Prošlo je, evo, godinu dana od onog povijesnog finala Svjetskog prvenstva u Rusiji kada je – pazite, molim vas, ovo i prisjetite se kakve smo face – dvije i pol milijarde ljudi sjedilo ispred svojih televizora i gledalo jednu malu i borbenu, nevjerojatno talentiranu Hrvatsku kako se bori za sam tron ovog planeta koji ne podsjeća slučajno na nogometnu loptu. Malo je, usput budi rečeno, nedostajalo i da zasjednemo na taj tron. Svakome tko se iole razumije u nogomet i, eto, za nas navija jasno je da smo bili mnogo bolji od Francuza, ali i ovako je to nevjerojatan uspjeh koji će se još dugo spominjati i od kojega ćemo još dugo imati koristi. Više nikada, naime, nigdje na svijetu neće biti potrebno objašnjavati gdje je i što je Hrvatska. Svi sada znaju da smo – oh, kako je to lijepo čuti – viceprvaci svijeta!
Obraćat će nam se s poštovanjem, uzvikivati Modrićevo ime kada čuju odakle smo, u još većem broju posjećivat će našu prelijepu zemlju i – zahvaljujući dobrim igrama, bez nekog ciganluka i odugovlačenja, što je bila osnovna taktika mnogih drugih reprezentacija na prvenstvu, te simpatičnosti igrača i veoma vrijednoj Modrićevoj individualnoj nagradi – svugdje ćemo biti dobrodošli i rado viđeni. Imidž cijele nacije se – ne moram to posebno isticati jer ste to možda i sami primijetili tijekom posljednjih 365 dana ako ste se, štajaznam, negdje na našoj obali ili u inozemstvu susreli s nekim strancem, pa makar slovenskim graničnim policajcem – drastično promijenio nabolje!
Doček koji su igrači dobili po povratku bio je na razini kakvu takvi šampioni i zaslužuju, a u povodu godišnjice dočeka i povratka vatrenih sa SP-a u Rusiji Hrvatska radiotelevizija protekli utorak na svom Prvom programu prikazala je posebnu emisiju “Kako smo dočekali vatrene”, a koja je iz najmanje tri razloga zaslužila ovu moju TV ružu. Uz izbornika Zlatka Dalića i goste u studiju te javljanja uživo iz hrvatskih gradova, prisjetili smo se tog velikog događaja i uspjeha hrvatskog sporta, bez da smo se – a to je prvi i vjerojatno najvažniji razlog što sam im dodijelio spomenuto priznanje – bavili krajnje nekonvencionalnim ponašanjem naše vrhovne vojne zapovjednice za vrijeme dodjele medalja i onim iznenadnim ukrcavanjem nadaleko ozloglašenog Marka Perkovića Thompsona u reprezentativni bus. Prednost u ovoj dvosatnoj emisiji dali su, dakle, slavlju, emociji, uspjehu hrvatskog sporta i našim sportskim junacima, a sve te za ovu priliku nebitne teme kojima su nam neki zlonamjernici i prije godinu dana pokušali umanjiti navijačko veselje ostavili su po strani. Elem, istina je da se Thompson mimo svih najava, ali još i važnije, mimo stanice, ukrcao u autobus s hrvatskim reprezentativcima. Okinuo je tada selfie s jednim od naših heroja, hladnokrvnim egzekutorom s bijele točke Ivanom Rakitićem i javna rasprava koja je tada započela traje, nažalost, još i danas. Argumentacije koje od tada slušamo i čitamo su stare, već svima dobro poznate i neviđeno dosadne, nema potrebe na njih ponovno podsjećati u jednom ovako zanimljivom tekstu, a posebno mi je drago da za to nije bilo mjesta ni u ovoj HRT-ovoj specijalnoj emisiji. Treba, međutim, istaknuti mogućnost da se reprezentativcima jednostavno nije dalo slušati samo Zaprešić boyse koje im je organizator odredio kao jedine izvođače na Jelačić-placu.
A to im, složit ćete se, nipošto ne možemo zamjeriti...Ono što je, zapravo, pravi problem i o čemu se zbog nevjerojatno dobrog rezultata, ali i tog performansa naše predsjednice te MPT-a bez karte u autobusu do sada premalo govorilo, pitanje je što nas čeka u godinama koje su pred nama dok nosimo ovu prestižnu titulu vicešampiona svijeta. Pogotovo kada znamo da pri tome ne možemo računati na nesavladivog Subašića na golu, Strinića na lijevom boku i – vjerojatno najvažnije jer za ovu dvojicu imamo korektne zamjene – onog prekrasnog đilkoša u napadu. U ovoj HRT-ovoj emisiji dotaknuli su se, barem nakratko, i tih tema s našim izbornikom Zlatkom Dalićem, a to je svakako još jedan od razloga zbog kojih sam iznimno zadovoljan emisijom urednika i voditelja Ivana Doriana Molnara. Treći i posljednji razlog koji ću navesti u korist toga da je emisija “Kako smo dočekali vatrene” zaslužila ovotjednu TV ružu taj je što nas je u pravo vrijeme podsjetila na nevjerojatni sportski uspjeh nakon kojega se trebalo promijeniti sve u našim životima, a pogotovo naš stav o nama samima.
Ako nas je, naime, to prvenstvo nečemu naučilo, onda je to da, bez obzira na to koliko smo mali, čime se u životu bavimo, kakve uvjete imamo te protiv koga ili čega se natječemo i borimo, uz trud, zalaganje, samopouzdanje, talent i hrabrost – možemo biti najbolji na svijetu! I pri tome, bezbeli, ne mislim na ono što neki naši političari bez ikakve odgovornosti, ideje i želje bespotrebno izjavljuju, već na ono što su nam naši reprezentativci tijekom prvenstva pokazali na terenu. Drago mi je da nas je ova emisija na to podsjetila baš u ovo vrijeme neke sveopće apatije i sivila iz kojega se pod hitno moramo opet izvući.
Osvojiš srebro,a zabrane ti muzičku želju i isključe mikrofon. Godinu dana kasnije jedni drugima dijele ruže za zasluge i piskaraju hvalospjeve svojoj gluposti.