Otkako su posljednjih godina prošle dekade ponovno ulazile u retromodu, od šezdesetih do sedamdesetih, mnogi su predviđali da se slično neće dogoditi i s omraženim, ispodprosječnim osamdesetima. Doista, radilo se o japijevskom desetljeću u kojemu je newyorški Wall Street bio popularniji nego bliski Soho ili Village, a likovi poput Donalda Trumpa, princeze Diane, pogonjeni neokonzervativnom kapitalističkom osovinom Ronald Reagan – Margaret Thatcher, zamijenili su nekadašnje umjetnike i rock-zvijezde na mjestu najpopularnijih lica društvenih kronika.
No, osamdesete u Jugoslaviji bile su nešto sasvim drugo, stoga se i ne možemo vratiti tamo kao oni vani, nego drukčije. Kao početak kraja, ili kraj početka u narodnjacima opjevane a uskoro omražene bivše države, ljude su ovdje tlačili sasvim drugi problemi. Smrt Tome Zdravkovića 1991. koincidirala je s krvavim raspadom bivše države i ostavila ga upisanog u “onom” vremenu, netaknutog promjenama. Nikakvi japiji tu 80-ih nisu bili važni, ovdje se radilo o tlu, krvi, pitanjima tko je jači, a nakon sumraka novog vala i rocka, glazbenu podlogu novog konzervativizma činili su novokomponirani narodnjaci. Hanka Paldum i Bijelo dugme prodavali su najviše, po pola milijuna i više primjeraka ploča, ali i kaseta. A upravo su kasete bile taj najgori oblik zvuka koji je svjedočio da nije bila bitna kvaliteta, nego poruka zapakirana na jeftinom i brzoraspačavajućem komadu plastike i vrpce pogodnom za slušanje u automobilu.
No, među tim novokomponiranim zvijezdama nisu svi bili isti. Bilo je boljih i lošijih, samo se nama koji nismo “pušili” narodnjake tada činilo da su svi isti. I taman kad smo shvatili da su se i osamdesete nedavno vratile u svjetsku modu, s hrpom synth-bendova i poludarkera koji se tada nisu ni rodili, potpuno je jasno da se domaći revival osamdesetih mogao progurati samo uz – narodnjake. Naravno, govorimo isključivo o medijskom prijemu filma “Toma” o pjevaču Tomi Zdravkoviću, jer je činjenica da narodnjaci nisu nikamo ni odlazili, nego su se u još goroj, delta-soj mutaciji turbofolka ustoličili kao omiljena podzemna, da ne kažemo underground kultura kao otpor novim građanskim vrijednostima EU i Zapada čiji smo dio u međuvremenu postali. Umjesto kao nekada na koncerte punk-prvoboraca, klinci posljednjih godina odlaze na turbofolk-sesije po opskurnim klubovima i time najefikasnije nerviraju roditelje i “čistokrvno” društvo u cjelini.
No, upravo će film “Toma”, kao filmski, a potom i popularni projekt, posvjedočiti svim nevjernim Tomama gorku istinu da nisu svi narodnjaci bili isti, da je bilo i vjerodostojnih. I da je istina negdje na sredini, ni kod onih, poput mene, koji su se kao klinci grozili narodnjaka, ni kod onih kojima su bili sve na svijetu. Već i činjenica da se na zagrebačku premijeru u Cineplexx sjatila sva gradska šminka i oni redoviti viđeniji gosti, a da nisu ni primirisali oni iz narodnjačkih klubova koji su možda među prvima trebali tamo biti, govori o promjeni percepcije. Naravno, radi se o filmu, umjetničkom djelu, ali, iako ne treba sumnjati da će ga u kinodvoranama širom novih država gledati mnogo “obične” publike, radi se o očitom pomaku i distinkciji između nekadašnje “stvarne” stvarnosti i današnjeg filmskog doživljaja te stvarnosti.
Zapravo, tako jedino i može biti, a i bilo je u mnogim sličnim slučajevima – pa i svjetskim, poput nedavnih Freddieja Mercuryja ili Jamesa Browna – kad su se filmovi bavili opjevanim prošlim ikonama. Radi se o slojevitoj razlici između nekadašnjeg niškoristi novokomponiranog šrota i ikona poput Zdravkovića, koji je ipak bio dio drukčije priče, premda omiljen i kod onih koji su davno dotaknuli dno života, ali nikada nisu prestali biti siti kafane. Uostalom, i sam mogu priznati da nisam otišao u Cineplexx na premijeru filma jer sam zapeo u kafani, pardon, kavani, tj. u restoranu na ručku, pa sam propustio taj osjećaj koji je nakon premijere preplavio medijski prostor hvalospjevima o filmu. Rekli bismo, već viđeno, ali treba vidjeti film, netko iz edukativnih, a neki bome i iz emocionalnih razloga.
VIDEO Kultna serija Seinfeld stiže na Netflix: Kramer je u pilot-epizodi zapravo bio Kessler
Oho fina gradacija, cajke opajdare, narodnjaci i ostalo smece se sada dijele na kategorije? Smece je smece, nezeljeno i nepotrebno ma koliko cajkarosi zeljeli da bude drugacije. Seljacija i bok