Emisija "Normalan život" slavi 25. rođendan, a mi smo tim povodom razgovarali s urednicom i voditeljicom Anom Tomašković koja kaže kako njena autorska emisija nije samo posao nego stil življenja i potpuna posvećenost svemu.
"Normalan život" slavi 25. rođendan, čestitamo! Kako biste svoju emisiju predstavili nekome tko je do sada nije odlučio pogledati? Zašto bi im to u neku ruku moglo oplemeniti život?
Zahvaljujem na čestitkama. Privilegij mi je i radost koristiti najjači mediji za promoviranje ljudskih vrednota, empatije prema čovjeku i zagovaranje boljeg statusa osoba s invaliditetom u našem društvu. Emisija "Normalan život" je, dakle, emisija o čovjeku, obitelji, o prioritetima zajednice u kojoj živimo, u kojoj svoje mjesto, integraciju, poštovanje i mogućnosti imaju i osobe s invaliditetom. O tome kakvo smo društvo, integrativno ili ekskluzivno, svjedoče same osobe s invaliditetom, djeca s teškoćom u razvoju i njihovi roditelji, brojni stručni suradnici, predstavnici civilnog društva i inicijatori brojnih projekata za unapređenje kvalitete življenja osoba s invaliditetom, ali i svih potrebitih u zajednici, starih i nemoćnih, djece s teškoćama u ponašanju i dr... U emisiji svjedočimo o svim problemima djece s teškoćom u razvoju, od najranije dobi, socijalizacije i školovanja, zapošljavanja i skrbi o njima, ali i još više o njihovim mogućnostima, ako joj se pruži prilika i poštovanje u obitelji i lokalnoj zajednici u kojoj živi. Dakle, rođenje djeteta s teškoćom nije i ne smije biti problem i odgovornost samo te obitelji, već svih nas u zajednici, prijatelja, susjeda, vrtići i škole moraju biti spremni za integraciju tog djeteta s ostalima (ukloniti arhitektonske barijere, educirati se o teškoćama i mogućnostima djeteta, a prije svega senzibilizirati djecu da svako dijete s teškoćom dočekaju s toplinom). Poslodavci, ako su roditelji zaposleni, također bi trebali dati podršku roditeljima, možda dogovoriti fleksibilnije radno vrijeme i sl... svaki problem osobe s invaliditetom, kako bi obitelj mogla nastaviti čim normalniji život.
Što je jedna, najvažnija činjenica koju ste tijekom ovih godina, dok ste radili emisiju, naučili i primjenjujete je u svakodnevnom životu? "Normalan život" je moja autorska emisija i nije "posao", nego stil življenja i potpuna posvećenost u svemu. Najvažniji suradnik je javnost, roditelji djece s teškoćama u razvoju, same osobe s invaliditetom, koji ukazuju na prioritetne teme i probleme, ali i predstavnici institucija radi njihova gostovanja u emisiji ili mog moderiranja stručnih skupova, kongresa, seminara, predavanja.... Osobe s invaliditetom imaju svoje mjesto i u kulturi, sportu, velika mi je radost promovirati paraolimpijce ne samo radi sportskih uspjeha, već radi njihovih životnih lekcija svima nama, o ne odustajanju, o važnosti i ljepoti svakoga dana... Zato, najvažnija činjenica u svakodnevnom životu jest empatija za svakog čovjeka, ne samo suosjećanje, već empatija, koja uključuje i odgovornost, spremnost za ljubav, za pomoć na djelu.
Jesu li osobe koje žive s invalidnošću u Hrvatskoj dobro upoznate sa svojim pravima? Gdje se oni i njihove obitelji mogu najbolje educirati? O pravima osoba s invaliditetom trebamo se educirati svi, cijelo društvo, kako bismo ih mogli bolje razumjeti, s više empatije prema njima se odnositi i konkretno im pomoći, ali ne na samo jedan dan u godini, prigodno za blagdane, nego u svakodnevnom stilu življenja. Zato emisija "Normalan život" nije "za osobe s invaliditetom" nego je emisija posvećena svima nama, kako bismo više saznali i o osobama s invaliditetom, važno je zagovaranje njihove integracije, a ne getoizacije. I svi smo odgovorni za ostvarenje svih njihovih prava, ne samo arhitektonskih barijera koje su još uvijek u našem društvu prisutne i nitko za njih ne odgovara, nego i njihova prava na školovanje, zapošljavanje, kvalitetnije i brže liječenje i rehabilitaciju, manje administracije i dugotrajno iščekivanje komisije za vještačenje invalidnosti, pravo na adekvatna ortopedska pomagala, pravo na godišnji odmor roditelja i skrbnika osobe s invaliditetom, pravo na primjereni smještaj i skrb osobe s intelektualnim teškoćama kada roditelja više ne bude... No najvažnija barijera koju još uvijek doživljavaju osobe s invaliditetom, jesu one u glavi i duši cijele zajednice. Zato, radi neuređenosti sustava, o svim svojim pravima osobe s invaliditetom i njihove obitelji još uvijek se moraju "boriti" za ostvarenjem svega što im je zakonom dato.
GALERIJA Kate Middleton omiljena je članica kraljevske obitelji, ovo su njena najbolja izdanja
Što je najmanje što možemo učiniti kako bismo u državi olakšali život ljudima koji žive s invalidnošću? Rješenje je uređeni sustav kojim svaka osoba s invaliditetom i njezina obitelj, od najranije dobi djeteta, ostvari sva svoja prava garantirana zakonom, a to znači veća koordinacija između institucija, bolje umrežavanje i poštovanje među udrugama i pružanje većih mogućnosti u socijalizaciji i školovanju, prioritetima u zapošljavanju, većoj obvezi i odgovornosti poslodavaca... Puno je još posla za sve nas, ali i za same osobe s invaliditetom. Gotovo je pola milijuna naših sugrađana s nekom vrstom invaliditeta, da se oni bolje organiziraju, više slušaju, međusobno više poštuju i zajedno zagovaraju bolji status svih, bez obzira na invaliditet, puno bi se brže "razni dugotrajni procesi" ostvarivali, socijalne bi se politike brže mijenjale u njihovu korist, više ne bi morali "prosjačiti za ostvarenje svojih prava" putem raznih humanitarnih akcija i projekata. Ali i svatko od nas može i trebao bi pridonijeti da se nijedna osoba s invaliditetom ne osjeća izolirano, osamljeno, nevažno ili manje vrijedno. Pomagati uvijek konkretno, na djelu, pitati što im treba, a ne okretati glavu od njih.
U svojoj karijeri sigurno ste čuli i neke priče koje su vas i osobno pogodile. Sjećate li se neke o kojoj ste možda razmišljali danima i prije spavanja? Svakodnevno sam u takvim pričama. Obitelji koje mi se obraćaju nisu meni nevidljivi ljudi, oni postaju moja emocija i odgovornost, iako ih najvjerojatnije nikad u životu neću sresti. Ali važno je da se razumijemo, da osjete koliko mi je stalo, da ih saslušam i uputim na ime i prezime osobe u neku instituciju ili ponekad i zajedno odemo po pomoć, savjet, podršku. Ovih dana rješavamo problem starijeg samohranog oca iz Slavonije (86 godina) koji živi sa 60-godišnjom kćeri s cerebralnom paralizom, slijepa je i ne govori, a on mora u bolnicu. I tko će je za to vrijeme čuvati, hraniti, skrbiti o njoj? I naravno da je sad prva adresa Centar za socijalnu skrb, ali još bi prije važnija adresa bila "obitelj"?! Naravno da institucije imaju obvezu organizirati privremeni smještaj u neku ustanovu, kojih je nedostatno, ali moje je pitanje - zašto taj otac i kći žive izolirani od svojih bližih i ostaloga svijeta, zašto se nije unaprijed pripremalo za situaciju kada otac više neće moći skrbiti o svojoj kćeri s invaliditetom?
Iznimno je važno zagovarati rješenje problema što će biti s djetetom s intelektualnim teškoćama kada roditelja ili skrbnika više ne bude ili se neće moći skrbiti za njega zbog starosti ili nemoći. Jednako je važno pronaći sustavno rješenje gdje smjestiti osobu s intelektualnim teškoćama kad roditelj ili skrbnik mora na dugotrajno liječenje?! I opet je zakonom sve predviđeno, ali u stvarnom životu, sve ovisi o lokalnoj zajednici, je li predviđen takav smještaj u prilagođenom domu i ima li ga uopće, ima li zainteresiranih članova obitelji koja ga je spremna prihvatiti doma za to vrijeme, ima li uopće drugih članova obitelji i jesu li u mogućnosti skrbiti o svom članu s intelektualnim teškoćama. Ja sam s njima na rehabilitaciji, u bolnici, na sportskim susretima, u različitim ustanovama, svugdje gdje me trebaju. Broj redakcije istaknut je u svakoj emisiji, i ponekad je dovoljno samo da čuju da je nekome do njih stalo, da ih razumije i da je netko spreman biti uz njih, da nisu sami, a često je to i početak rješavanja njihovih problema. Zahvaljujući najjačem mediju, nakon emitiranja reportaža o egzistencijalnim teškoćama, ne samo osoba s invaliditetom, rješavali smo probleme ugradnje dizala u obiteljskoj kući, uređenje kupaonice, organizirali smo ogrjev za zimu, pogotovo za samačka domaćinstva, poklanjali ortopedska pomagala.... Nije sve u zakonskim okvirima, puno je više u srcima ljudi.
Poznato je da ne volite govoriti puno o svom privatnom životu. Ipak, zanima nas kako biste se opisali našim čitateljima, ima li nešto osim posla što vas ispunjava, što radite u slobodno vrijeme? Do prije četiri mjeseca, kad mi je preminuo suprug, bila sam supruga i mama troje djece. I nema veće radosti, smisla življenja niti ikakvog važnijeg statusa od činjenice da volite i da ste voljeni i da tu ljubav prema svemu svjedočite kao roditelji 25 godina svojoj djeci, koja su danas odrasli, samosvjesni ljudi. Moj suprug, Mladen Iličković, u tih je 25 godina našeg braka i 25 godina emisije "Normalan život", vodio i uređivao emisiju, dok sam ja za svako dijete bila na porodiljnom dopustu, a često je, uređujući svoju emisiju "Ekozona", snimao i reportaže za emisiju "Normalan život". I kao i sve, radio je to s puno strasti, radosti i aktivizma. Silno mi nedostaje, cijeloj obitelji. Mi, mislim na našu obitelj, živimo s osobama s invaliditetom svaki dan, nama je bilo čiji invaliditet samo činjenica da treba drugačiju i možda veću pomoć, no osjećaji su isti. Brojne su osobe s invaliditetom naši prijatelji, pripremamo im slavlja, naša djeca često volontiraju i sada, tijekom studija, unatoč svim obvezama. Sin se upravo zaposlio kao magistar medicinske biokemije, kćeri studiraju psihologiju i grafički dizajn, no osim diplome, jednako mi je važno da i nadalje ostanu dobri, pošteni, humani ljudi. To je i najveća ostavština našeg tate i supruga Mladena, da se nastavimo voljeti kao obitelj, i da takvi volimo i pomažemo drugima. Jednako smo se radovali zajedništvu u pripremi ručka, pekmeza, pečenja kolača, našim izletima, Sljemenu, Cmroku, našem moru... ali i kućanskim obvezama. Kao što imaju obveze na fakultetima, tako djeca imaju svakodnevno obveze i doma, jer dom se stvara, on nije ni hotel niti svratište, i svatko treba pridonijeti da se u njemu dobro i ugodno osjećamo.
Dobitnica ste nagrade Mreže hrvatskih žena (engl. Croatian Women's Network) za područje filantropije, ali i Zahvalnice Udruge invalida rada Zagreba (UIR) za promicanje rada te udruge. Što vam znače nagrade i priznanja? Na HRT-u sam 30 godina, i dobila sam pedesetak priznanja, zahvala i nagrada od brojnih udruga, s kojima sam i počinjala neke projekte ili inicijative, i one mi zapravo potvrđuju kako je pravi put da se povezujemo i učimo jedni od drugih, jer tako, zajedno, možemo učiniti puno više, brže i bolje za bilo kakvi boljitak, ne samo u životu osoba s invaliditetom. Operirana sam od bilo kakvog ega ili uspoređivanja, važno je učiti od boljih, povezivati se, surađivati s poštovanjem.
Posebna mi je nagrada 2018. uručena od Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, nagrada "Joško Kulušić" za doprinos u zaštiti ljudskih prava na području medijskog djelovanja, a koje nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde. Ona mi je posebno važna jer je usmjerena i na područje koje nije politika, prepoznata je posvećenost, profesionalna i ljudska, u medijskom zagovaranju i osobnom svjedočenju humanosti, s ciljem senzibilizacije društva prema potrebitima, ali i još većem aktivizmu cijelog društva za dobrobit svakog čovjeka.
VIDEO Simona Mijoković se dirljivom objavom prisjetila važne osobe: 'Mnogi su sumnjali u mene, mnogi me razočarali'
