“Ima li planet gdje se ne sluša budale, gdje ljudi se sa ratovima čak i ne šale, ja bih odmah tamo gdje nikad se ne raste, gdje ljudi se ne dijele ni na rase ni na kaste”, pjeva glazbenik Luka Nižetić u pjesmi “Radim što želim”, koju je objavio prije desetak dana. Misli li da će takvo mjesto ikada postojati, otkriva nam Splićanin koji u ovoj pjesmi pjeva o životu, a ne o ljubavi. No ona mu je i dalje iznimno važna pa uz zagonetan osmjeh otkriva je li zaljubljen.
Predstavili ste novu pjesmu, mislite li da će ikada postojati mjesto o kakvom pjevate u “Radim što želim”?
Takvo mjesto nije nužno definirati koordinatama. Najnoviji singl i njegov naslov doživljavam kao krilaticu za sve ljude otvorenog uma gdje njihovi postupci ne bi trebali ugrožavati tuđu slobodu jer svatko ima pravo izbora i gdje ne bi trebale postojati nikakve granice u glavama ljudi. U mom svijetu, a on je takav da je čaša uvijek napola puna, trudim se živjeti onako kako želim.
Kako je došlo do suradnje s Marijem i Branimirom Mihaljevićem na pjesmi?
S Branimirom Mihaljevićem surađujem već dulje te se on kao autor i producent potpisuje na moja posljednja tri singla. Mislim da smo se prepoznali, poštujemo jedan drugoga i, što je barem meni najvažnije, Branimir je autor koji sluša izvođača i traži pjesmu koja je najbliža njegovu senziblitetu i identitetu, a to je nama interpretatorima vrlo važno. Branimirovu pozivu odazvao se i njegov otac, pjesnik Mario Mihaljević, i u jednom danu nastala je pjesma. Čim sam je dobio u demoverziji, nije bilo dvojbe. I tekstualno i melodijski napisao bih takvu pjesmu.
Imate li već u planu nove pjesme?
S Branimirom radim na cijelom albumu. Neke pjesme imaju već skice, a do kraja godine u eter će sigurno izići još jedna pjesma. Plan nam je predstavljati singl po singlu pa tijekom 2019. objaviti i album.
Uvijek radite što želite ili ipak postoje granice?
Nisam anarhist tako da se ipak držim društvenih normi. No družim se s ljudima s kojim želim, bavim se poslovima kojim želim, živim gdje želim, ljubim koga želim pa po svemu rečenom da, radim što želim.
Rekli ste da ste dosad pjevali o pravoj ljubavi, a sada o pravom životu. Što vas je nagnalo na promjenu?
Nagnao me tekst Marija Mihaljevića koji je, koliko sam čuo, bio još oštriji, direktniji nego finalna verzija. Oduševio sam se tekstom, vrlo je pitak, slikovit i jezgrovit, s jakom i jasnom porukom. Sam refren izražava moj životni stav, riješiti se svih predrasuda koje uništavaju moju slobodu i slobodu drugih. Riječ je o pjesmi koja će ljudima uljepšati dan koliko god realnost bila gruba.
Više vas u pjesmama ne zanimaju ljubavne teme?
Kako ne, pa ljubav je sve, inspiracija, pokretačka energija, bez nje život nema smisao, ali nekad treba opjevati i manje atraktivne teme. Pjevati stalno o izgubljenoj i neshvaćenoj ljubavi postaje nezanimljivo. Ne svrstavam se u angažirane glazbenike, ali ako se dogodi takva pjesma u koju vjerujem pa je samim time i mogu iznijeti, bez razmišljanja ću je uzeti.
A u privatnom životu... jeste li zaljubljeni?
Svaki dan.
Za pjesmu je snimljen i videospot u kojem u jednom trenutku držite veliko ogledalo. Kada se pogledate u njega, što vidite?
Vidim sebe i zadovoljan sam što od ogledala ne moram okrenuti glavu.
Ogleda li se u njemu osoba kao prije petnaestak godina?
I da želim, ne može to biti osoba kao prije petnaest godina, ne bi bilo dobro. Sazrijevaš, učiš na vlastitim pogreškama, upoznaješ druge i svijet oko sebe, pa i samoga sebe, a i nova poznanstva i ljudi koji ti uđu u život utječu na tebe i nadograđuju te. Vjerujem da ni za petnaest godina neću biti ista osoba kao danas, ali polako, dan po dan.
Nedavno ste rekli: “Nešto što sam prije pet godina mislio da neću oprostiti sad mi je normalno. Prije sam mislio da nikad ne bih mogao oprostiti prevaru, ali s današnjeg aspekta – bih”. Jeste li se susreli s takvom situacijom?
Zasad se nisam našao u takvoj situaciji.
Možete oprostiti i zaboraviti ružne stvari?
“Pamtim samo sretne dane” kako kaže Gabi Novak. Potisnem ružno, nisam zlopamtilo, a ako je riječ o nečemu što se kosi s mojim životnim uvjerenjima ili uvidim da je riječ o nečemu što ugrožava mene i moju okolinu, nema mjesta za oprost.
Nedavno je završen show “Zvjezdice” u kojem ste bili član žirija. Kako vam je bilo raditi s djecom?
Opuštajuće. Uživam u snimanju showa i relaksiram se u takvom okruženju. Znamo da su djeca iskrena i taj njihov optimizam i zaigranost prijeđe i na nas velike.
Do koje mjere u takvom showu možete biti iskreni? Treba li posebnu pozornost posvetiti komentarima jer je ipak riječ o djeci?
Naravno da se moraju birati riječi i treba pristupati više savjetodavno nego kritički. Svaka je pohvala potrebna jer dolazak, trud i hrabrost treba nagraditi. Nije jednostavno stati na pozornicu i pred tolikim auditorijem nastupati, a riječ je o djeci koja nemaju iskustva. Ono su došli jer vole glazbu i pjevanje i to treba cijeniti.
Kako vi prihvaćate komentare? Uzimate li u obzir one konstruktivne ili na njih ne obraćate pozornost?
Sve ovisi tko ti uputi kritiku. Naravno da ti neki put možda nešto nije drago čuti, ali ako je riječ o dobronamjernoj sugestiji i konstruktivnom rješenju, nastojim ga prihvatiti i procesuirati. Naposljetku treba pravu kritiku znati i prepoznati.
Prije nekoliko dana vidjeli ste se sa sestrom nakon gotovo dvije godine. Kakav je bio ponovni susret?
Petra i ja redovito se čujemo putem Skypea, telefonom i porukama tako da sam stalno uključen u njezin život kao i ona u moj, no lijepo je bilo ponovno je zagrliti.
Pada li vam razdvojenost ipak malo lakše zahvaljujući komunikaciji putem interneta?
Svakako moderna tehnologija u takvim situacijama uvelike olakšava osjećaj razdvojenosti. Sve je puno lakše, nemaš osjećaj da ti je sestra na drugom kontinentu, prije da je u drugom gradu.
Na jesen planirate put u SAD. Što želite vidjeti i doživjeti?
Nadam se u listopadu odlasku u Ameriku. Koliko znam, Petra mi je već sve isplanirala gdje moramo otići i što moram vidjeti, a prema njezinim riječima San Francisco je grad po mom guštu tako da brojim dane do odlaska.
I ovo vam je ljeto rezervirano za Fabriku?
Naravno, evo već šesta godina, uigran smo tim, sve je uhodano, a uza sve to otok Vis mjesto je baš po mom guštu gdje radim što želim.
Osim rada u restoranu očekuju vas i nastupi s predstavom “Kako je Potjeh tražio istinu”?
Već smo ovog tjedna u Šibeniku tako da nema odmora. Tu su i standardno koncertni nastupi po Lijepoj Našoj. Kad je riječ o odmoru, kao što uvijek volim istaknuti, ljeto je idealno godišnje doba za spajanje ugodnog s korisnim - odmor, restoran, koncerti, putovanje... Bolje ne može.
'Radim što želim' - to možeš doma, ali kad si među ljudima onda to ne možeš! Poprilično budalasta izjava!