarima on će izraziti dužno poštovanje, i s veseljem se sklanjati i izmicati iz njihovih putanja. Kao Šop današnjih dana.
Smrdljivi martin
U kućanstvu ovog se čitatelja svakodnevno spašavaju smrdljivi martini. Iznose ih iz kuće, nježno, dok se oni prave mrtvi. Evakuiraju ih iz lustera, nježno spuštaju po terasama i prozorskim daskama. Stoga je velika milina dobiti od Telećana "Posjet smrdljivom martinu", i u njemu neugodnu uspomenu iz djetinjstva. I rečenicu, raskošnu za kraj: "I sada kad ga ugleda u svome toplom stanu, i kad mu podmetne komad tankog kartona za koji se uhvate tanke nožice, i kad otvori prozor da ga s tog kartona nježno istrese u neizvjesno zelenilo, i sada se hvata u pomisli da negdje postoji nedužniji stvor i da nabrani nos je mjerilo stvari."
Putopisna poetika
Jedan od najupečatljivijih tekstova u ovoj knjizi nosi naslov "U šumi na jugu Litve". Jedan od rijetkih u kojem nije riječi posjet. Prva rečenica: "Jedno od onih mjesta koja, izvjesno je, nećeš više posjetiti:" I nakon dvotačke slijedi opis dostojan Miłoszeve odsutnosti i njegova zavičaja. U Telećanovu je pisanju sama bit putopisnog žanra. Predio koji nije opisan i ispričan vjerojatno i ne postoji. Nigdje čovjek nije tako svjestan svoje prolaznosti kao na mjestu koje više neće posjetiti, te ispred kućne biblioteke s mnogo knjiga, za koje zna da ih neće sve pročitati.
VIDEO Odlazak telvizijskog velikana: Preminuo je Miroslav Lilić
